|
Početna / Glas Trebinja |
|
Humoreske
RADNIČKA PRIČA Ne znam je li bilo sve baš ovako, ili je nešto, u priči koju nazivam “radničkom”, ostalo između redova. Dakle, negdje sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, Ajo dobio platu u Industriji alata, otišo u “Varteks” i kupio kaput boje “grao”. To sam dobro zapamtio. I ja i svi oni koji “Radničku priču” prepričavaju do danas. Međutim, čim je izašao iz radnje, naletio je na neke svoje pajdaše iz kalionice. - Lijepo si se ponovio!?Da se nećeš ženit, Ajane? - Neću se ženit, a, ako vam se ne gadi, hoću vas... častit?! Ušli su u bife “Ružica” i popili po jednu. Pa onda još po jednu. Pa još po nekolike. Pili bi još da nisu vidjeli Tajka, njihovog druga iz “Alatnice”, kako iz “Borova” izlazi sa novim cipelama pod miškom. Naravno, “fabrikanti” su ga zvali u drugu “stojeću”, da “zaliju” i T. ove cipele, ali Aju nije bilo do priče na tu temu. Otišao je u “Platane” u kojima (opet za šankom) slijedi anstavak “Radničke priče”. Tu novi Ajov kaput boje “grao” prvo zapazi vozač Suljo Habul, a onda, za nekoliko minuta, priključi im se jedno veće društvo. Sve Dživarci s biciklima. I njima je, naravno, pao u oči Ajov kaput. Međutim, kako je to oduvijek bio vrijedan svijet, popiše piće, zahvališe se Aju, i uzjahaše bicikla. U neko doba, Suljo je šapnuo Aju da mora ići, čekaju ga putnici za Dubrovnik. Ajo se okrenuo lijevo, okrenuo desno, malo sačekao neće li se još ko javiti, i onda, snužden, kako se samo može biti u “Radničkoj priči”, mahnuo Sulju da ga sačeka, i sjeo u autobus. “Doli”, na kolodvoru, popili su još po nekolike, Suljo se vratio u Trebinje, a Ajo - kao da želi ući u neku drugu priču, odšetao prema “Gradu”, i, za pola sata, već je šetao Stradunom. I, taman, kad je pasavao pored Sponze, čuo je svoje ime... - Ajooooo, Ajkaaaaaaneeee! Bio je to njegov rođak Sadik, koji je u Dubrovniku počeo da pravi kuću prije dvadesetak godina. Malo su popričali, i kad ga je Sadik upitao gdje je kupio novu jaketu, Ajo ga je pozvao u jednu betulicu na “bićerin”... U neko doba, Sadik je pitao može li on častiti bar jednu rundu? Ajo ga je presjekao dlanom i rekao da ne može. Zašto? - upitao je Sadik, a Ajo je, teatralno, otkopčao gornje dugme na svom novom kaputu, i rekao: “Čućeš za koji dan!” Kasnije, pridružili su im se još neki “našijenci” iz Gruža. Kad se betulica zatvorila, prešli su u drugu, a kad se i u toj ugasilo svjetlo, veselo društvo krenulo je prema “Kolodvoru”... - A što ćemo tamo?- prije nego što su stigli, upitao se Sadik. - Da ispratimo Aja u Trebinje! - E, što se tega tiče, dobro smo poranili, gospar Habul još nije opro zube. - Tačno - Ajo je zavrnuo rukav svog novog (“grao”) kaputa i pogledao na sat - Suljo još spava, a, uostalom, ja nisam ni pošo u Trebinje, šta ću ja više u Trebinju, a?! - Nego, đe bi u tri ure po ponoći, karonjo?! - Polako na Ćilipe, pa avionom u Beograd. - Ma braaaaaavo! - zagrajali su sa svih strana Dubrovčani - što nisi reko dok smo bili na Pilama, kaco!? Da ih umiri, Ajo ih je svratio u još jedan “betulin” negdje naniže, ispod vile “Palma”, a onda, poslije još nekolike runde, tutta compagnia, taksijem, ispratila je Aja na aerodrom. Šta se dešavalo u glavnom gradu, ne znam baš u detalje. U drugim verzijama “Radničke priče”, tvrdi se da se Ajo, u Beogradu, pred restoranom “Zagreb”, našao sa nekim studentima iz Trebinja. Naravno, nije im odmah rekao zašto je došao. Držao ih je neko vrijeme “na ledu”, a onda je napravio neki potez koji je studentariji prodžarao vijuge. Tu “Radnička priča” hvata ubrzanje, cijela klapa maznula je po rusku salatu i prebranac u “Zagrebu”, a onda se uputili u pravcu Kalemegdana. Sat-dva zadržali su se u “Grčkoj kraljici”, a onda prešli u “Znak pitanja”. Da je “tapija”, Ajo je priznao tek u Savskom pristaništu, u prčvari “Posljednja šansa”, u kojoj su se tih godina okupljali svi oni kojima su noći bile prekratke. Međutim, u kritičnom momentu, obraz mu je spasio konobar... “Burazeru, nema veze što si švorc, imaš lep sat, a i kaput ti je prima klasa...”. Tek kad su popili i jedno i drugo, veseli trebinjski studenti Aja su ispratili na Stanicu. Tu su malo zapjevali, dobili čak i nekoliko aplauza, pa ga strpali u voz. Naravno, svi su bili bez prebijene. (Bez “helera”, reklo bi se u starijim radničkim pričama.) U Trebinje, ni sam ne zna kako, Ajo je stigao tek peti dan. Jasno, bez kaputa. To je uglavnom sve. “Radnička priča” na ovom mjestu završava se u svim verzijama. Par riječi koje slijede i dalje smatram specifičnim tranzicijskim epilogom. Ajo danas živi u Kopenhagenu. Kao i većina iz dijaspore, dolazi samo ljeti. Prestao je da pije, ima visok šećer, a 1996., kaže, strefio ga je i “moždani”. Svakog ljeta, dakle, prostudiram ga u detalje. I pored toga, na njemu nikad ne primjetim ništa novo, kao da nikad nije makao dalje od Moska. Pošto više nema stojećih bifea kao što je bila “Ružica”, svraćamo samo u kafane koje on smatra “starim trebinjskim”. Kao da nema nikakve veze sa poznatom “Radničkom pričom”, Ajo danas pije samo kafu. I to uvijek samo jednu. Zašto? - pitao sam ga lani. “Šuti, još uvijek me strah da se ne vratim u onu bivšu priču iz koje sam jedva izvukao glavu sedamdeset i neke.” Sačekao sam jedno desetak dana da se sve slegne, a onda Ajov gornji odgovor stavio pod navodnike, i naniže dopisao: “Doslovan citat u vezi kaputa boje grao”. J.P.P.
. |