Početna / Glas Trebinja

            EKO-STIH

          Dr Ljubo Zirojević

          MOJE MACE

          Imamo macu Brenu, i njenu kćerku Cicu,

          obje su trenutno trudne, da li od istoga oca,

          ili su bile bludne?

          Mama Brena htjela bi reći Cici,

          kako je teško biti trudna,

          jer je Cica prvorotkinja,

          vidi joj se i na očima,

          stalno je tužna.

          Teško je majci Breni, jer nemaju svoj jezik,

          a rekao bih našoj mladosti,

          da treba učiti jezik svačiji,

          pa možda nekad da vam koristi,

          i sami jezik mačiji.

          Čekamo mjesec maj, da vidimo prinove,

          kako će maca Cica da podnese bolove,

          kako će da mačiće odgaja,

          je li išta naučila od mame,

          ili će i tu Brena, htjeti da joj pomogne.

          KAKO LAGANO NESTAJEMO

          Iz trave kraj bašte, zovu me koprive,

          kažu sviđa im se ćutljivi maslačak,

          još u mojom bašti, neven i metvica,

          iznad moje glave leti lastavica,

          s Trebišnjice čujem žabe kreketuše,

          i galeba bijelog kako sretno gače,

          zar vam treba nešto drugo da imate?

          Ribar mi donio svježega strugača,

          ubrao i neke smokve pored vode,

          ja iznio lozu da to proslavimo,

          a on me podsjeća, nestaše nam vrapci,

          kažem ja sam nevin,od tog i ja stradam,

          jedva čekam dan svjesnoga otkrića,

          kad će jednom od nas,taj otrov da ode?.

          Ne vidimo puta, kuda se sad hodi,

          mi živimo život, ali bez pokrića,

          sad popravljamo i pute i mostove,

          koji nas s uspjehom u beznađe vode.

Riječ autora

Kako su nastajale ove pjesme?   

Svaki čovjek ima u sebi niz talenata ili niz posebnih sposobnosti kojih u većini slučajeva i nije svjestan,ili ih zapaža tek u nekim posebnim trenucima,a Bog nam je to podario:

Kad  čovjek silom prilika ostane sam ili ima dosta vremena na raspolaganju pa da bi popunio svoje vrijeme, počne da obrađuje drvo, tako otkrije da ima talenta za kiparstvo.

Drugi otkriju u sebi pjesnika, književnika, odličnog kuvara, kompozitra, zidara, bravara i tako dalje.

Još u Srednjoj tehničkoj  školi u Mostaru, ja sam pisao pjesme za Zidne novine koje su nastavnici visoko ocijenili,a kasnije su obaveze na poslu, u familiji, na fakultetu, društvene obaveze, potisnule tu moju želju i taj moj talenat.  

Kad sam otišao u penziju, ponekad u potpunoj tišini, počeli su da me osvajaju stihovi na one teme o kojima sam ja inače razmišljao, kao što su grad Trebinje sa okolinom, stari Hercegovački običaji, ekologija, psihologija, poznate ličnost ovoga kraja, moji ljubimci među životinjama i pticama Hercegovine, biljke Hercegovine, specifično voće našeg kraja, Rijeka Trebišnjica i ekološka nebriga u  Hercegovini.  

Usudio sam se da o tome javno progovorim bez namjere da vrijeđam ikoga,ali da ukažem koliko moramo da još uradimo za ponovni sjaj Hercegovine i šta moramo za prirodu da učinimo?         

NAŠE LICE I NALIČJE

Piše: Šćepan Aleksić

KO JE UPALIO SVJETLO

     Prije četrdeset i kusur godina kroz Hercegovinu je prostrujala šaptava vijest da neko noću obija seoske zadružne prodavnice i iz njih odnosi robu i novac. Na nekoliko prodavnica, između Bileće i Gacka, nepoznati provalnik je prepilao katanac i onda ih opustošio.

Odmah su na noge skočili Komitet, Udba, SUP i svi ostali. Ko se to usuđuje da „zabija klipove u točkove zdravih i naprednih socijalističkih snaga“? Kome to pada na pamet da bude „kočnica samoupravnom sistemu i bratstvu i jedinstvu jugoslovenskih naroda i narodnosti“?

     Policija, koja je u hercegovačkim varošicama u ta vremena  bila uspavana od besposlenosti, brzo se razbudila i postavila stupice na sve strane. Uskoro, jedne mjesečne noći, negdje iza ponoći, policajci, sakriveni u obližnjem grmlju, primijete obijača koji je već pilao katanac na zadružnoj prodavnici. Priđu trojica-četvorica polako i nečujno, stanu na desetak metara iza obijača koji, zanesen poslom, ništa nije primijetio, pa ga jedan priupita:

     - Šta to radiš?

     Okrene se provalnik, vidi ko je iza njega, shvati da je kasno za bjekstvo, pa pribrano odgovori:

     - Evo guslam.

     - Ali gusle se ne čuju, reče onaj isti policajac.

     - E, dajem vam riječ, čuće se sutra i to niz cijelu Hercegovinu i još dalje, odgovori obijač, odbaci alat iz ruku i pruži ih da mu na njih stave lisice.

      I odista, sutradan se, na sve strane i iz punih usta, pričalo po hercegovačkim gradovima i selima kako je uhvaćen taj što se drznuo da „udari na temelje revolucije i napretka“.

     Događaj je zapamćen i to samo zato što su obijači tih godina bili prava rijetkost. Danas ih je, međutim, na svakom koraku. Novine, televizija i radio su prepuni vijesti te vrste i skoro da nema dana a da ne javljaju o pljačkama, krađama, paljevinama automobila, nezakonitoj trgovini drogom i duvanom  i drugim kriminalnim radnjama.

Policija, tužilaštva i sudovi su zatrpani predmetima te vrste. Doduše, danas nije nikakvo iznenađenje ako pojedini policajci i drugi policijski službenici naveliko sarađuju sa kriminalcima, a mnogi nisu zadovoljni ni sa radom tužilaštava i sudova i javno, na sav glas, pričaju o tome. Tvrde kako ovi i oni, koristeći službeni položaj, „mažnjavaju lovu“, kako se to pod moderno veli.

      Poznavaoci i tumači naših ondašnjih i sadašnjih društvenih prilika kažu da je ono bila nedemokratija, a da je u međuvremenu nastupilo vrijeme tranzicije i demokratskih promjena. Elem belem, kad se sve sabere i oduzme, ranije nam je lice bilo ružno, a naličje svijetlo. Sad nam je lice svijetlo, ali nam je naličje ružno.

      Prema mišljenju onih koji najbolje znaju kud smo se zaputili i koji će uskoro ponovo početi da pričaju na sve strane, jer se bliže izbori, najvažnije je da je prošlo vrijeme mraka i da nas je obasjala „svjetlost demokratskih promjena“.

      - Samo da mi je znati ko upali to svjetlo - kaže na to jedan stariji Hercegovac i pri tom vrti glavom i škrguće preostalim zubima.

S A T I R I K O N

GRANI PLANI - LINI POPLINI

- Evo dođoše i kiše a meni ne isplatiše ono što mi je požar odnio. Šumu neka đavo nosi, ali su mi obećali pčele platiti. Pitam nadležne, kažu da su pare prebacili u neke druge fondove. Ima neki drugi fond za uređenje grada...

- Je li ovo što farbaju fasade, pola kuće žuto, pola neofarbano.

 - Šareno brate, kao skupštinski sastav koji odlučuje o tome.

- Tamo farba kako ko hoće. Čast poštenim ljudima, ali ima ih brate, i s’ koca i konopca, i kojiѕ su kupili mandat, a ima i onih koji su zbog zloupotreba službene dužnosi izbačeni iz izvršne vlasti, ali su još ostali u zakonodavnoj vlasti.

- Vodi se briga o čovjeku da ne bi pao u depresiju, pa ga drže tamo, i daju mu tričavih tristo maraka. To su osjetljive duše (naročito kada se radi o lovi), pa valja povesti brigu o njima.

- Kažeš, tristo.  Pa to je više nego moja penzija?

- A možda su pare koje su tebi pripadale po osnovu štete za pčele, prebačene u fond za reprezentaciju? Nemoj da se sekiraš, nego kada vidiš da se krka i pije na tuđi račun, sjedi i ti, i uživaj, možda su to baš tvoje pare. 

- Taman smo požare ugasili a evo ti nove nevolje, poplava.

- Neka makar voda napuni jezera, neka bude struje.

- Misliš, da dočekamo spremni prodaju elaktrana, uz elektranu prodajemo i vodu.

- Šta pričaš, kakva prodaja?

-  Pa javna je tajna da se elektrane prodaju.

- Nije moguće! Prodavati koku koja nosi zlatna jaja?

- Kako znaš da su zlatna?

 - To je jednostavno. Zavučeš prst u zadnjicu i vidiš ima li jaje ili nema.

- Ti se sa mnom šegačiš?

- Isto kao i ovi što je prodaju sa nama što se šegače.

- A šta će biti sa ovom „radnom snagom“, svi će izgubiti posao?!

- Novom demokratskom, evropskom poslodavcu će trebati pedeset do sedamdeset radnika, a ostalo će biti višak.

- Višak od sedamsto ljudi?

- Da znaš da će nama lično biti bolje.

- Kako bolje?

- Pa, novi kupac je Evropljanin i on mora voditi računa o narodu koji živi ispod brane. Taj narod je pod stalnim stresom od pucanja brane i moraće mu dati neke beneficije.

- Misliš nećemo plaćati struju i slično, kao što je to praksa kod njih na zapadu.

- Pa i kod nas ne plaćaju...

- Ne plaćaju ovi koji rade u elektrani, a ovako neće niko plaćati.

- Ti me ohrabri. A do kada će to trajati?

- Pa dok brana izdrži!

                                                       Libero Pensiere