Početna / Glas Trebinja

FORUM ČITALACA “GLASA TREBINjA” - KAKO BRENDIRATI PIJACU

IMA MJESTA I ZA DRUGE

Kod nas, sve što se desi sa pijacom treba da bude usmjereno na domaćeg potrošača. Domaćeg, ne u bukvalnom smislu, ne dakle na nekog Hercegovca, nego na sve one koji imaju sličnu praksu i kulturu kupovine (i potrošnje). Mislim, dakle, i na Hercegovce, i na Dubrovčane, i na Bokelje, i na druge Crnogorce.

TREBINJSKA pijaca imala je svoje stare formule i svoja nepisana pravila. Jedna su važila za kupce, a druga za proizvođače. Sve je to teklo dosta skladno. Na pijaci bi ponekad bilo ciničnih opaski, ponekad i tihe prepirke, ali nikad galame niti velike gužve...

Na početku jedan detalj o tome kako se nekad kupovalo na trebinjskoj pijaci.

Moja tetka, već narušenog zdravlja, izlazila je uvijek malo kasnije na pijacu, ali nju je uvijek “čekalo” ono što joj je trebalo. Tetka je na pijaci imala svoje “žene”. Tačno je znala u koje kupuje koji artikl. Pogotovo one koji su se kupovali najčešće. Imala je svoju “ženu” od koje je kupovala zelen, drugu od koje je kupovala krompir, treću za sir, četvrtu za ovo ili ono.

Nikad nije kupovala napamet ili “naoči”. “Žene” je mijenjala samo kad bi umrle, ili kad bi se iz nekih drugih razloga sklonile sa pijace.

Znalo se, ali veoma rijetko, desiti, da joj neko iz porodice ili iz komšiluka za neki proizvod, najčeće za sir a i za povrće otkako su se više počela koristiti hemijska sredstva, preporuči neku drugu “ženu”. Tetka bi je neko vrijeme promatrala, pa bi onda nešto od nje i kupila. Te nove “žene” kod nje nisu lako prolazile. Morale su biti uljudne i uredne, ali morale su imati proizvode ekstra-kvaliteta. Pa i tada, kad bi se sve “poklopilo”, opet nije išlo lako.

Dalje, na ovu temu (koliko je imidž proizvođača bio bitan) govori i činjenica da bi se u stara vremena neki proizvodi prodali prije nego što bi i stigli na pijacu.

Tako je često prolazio sir iz Šume ili iz Površi. Da ne idem dalje, da ne pominjem krompir iz Viduše ili mrkvu sa Zubaca...

Sa kojom su pažnjom nekada ljudi pristupali kupovini na pijaci, govori još jedan primjer. Jedan poznati trebinjski taksista koji je uvijek ustajao rano, među prvima bi se našao na pijaci. Kako bi ko od proizvođača stizao na pijacu, on bi sa njim razgovarao i mjerkao mu robu. Tako do osam imao je pregled svega što je stiglo na pijacu. Kasnije, kad bi i njegova žena izašla na pijacu, on bi jo rekao - to kupi ovdje, to ondje, to kod ovog, to kod onog... I tako, na stolu, uvijek su imali prvoklasne proizvode koje je davalo naše podneblje...

Obišao sam u posljednje vrijeme sve pijace u okolini. Ona nikšićka ni po snabdjevenosti ni po masovnosti nije nam prejak konkurent. U sred ljeta, oko deset ujutru, zjapi poluprazna, nekad i potpuno prazna.

Pijaca u Gacku sasvim je lokalna. Većina onih tipičnih gatačkih proizvoda, moj je utisak, prodaje se u neposrednom kontaktu. Tako je i u Bileći i u Ljubinju. Nema više ni stočnih pazara kao nekad. (Nije ni čudo, Hercegovina kao stočarski region polako pada u zaborav.)

Mostarska Tepa, čini mi se, jadnija je nego ikad. I ona je najvećim dijelom dana prazna. Slabo među tezge zalaze i turisti koji se kreću prema Kujundžiluku i Mostu.

Interesantno je da, iako je izvedeno više projekata ruralnog tipa, na ovoj, centralnoj hercegovačkoj pijaci, koja nije bez tradicije, nema novih poteza.

Sve se odvija bez onog starog zvuka, iako na ta toj pijaci i dalje kupuju Mostarci. Ali, nema sumnje, ne kupuju ni onoliko koliko bi morali, kamoli onoliko koliko bi željeli?!

Bio sam ovog ljeta nekoliko puta na dubrovačkoj pijaci. Ona funkcioniše na sasvim drugim principima. Sve što se tamo oblikovalo kao proizvod usmjereno je na kupca koji dolazi iz bijelog svijeta.

Domaći čovjek tamo nema šta da kupi. Ili nema potrebe da to radi baš na tom mjestu. Ni po onakvim cijenama.

Vraćam se trebinjskoj pijaci. Na njoj, nekada, robu su donosili ljudi iz okoline Trebinja (Zupci, Površ, Dživar, Šuma, Popovo, Brda, Ljubomir, Lastva...) ali, iz Dubrovnika, dolazili su Župljani i Konavljani (čiji su specifični ili oni rani proizvodi bili posebno cijenjeni i traženi). Kasnije, pojavom nakupaca, javljaju se i prodavci iz doline Neretve, pa i iz Crne Gore. Jedno vrijeme, na pijaci je stalan bio i jedan proizvođač sira iz Šumadije (uvijek u plavom radnom mantilu). Trebinjska pijaca nije mu bila daleko, iako je ovdje imao strahotnu konkurenciju koja je stizala od Nevesinja i Gacka, pa naniže, od Bileće, Ljubinja, Trebinja... Na takvoj pijaci moglo se naći mjesta i za njegov, znatno posniji, i u Hercegovini manje cijenjen sir.

Kod nas, sve što se desi sa pijacom treba da bude usmjereno na domaćeg potrošača. Domaćeg, ne u bukvalnom smislu, ne dakle na nekog Hercegovca, nego na sve one koji imaju sličnu praksu i kulturu kupovine (i potrošnje). Mislim, dakle, i na Hercegovce, i na Dubrovčane, i na Bokelje, i na druge Crnogorce.

Još nešto...

Sve su ovo dobre ideje, ljudi su zaista iznijeli pametne prijedloge, ali bojim se da će se sve to realizovati u nekom drugom vremenu.

Vrijeme u kome mi sada živimo nije za ovakve poslove. Prosto, u današnjicu je umontirano mnogo negativizma i opstrukcije, tako da se i najbolje ideje ruše kao kule od karata.

Ali, dobro je da se sve ovo bilježi, da ljudi iznose svoje mišljenje.

Jednom će to nekom možda značiti mnogo više nego nama danas.

B. RATKOVIĆ

BAGATELA IZ RUSIJE

Stariji Trebinjci sjećaju se kad su se na našoj pijaci, u predratnim godinama, pojavili Rumuni sa svojim proizvodima, a za njima, masovnije - Rusi.

Oni su donijeli svoje proizvode. Kvalitet nije bio ekstra, ali, zato, cijene su bile bagatelne. Za sitne pare, tada, na pijaci mogla se kupiti ruska uniforma, komplet alata, foto-aparat itd.

Neki Trebinjci na pijacu su tada dolazili bez ikakakvog cilja. Neko da bi prošetao a neko da bi proćaskao sa Rusima. Uglavnom, tih godina, pazarili su i oni koji nisu imali namjeru da pazare.

Ovim primjerom želim da uputim na činjenicu da je kapacitet naše pijace prilično velik, da ona nije ni izdaaleka zaokružena u svojoj ponudi, i da na njoj sigurno i danas ima mjesta i za druge.

DIGITALNA PIJACA

Na pijaci, uvijek, na vagi je bilo i poštenje prodoavca. Ne kažem da je uvijek svako vagao tačno, niti da je svaka vaga (ili kantar) bila najpreciznija, ali “zakidanje na cijeni” javilo se kasnije, u državnim trgovinama, mnogo manje i rjeđe na pijaci.

Na pijaci, dugo vremena, riječ je bila veoma cijenjena. Ljudi su jedni drugima vjerovali. Nisu sumnjičili jedni druge.

Da li je nešto od toga moguće rekonstruistai i danas?

Teško, ali, ipak, danas postoji mnogo raznih “alata” kojim se stvari brzo mogu promijeniti. Pogotovo ako se tim “alatima” koristi veći broj građana. Zato, za početak, predlažem da Opština na Internet pofigne elektronsku prezentaciju pijace. To je najjeftinija reklama, koja gotovo da ništa i ne košta.