Početna / Glas Trebinja

TREBINjSKI PORTRETI

Piše:

Dr Šefket Arslanagić


 

ismet ZubČeviĆ

1912 - 1992.

Naravno, svaki rođeni Trebinjac koji je je najljepše godine proživio u našem Trebinju, često se u mislima, sjećanjima pa i u snovima vraća u rodni grad. Sjeća se lijepih trenutaka i dragih ljudi s kojima sam provodio vrijeme uz razgovor, pjesmu i šalu, a často dijelio žalost i tugu. Jednog od tih meni izuzetno dragih ljudi, u posljednje vrijeme, često se sjećam i spominjem u društvu sarajevskih Trebinjaca.

Riječ je o rahmetli Ismetu Zubčeviću koji je pred rat otišao iz svojih Bregova u Stolac, kod svoje sestre Fatime Mehmedbašić gdje je i preselio na ahiret 25. aprila 1992. godine.

Ismet se rodio 1912. godine u Trebinju i imao je tri sestre: Fadilu, Fatimu i Sadetu. Fadila je bila udata za Šefkiju Šahovića, Fatima za Ibrahima Mehmedbašića a Sadeta za Esada Sabljića. Danas je živa samo Fatima koja se vratila u svoju kuću u Stolac. Ona se trenutno nalazi kod svojih sestrični Mevlide i Džeme, kćerki rahmetli sestre Fadile.

Sadeta je živjela u Dubrovniku. Umrla je pred rat i tamo je sahranjena. Njen suprug, poznati inženjer Esad Sabljić, umro je prije par godina u Dubrovniku i sahranjen je u Sarajevu. Bio sam na dženazi i Sadetinoj i Esadovoj.

Sa Fatimom se čujem preko telefona, iako ima preko 80 godina, vrlo je razborita i veoma svježeg pamćenja. Ona mi je dala neke podatke o svom rahmetli bratu Ismetu. Znala je da sam bio blizak sa Ismetom, iako sam bio mlađi 30 godina od njega.

Ismet je završio osnovnu školu u rodnom Trebinju a Trgovačku akademiju u Dubrovniku. Nakon toga je otišao na studije ekonomije u Zagreb gdje je i završio Ekonomski fakultet pred II svjetski rat. Rat je proveo u Zagrebu gdje se krio da izbjegne mobilizaciju u vojsku NDH i tako sačuva glavu. O tom periodu svog života ponekada mi je pričao.

Za vrijeme studija, kao mlad i veoma obrazovan čovjek, družio se sa poznatim intelektualcima poput Safeta Krupića, slikara, Skendera Kulenovića, poznatog pjesnika, i mnogih drugih. Često se nalazio u društvu velikog pjesnika i boema Tina Ujevića. To je često bivalo u nekoj od zagrebačkih kavana. Bio je svjedok velikog sukoba zagrebačkih (hrvatskih) intelektualaca na tzv. književnoj ljevici kojoj je pripadao i književnik Miroslav Krleža. Naravno, Ismet je bio uz ljevicu kao i mnogi mladi intelektualci tog vremena.

Poslije rata, Ismet se vratio u rodno Trebinje zaposlio kao prvi diplomirani ekonomista na poslovima ekonomsko- trgovinske struke. Bio je izuzetno stručan, pedantan i odgovoran u poslu. Njegova tačnost i temeljitost je stvarno imponovala i izdvajala ga od raznoraznih "stručnjaka" koji dođoše kasnije. Kristalno pošten u poslu i komunikaciji s ljudima, kao takav ponekada je smetao političarima tog vremena koji su bili skloni da urade ponešto što nije zakonito. O tome nam je znao pričati kasnije na sebi svojstven i duhovit način.

Puno je čitao provjerene klasike, historijska i filozofska dijela. Ono o čemu je pričao, znao je temeljito objasniti uz svoje originalne komentare. Mene, kao mladog čovjeka, to je privlačilo i puno koristilo u mome obrazovanju. Pročitao je memoare skoro svih velikih političara, umjetnika i naučnika, poput V. Čerčila, J.V.Staljina, L.D.Trockog, Milana Stojadinovića, Ivana Meštrovića i drugih. U našim razgovorima i druženjima u nekoj od trebinjskih kafana (Begova kuća, Bežigrad, Ognjište, Gradina kafana, Hotel "Leotar", kod Cuce u Lastvi, u Jazini, itd.) često smo znali zapjavati (Izet Kabil-Điza, Mujo Zubčević-Slino, rahmetli Eno Reslubegović, Mirko Janjić, Ljubiša Anđelić, Milenko Bukvić, Tiho Petijević i mlađi Zoran Tadić, Avdo Kreso, Zoran Paovica, Zdravko Jeremić i moja malenkost. Naravno tu je uvijek bio i rahmetli dr Zijo Ćatović kada bi došao iz Sarajeva i nama dragi Ismet Zubčević.

Ismet je znao, kada je pri ćeifu, divno zapjevati stare sevdalinke. Divno je pjevao jednu staru pjesmu o lijepoj djevojci Šani. No, on je navodno, još poodavno, umjesto “Šano” izgovarao pjevušeći Šanjo te je dobio čuveni nadimak “Ismet Šanjo”. Nije volio da ga tako zovu. Ja ga lično nisam tako nikada nazvao. Zašto je dobio taj nadimak, objasnio mi je jedan stari Trebinjac.

Volio je da prati fudbal. Išao je na utakmice našeg "Lea", a pratio bi na svom tranzistoru prenose utakmica Prve savezne lige. Simpatisao je "Želja".

Nije volio moderne pjesnike niti je imao razumijevanja za njihovu poeziju. Često bi se ljutio kada bi ja u društvu recitovao stihove jednog trebinjskog pjesnika: "Pored rijeke plovi jedna mala lađa..." Opsovao bi tog pjesnika govoreći da lađa može ploviti samo po rijeci, jedino može pored rijeke ako je nose dva bilmeza. Mi bi se kidali od smijeha na te njegove komentare.

Pričali smo često o tome kako je Ismet pošao na službeni put u Mostar motornim vozom, a onda izašao na Humu i prešao u motorni voz za Trebinje jer nije bio siguran je li isključio šporet. Srećom, šporet je bio isključen, kuća u Bregovima nije izgorila i Isma  je navečer otišao ponovo vozom, serbes, u Mostar.

Na žalost, Ismet se nije nikada oženio. To je odugovlačio i govorio da za to ima vremena. Desetak godina pred rat u Bosni i Hercegovini, imao je ozbiljnu namjeru da se oženi jednom damom iz Sarajeva. Čak je u Sarajevu kod poznatog krojača sašio dva odjela. Ali, do ženidbe nije došlo...

Takav je bio naš Isma, naš dragi Šanjo. Svi smo ga puno voljeli i cijenili. Niko mu nije 1992. godine mogao otići na dženazu. Ovaj moj in memoriam je samo djelić moga sjećanja i poštovanja prema dragom Ismetu, vječnom momku, dobričini, poštenjačini i trebinjskom "oriđinalu".

Dragi Ismete, 

Nemoj mi šta zamjeriti u ovoj mojoj pisaniji.

Halali mi!