Početna / Glas Trebinja

DANICA DADA ĐIKOV – TREBINjKA SA PRVIH LINIJA U AVGANISTANU

MJESECIMA GLEDALA SMRTI U OČI

Danica kaže da se odmah po dolasku u Avganistan vidjelo koliko će biti teško, tako da su prvoga dana, od njih devetoro, koliko ih je bilo došlo, šestoro odmah odustalo, ali je u njoj u tim trenucima proradio možda i hercegovački prkos i odlučila je da ostane.

Mlada Trebinjka Danica Dada Đikov bi svojom ljepotom na ulici zasigurno skrenula pažnju, ali na prvi pogled ni po čemu ne biste pomislili da se radi ženi koja je toliko razborita i neustrašiva da radi posao kojeg se i većina muškaraca plaši, jer je, osim nedavno položenog kursa Izraelske akademije za VIP body garda u Makedoniji, ona je i jedini ženski hendler na Balkanu, odnosno, vodič pasa koji otkrivaju eksplozivne naprave.

Dada je takođe i jedina žena iz Bosne i Hercegovine koja je u Avganistanu bila na prvoj borbenoj liniji, odnosno, kako i sama kaže, preko žice, van kampa Masum Gar, Dom Talibana, u kome je bila samo baza.

„I ne samo u Avganistanu, već i svih prethodnih jedanaest godina, koliko se bavim ovim poslom, uvijek sam morala raditi i dokazivati se duplo više nego bilo koji muškarac koji je bio sa mnom u ekipi, kako bi se dokazala“, priznaje Dada odmah u početku našeg razgovora.

PAS ME NIKADA NIJE IZNEVJERIO

Danica Đikov se, kaže, najprije bavila uzgojem pasa, a i svome stanu u Starom gradu i sada ima nekoliko pasa i nekoliko mačaka, što je, kako tvrdi, najbolji preduslov za bavljenjem ovim poslom, jer, ako životinja ne osjeća vašu ljubav, ona vas neće ni slušati.

„Kada je jedna kanadska kompanija u Trebinju otvorila konkurs za hendlere, prijavilo se nas stotinjak, od čega je četvoro prošlo, a među njima sam jedina žena bila ja. Iza toga sam imala obuku koja je trajala osam mjeseci, a onda smo moja pas i ja krenuli i sa prvim minskim poljima, jedno za drugim, BiH, Hrvatska, Makedonija, gdje god je bilo minsko područje bivših ratnih zona.

Ovim poslovima su, takođe, prethodili i deminerski kursevi, upoznavanje sa psom koji se dodijeli hendleru, a onda i konkretan rad na terenu, gdje ona vodi psa ispred sebe, a pas, kada otkrije eksploziv ispod površine zemlje, jednostavno sjedne na to mjesto i čeka nagradu.

„Ono što je najbitnije jeste da mi nigdje do sada pas nije omanu i da sam svaku akciju, odnosno dosadašnju misiju, uspješno okončala“, dodaje ona.

Nikada joj, dodaje, nije bio problem rad sa psom, jer je uz pse koji žive u njenoj kući prohodao i njen jedanaestogodišnji sin, ali se sa ljudima trebalo uklopiti i dokazati svoju sposobnost, što je Danici puno bolje išlo za rukom kada su u pitanju strane kompanije nego li domaći poslodavci.

„Ni sa strancima nije lako, ali oni daju šansu svakome da dokaže svoj kvalitet, a kada sam dobila šansu, konkretno u Avganistanu, poslije isteka ugovora od godinu dana, dobila sam ponudu da produžim još dva mjeseca, nakon čega su mi moji pretpostavljeni iskazali i pismeno poštovanje“, objašnjava Danica kojoj domaće institucije nisu dale ni šansu da se dokaže.

Obilazeći, u okviru projekata različitih svjetskih deminerskih kompanija, minska polja širom bivše Jugoslavije, pa i liniju razgraničenja Turaka i Grka na Kipru, ona dobija ponudu za Avganistan od Kanađana sa kojima je i ranije  sarađivala, ali je problem bio što se morala odlučiti vrlo brzo.

Danas, iz ove perspektive, kaže da vjerovatno ne bi ni otišla da je imala više vremena da o svemu razmišlja, da se raspituje i sve dobro odvaga, ali, budući da je do polaska imala svega 72 sata, odluka za odlazak brzo je donesena.

Njen otac, koji joj je u svemu bio najveća podrška, odmah je stao uz nju, ponudio se da ostane sa njenim sinom i Dada je prihvatila odluku, odlazi u kamp Masum Gar, Dom Talibana, u kome je i najviše ljudi izgubilo živote, od čega je samo kanadskih vojnika poginulo njih 157.

DADA I PAS NAJISTURENIJE METE

Danica kaže da se odmah po dolasku u Avganistan vidjelo koliko će biti teško, tako da su prvoga dana, od njih devetoro, koliko ih je bilo došlo, šestoro odmah odustalo, ali je u njoj u tim trenucima proradio možda i hercegovački prkos i odlučila je da ostane.

„Iskustvo koje sam imala od ranije nije veliko kada se dođe u Avganistan, jer ovdje nema ratnih zona, nisam rukovala oružjem u mjeri u kojoj mi je tamo trebalo, nisam se susretala sa improvizovanim minsko-eksplozivnim sredstvima koja oni tamo prave, pa sam morala proći obuku u vezi sa svim tim, čak i kada je u pitanju prepoznavanje Talibana, a nakon ubrzanog kursa koji je trajao sedmicu dana, izašla sam na teren i to u najgori mogući kamp.

Tamo su je zaobišle prve nekolike patrole, jer, kada je u okviru Kanadskog bataljona sanga NATO pakta, došla u kamp koji joj je dodijeljen, starješine nisu mogle da vjeruju da je ona hendler, pa su bili toliko skeptični da je uopšte nisu ni pozivali u prve dvije – tri patrole.

Iako se trudila da ni u jednom momentu ne pokaže svoju slabost, Dada kaže da nikada neće zaboraviti trenutke kada joj je nedostajala porodica, naročito sin, a od svega joj je najteže pao tromjesečni period kada se, dvadesetak dana po dolasku, nije mogla javiti svojima kući, jer je bila na prvoj borbenoj liniji.

„Od najtežih doživljaja koje sam imala u Avganistanu, izdvojila bih i moj prvi izlazak preko žice kada je ispred mene iz zasjede iskočio Taliba i počeo da puca, gdje me je naravno spasao pancir, jer je pribranost stigla sa zakašnjenjem od nekoliko sekundi, ali je zato reagovao moj kolega koji je pucao. Veoma teško je bilo i moje prvo suočavanje sa bombašem samoubicom koji se pred mojim očima raznio, ali su mi momci iz podrške sa ranijim iskustvom kazali šta je u pitanju i upozorili me da idem u zaklon, koji mi  je, zajedno sa pancirom, ponovo spasao život“, kaže ova neustrašiva djevojka.

Spašavanje života jednih drugima, teški uslovi u kojima su djelovali, gdje osim pancira teškog preko 20 kg, svaki vojnik nosi i svoje sledovanje hrane i vode, koji se kod Dade množio sa dva, jer je ona nosila i sledovanje za svoga psa, ali i neuslovna spavanja, održavanje lične higijene, učinili su valjda da u ovoj Hercegovki svaki od njenih kolega prepozna istinskog heroja.

„Bili smo zaista pravi drugari koji se u svakom momentu mogu osloniti jedni na druge i naši odnosuži su bili isključivo takvi, jer ni jednom mome kolegi nije palo na pamet da mi se udvara i nešto slično tome, što je, uostalom, i zabranjeno“, nastavlja Dada i prisjeća se da se u kampu, i pored neuslovnosti, znala i dotjerati.

Bilo je, kaže, momenata kada bi se našminkala, ali ne da bi se svidjela svojim kolegama, već, kako kaže, zbog sebe same, da se osjeti ženom.

Četrnaest mjeseci je bila najisturenija meta talibanskim napadima, jer je ispred nje na metar do najviše desetak metara, išao samo njen pas tragač.

Dešavalo joj se da sa svojom skupinom upadne i u zasjede, da oko nje ginu ljudi, ali su uspijevali zadržati samokotrolu i zdrav razum dok ne dođe kopnena ili vazdušna podrška koja ih je izvlačila.

Zbog tih teških zajedničkih trenutaka i prijateljstva koje su razvili i danas održava veze sa svim svojim kanadskim kolegama iz Avganistana, sa kojima bi, kaže, krenula ponovo uneku novu misiju, ako bi joj odgovarali uslovi.

Trenutno je u rodnom Trebinju, posvećena porodici, pojanviše sinu Stefanu koji u vrijeme njenih angažmana ostaje sa dedom i koji se, kada mama nije kod kuće, brine o psima i mačkama uz koje je odrastao...

V. DUKA

AVGANISTANSKO TUŠIRANJE

U vremenu kada dame sve češće provode više vremena u kupatilima i spa centrima nego li se baveći ostalim aktivnostima, Danica Đikov je u avganistanskom kampu za tuširanje imala tačno tri minuta, po minut za prvo kvašenje, šamponiranje i spiranje.

„Prava tri puta sam bila kažnjena. jer iz improvizovane tuš kabine nisam izašla na vrijeme, ali sam zato kasnije utempirala vrijeme na tačno 180 sekundi ili koji sekund manje“, prijseća se sa osmijehom Dana i dodaje da se te navike dugo nije mogla odviknuti i kada je došla kući, u sopstveno kupatilo.
 

PLASTIČNA PUŠKA

Druga navika koje se Dana po dolasku u Trebinje u prvih nekoliko dana nije mogla odvići jeste buđenje u panici, jer je redovno iz mirišljave posteljine ustajala misleći da je u pitanju košmar, tražeći lično naoružanje sa kojim je, kaže, i spavala i u toalet odlazila.

„Najsmješniji i možda i najtužniji momenat je bio kada sam stajala sa prijateljima na ulasku u Stari grad u Trebinju, kada je iznenada pred nas izašao dječak sa plastičnom puškom, a mene uhvatila panika, tražeći lično naoružanje, jer su naoružana djeca u Avganistanu gotovo uobiučajena stvar“, kaže Dada.