tPočetna

PO TANKIM ŽICAMA

JOVO I DALMATINKA

- Jovo! - ona zove iznutra, vjerovatno iz spavaće sobe. Sigurno još nije ustala.
- Jooooooo-vo!
Do mene glas dopire preko balkona.
- Jova-ne!
Nikad ne mogu da lociram gdje se "Jovan" nalazi. Čujem samo povremeno, čini mi se sve rjeđe, zujanje frižidera i, ponekad, prelamanje novina.
- Jo-vooooooo!!! - ovo posljednje zazvuči i malo muzikalnije od onog kratkog "Jo-vo!" Ali, kako ni to ne pali, ona se opet vraća prvoj varijanti, doduše malo glasnije, kao da i nekog vani hoće na nešto da upozori.
- Jovo, slušaj!
- Šta je, šta da slušam.
- Ništa, nego, htila san da te pitan - ono "htila" i "san" ponekad čujem i na balokonu kad zalijeva cvijeće...
- Nemoj, molim te, pusti me malo.
- Dobro, de, nema veze...

Njen drugi pokušaj obično je taktičniji....
- Jooooovoooo!
Ništa.
- Jooo-voo-ooo!
Ne čuje se ni frižider ni novine.
- Jo-vooo!?
Sigurno se negdje ucipio i ne trepće.
- Jo-va-ne!!!
- Molim.
- Di si to?
- Odje.
- Di "ovdje"?
- Ovdje, zar me ne vidiš!?
- Ne, ne vidin.
- Okreni se, pa pogledaj bolje.
- Okrenula san se davno, ali ništa ne vidin.
Srećom, eto frižidera, a za njim i novina.
Slijedi tišina od 20-30 minuta.

- Jo-vo! - sad ga već zove kao da se prenula iz sna.
Nema odgovora.
- Jo-va-ne!!!
- Molim.
- Što radiš, a?
- Ništa.
- Baš ništa?
- Baš.
- Jovo, lipo te pitan - "svojim govorom" ona se javlja samo u kući (dole, u prodavnici govori "ko svi okolo").
- Pa ja ti lipo odgovaram, ništa.
- Di su ti ruke?
- U džepima.
- Je li ti zima?
- Nije.
- Pa što držiš ruke u džepima?
- Što ne bi?!
- Pa u kući si, nisi se smrzo, a ti ipak držiš...
Prekida je frižider. Jovov stari saveznik. Čim ga čuje, ona primiri.
Jednom je rekla da njenu glavu "ovakvu kakva je" bolje smiri "Cetinjanin" (njen naziv za frižider) nego bensedin. Zato Jovu ne dozvoljava da zatvori vrata u hodniku...
Ipak vrijeme teče, život se nastavlja. Kako se frižider poduže nije javio, ona se vraća svom mužu, svom takozvanom Jovu.
- Jovo!
Nikad ga nisam čuo da odgovori s prve.
- Jo-vo!
To što novine šušnu i to je neki signal (meni nerazumljiv).
Ovog puta nije insistirala. Da moram pogađati, rekao bih da je samo prikupljala snagu.
Sačekala je još minut-dva, i kako frižider nije zabrujao, izletjela je sa cijelom rečenicom...
- Što ćemo danas, Jovane?!
Šušnule su samo novine.
- Jovo! - (da li je ponovila ili loše citiram?)
Opet ništa.
- Jovane, čuješ li me.
- Ne čujem.
- Što reče, de?
- Ne čujem.
- Pa kako znaš da san te zvala.
- Ne znam, zar jesi?!
- Jesan.
- A što?
- Da te pitan...
- Šta da me pitaš?
- Što ćemo danas objedovat?
- Pa dobro, pitala si.
- Onda reci, što ćemo?
- Ono?
- Koje?
- Ne znam kako se zove...
- Misliš na ono što je ostalo od jučer?
- Mislim.
- E, i ja san cijelo jutro mislila o tome, nego hajde, mislin, da i tebe pitan, de...
Tek tada je zazujao "Cetinjanin", tako da ona nije imala potrebe da govori dalje.
Da je saglasan, Jovo je potvrdio novinama.
Čini mi se da ih je prebio preko koljena, a onda na stolu poravnao, klepećući dlanovima, kao i uvijek kada je siguran da će nešto duže ostati miran...

P.S.
To je sve. Ne komentarišem pravo ime muškog aktera ove pričice. NJegovo ime nije Jovo. Nije ni Jovan, ni Jovica. Imam osjećaj da ga "Dalmatinka" tako zove da "opet ne bi počeli sve ispočetka" ili da bi u onom što bi moglo da se desi "jeftinije prošla", naravno, pod uslovom da "Cetinjanin", jednom za svagda "otkaže" i prestane da bruji...