tPočetnaIDEJE

PO ŠEMI KOJU SU DRUGI VEĆ DOKAZALI
 - LJEPOTA DONOSI NOVAC

NEKADA davno neko se u našem "Glasu" baš glasovito i glasno upitao zašto je u našim kućama sve "cakum-pakum", a na ulicama haos?
Čovjek je tada naveo more primjera vezanih za naš porodični enterijer, za našu kulturu stanovanja itd.
Svi mi znamo kakve su naše kuće, kakvi naši stanovi. U njima vlada apsolutni red. Mnoge kuće i stanovi prava su remek-djela strpljivosti, dosljednosti, urednosti, higijene, a ponekad i ukusa. U njima je sve na svom mjestu, kao u žurnalima. I to svaki dan, svaki sat, svaki tren. Kao da smo non-stop na nekoj urbanoj izložbi ili na nekakvom božanskom posmatranju?!
Ja ne znam kad sam ušao u neurednu ili zapuštenu kuću?! Ne sjećam se kad sam vidio stan u koga je "bomba pala". Po zgradama, domaćice se prosto utrkuju koja će u nečem isprednjačiti. Čim jedna uradi nešto što zaslužuje pažnju, to urade i druge. Trka je neprestana.
Nevjerovatno je koliko su domaćice posvećene svojim kućama, svojim stanovima, svojim porodicama. Nevjerovatno je koliko su u svemu tome požrtvovane, dosljedne, nesebične i kreativne.
Ponekad pomislim da u tome i pretjeruju. Sjetim se kuća u kojim se mogu nazrijeti i tragovi onog "bolesnog reda". Sjetim se kad nekom izleti kako je žrtva "svega toga", žrtva jer robuje svarima, itd., međutim i to, na svojevrstan način, govori o našoj urbanoj kulturi, i o jednom orporu neredu, zapuštenosti, entropiji.
LJudi žele čist, uredan i potpuno sređen životni ambijent. To im polazi za rukom "od kreveta do praga", ali problemi nastaju beć u stubištu. Dakle, tačno na onom mjestu gdje, u centimetar, počinje društvena ili zajedička svojina. Nastavljaju se na ulici, i idu dalje, po svim pravcima. Idu, iako više društvene svojine nema. Iako su već i zgrade naše, iako su i gradovi naši, i, izvjesno, u trebinjskom slučaju, sređivanje ulica, na primjer, neće platiti nikakva Elektroprivreda niti Telekom, nego svi građani zajedno. Ovako ili onako?!

Ako je već tako, a kako znamo da se apelima ništa ne može postići, predlažem dvije stvari, odnosno dvije "teritorije" za rješenja.
- Prvu - u školama!
- Drugu - u Opštini!
Predlažem da se ekologija u škole uvede kao fakultativan predmet, ili kao obrazovni kurs, i da se, na sličan način zahvate ostali aspekti života u lokalnoj zajednici, mislim bukvalno na: život u gradu. Djecu, dakle, i trebamo i možemo naučiti kako da odmalena, svaki dan, bez naročitog truda čuvaju prirodnu i urbanu sredinu, i, parelelno s tim, podižu vrijednost svoga grada, a i opštu (čak i tržišnu) vrijednost samih sebe.
Mislim da za ovakav predmet-kurs-seminar ili nešto četvrto nije ni potrebna bilo kakva odluka nadležnog ministarstva. To se jednostavno može uvesti kao sporedna, vannastavna aktivnost, kao sekcija itd. Pravo je čudo da se to u školama nije uradilo do danas?!

Druga mogućnost vezana je za opštinu i takođe je dugo otvorena. Da je ponovo potaknem, inspirisao me Mostarac čije je pismo objavljeno na naslovnoj strani prošlog Glasa. Mostarac predlaže da se opštinskim funkcionerima da ovlašćenje da, bez ikakvih tendera i zavrzlama, nagrađuju sve ono što podiže vrijednost grada.
Mostarac je to simplificirao, ali poruka je jasna. Ako neko, samoinicijativno, radi nešto za opšte dobro, onda lokalna zajednica mora reagovati, mora ga podržati, mora mu dati na znanje da cijeni to što taj pojedinac radi, iako ne mora itd.

Naravno, nije loša i ta mogućnost, ali ja predlažem i jednu dodatnu, vjerujem mnogo efikasniju varijantu, koja će se, uvjeren sam, kad-tad usvojiti.
Naime, čini mi se potpuno logičnim da Opština sačini dvije paralelne odluku.
Jednu u kojoj se utvrđuju estetski modeli, estetske opcije i ambijentalne uzance grada (npr. oblik, boja, i materijal u graditeljstvu, odnosno, u širem smislu stil), i drugu u kojoj se posebno stimulišu svi oni neobavezni, nenormirani akti (potezi, poslovi) koje izvode građani i time unaprijeđuju opšte vrijednosti grada iz ovog domena.
Administrativni organi teško se odriču prihoda, ali ne vidim zašto ne bi pokušali da ljude koji su, na primjer, izgradili kuću u lokalnom stilu (a to ih je evidentno više koštalo nego da su radili po onim ekonomski-najracionalnijim savremenim standardima) oslobode nekih dadžbina. Da ih oslobode do onog nivoa koji bi stimulisao i druge da postupe na isti način u novoj izgradnji ili adaptaciji.

Opština time ne gubi, nego dobija, jer, filozofija ljepote grada ekonomski je veoma jednostavna. Ljepši grad - veća renta - veći porez - dublji budžet, i tako ukrug.
To nije nikakva daleka filozofija, to nije nešto što "pali samo na Zapadu". To su dokazali svi gradovi u našoj turističkoj okolini, međutim, sa takvom strategijom nikako da se započne kod nas.
A moglo bi jednostavno, jednom dobro smišljenom opštinskom odlukom koju bi, uvjeren sam, odbornici objeručke prihvatili.
Kad bi takva odluka "proradila", naše ulice ubrzo bi počele da liče na naše kuće, iznutra.
I sve bi i u stubištu i na ulici bilo "cakum-pakum".
T.K.