- BOBANI MARTA 2006.
- AŠTO VIŠE DONOSI PČELA NA BOBANIMA NEGO SLUŽBA U TREBINJU
DOŠLO VRIJEME DA SE I PORODICE DIJELE
Idemo na Bobane. Ova rečenica, za bolje poznavaoce prilika, djeluje fantastično. I to iz dva razloga.
Prvo, od starine na Bobane se, pogotovo ne iz Trebinja, nije išlo. Do Dobana nije bilo puta.
A onda, za vrijeme "Titovine", kako nam reče jedan mještanin, napravljen je put, međutim, uzalud, sad nema ko njime da ide, tako da nema mnogo onih koji u ovim danima "idu" na Bobane...
Božo Vukanović...
Bobani, zna se, počinju od Slavogostića. Sve do tog mjesta, do te ruševine, je Šuma Trebinjska, mada u pejzažu nema mnogo razlike...Da Bobani ipak počinju, može se zaključiti po nekoj "tektonskoj tišini". Kao da ulazite u neku novu geografiju, ili - u neočekivanu priču...
Ovdje, ako nešto ne znate, nemate koga pitati. Zato, bolje se pouzdati u sjećanje ili u mapu, ako vam je pri ruci. Usput, mimoišli smo se sa kombijem pogranične policije ali, što se Bobana tiče, pogranični policajci sigurno znaju mnogo manje od nas...
Zato, ponavljamo poluglasno ono što se zna u Općini Ravno, a nije daleko od srca ni ponekom u Trebinju...
- Trnovica, jedna kuća. Nema Miletića... Vlaka. Šest kuća. Od Miletića, danas nikog. Dalje, ne vidimo Vjetreno... pet kuća Beraća. Pa Nevada iza brda, nema krovova Bogdanovića, Milidžana, Kraljevića, Novakovića. Nema ni žive duše. U Prosjeku nema Pikića ni Morića. I tamo je sve izgorjelo. U Lušnicama su nekad živjeli Kovači, Pikići i Mitrovići. Nikog danas ni tamo nema. Idemo dalje. Ratna vrpca sama se vrti... nekad je tu bio Kiper a u Kiperu živjeli su Kiperaši. U ovom trenu u šest kuća nema nikog. U Bukanju nekad je bilo pet kuća Vukanovića. Danas ni iz jedne ne dimi. Grebci su bili pola-pola: Tomići i Zucala katolici, Redžo pravoslavci. Nikog dole nema. Kuće Redža su izgorjele. Na ostalim crvene se krovovi, ali niko pod njima ne spava. Povremeno ljudi dolaze, dolaze uglavnom za vikend. Prije će biti, da odmore dušu, nego da nešto urade.
Posmatrmo Grebce sa puta. Ponešto se, izgleda, ipak, radi. Stoku ne vidimo. Sigurnijeg znaka da stalnih stanovnika nema, ovdje ne može biti.
Samo Slivnica, na svu sreću, prekida ovu tužnu monotoniju. U selu su tri kuće u kojim se živi. To je za Bobane prava senzacija.
Naravno, mještane su u selo vratile donacije. Kako smo čuli UNHCR je dao oko 5.000 KM u materijalu. Nešto šire ruke bio je UNMCHOR-a. Ova organizacija, opet u materijalu, ljudima je podijelila po petnaestak hiljada KM.
Taksistu Boža Vukanovića, koji je rodom iz Slivnice, a trenutno živi u Trebinju, slikali smo na krivini iznad sela. On kući dolazi za vikend i uvijek kad uhvati priliku.
U kuĆi ga čeka majka i dosta obaveza. Božo je mlad čovjek, u dobroj je snazi, o svemu što miriše na posao govori čilo, s osmjehom i zadovoljstvom.
Podalje, desno od puta, vidimo jednu ruševinu i, pri brdu, dosta košnica. Nalijevo su krovovi Vukanovića, svi su pokriveni i zdravi.
U jednoj kući je Božova majka Radojka (1941.) U drugoj Božov stric i strina. U susjedstvu je i Božov stric koji je trenutno u gradu jer je malo zaslabio. Inače, tu mu je kućna numera.
Selo, tako, svoj društveni život provodi u par stopa. Oni koji zamišljaju petrolejke i idilu iz doba pradjedova, ipak se varaju. U selu bruji agregat. Struje ime, iako je, vjerovtano, najskuplja u ovom regionu.
Ovdje ljudi nisu vjerovali ni u odlazak ni u povratak. Danas, kad pričaju, mnogi kažu da se sve desilo nabrzinu. Mnogi, kad su uveče legli, mislili su da će kao i svakog drugog dana osvanuti pod svojim krovom. Međutim, nije bilo vremena ni za čuđenje.
Radojka je svoju kuću napustila 27. maja 1992. godine. U rukama ponijela je samo prut i presvlaku. Sa hajvanom došla je u Kiper, pa u Lopoč. Dalje, u Klikoviće, iz Klikovića u Trebinje, na Rapti. Cijelo vrijeme nije se odvajala od stoke.
- Tako je - kaže - tek u devetom mjesecu vratila sam se u Trebinje.
I povratak u Slivnicu, u neku ruku, bio je nenadan i tegoban.
LJudi su dobili male donacije, koje su ih mnogo obavezivale.
- Te donacije - kaže Božo - to je bilo tek toliko da pokrijemo krov nad glavom, da imamo gdje spavat i stražarit. I mi smo na to pristali. Stražarilo se u svim selima gdje je bilo povratnika.
Pod oružjem?
- Ma neee.. Nismo se čuvali od komšija niti od nekog trećeg. Bezbijednost je stalno bila na nivou, nego je međunarodna zajednica htjela da nas stalno vidi tu, da zna, da ubilježi da smo se vratili. Tako su valjda pravdali novac koga su nam dali. Zato, uvijek smo morali biti u selu. To smo zvali "stražarenjem".
Tako "stražareći", ljudi su popravili i kuće. U kućama danas sve je novo. Jedino što malo djeluje nenormalno je potpuno odsustvo onih starih seoskih stvari.
SREĆOM, u toru, stanje je više nego dobro.
- Imamo desetak goveda - priča nam Božo - majka telad odgoji, nešto muze, nešto ne. Stoka ide kad hoće, gdje hoće i dođe kad hoće. Ide do Bukanja, do Grebaca, do Šćenovog dola. Što vuk zakolje, to je pašarina.
A ima li vukova?
- Ima, to je nevjerovatno koliko ih ima?! Zaklali su mi nekolike krave i jednog bika.
Javljaju se u selu, u sred dana pokazali su zube
Bobanski put je u dobrom stanju, šta je sve predurao?! Na uzbrdicama ima i ponešto asfalta.
Ko ovamo ima razloga da krene, put mu neće biti prepreka. Tako misle Hercegovci. Ne znamo kako na isti problem gledaju Dubrovčani. Iznad Grebaca, na samoj granici, vidimo nekoliko parkiranih automobila. Na granici su, inače, teške betonske prepreke. Ovim putem, koji je za vrijeme svih prethodnih država dobro služio, u Dubrovnik se više ne može. Ne može ni iz Dubrovnika na Bobane. LJudi iz Dubrovnika dođu kolima do te barikade, i onda ulaze u svoja "hercegovačka auta" koja ih čekaju pokraj barikade, da bi nastavili prema Grepcu.
To se tako samo govorka. Svaki prelazak granice na tim područjima je ilegalan.
Od toga, očito, niko ne pravi problem. Takva je uredba i ima da se poštuje. Čujemo, ako Hrvat nezakonito pređe granicu, plaća nekih 600 kuna.
Iako ne mnogo, ljudi ipak komuniciraju. Niko s ove strane ne ide prema Osojniku, niti od Osojnika u druga bobanska sela. Ipak kad stoka zaluta, jave se jedni drugima.
- Za vikend - bilježimo Božove riječi - ovim putem, pogotovo ljeti, prođe dosta auta. Dosta, u slučaju Bobana, znači 5 do 10. Sve je to vezano za pčelarstvo jer je ovo područje za pčele idealno. LJeti, na Bobanima, ima najmanje 2.000 košnica. U mome selu bude u petorice po sto komada, pa je to već 500 komada. Malo sam kazao, ima i mnogo više od 2.000. Moglo bi, naravno, i još više. Sad ih nema toliko, jer pčele putuju.
Kakva je bila matematika Božovog povratka?
- To može da zna samo onaj ko je živio na tuđem. Drugima je to teško objasniti. I danas sam podstanar, i to je dovoljno kada vam kažem.
Da li su svi bili za, da li je i majka htjela nazad?
Božo kaže da jeste. Ona je, u bukvalnom smislu, htjela da se vrati, da opet bude "svoja na svome". Ona se i vratila a ja sam jednom nogom tamo, jednom ovamo.
Pitamo Boža kakva im je porodična računica. S majkom, nekako su je morali "sastaviti" svi ukućani...
- Računica je prosta. Ako za godinu zakoljemo desetero teladi, onda je račun jasan. Danas, za jedno tele uzeo sam 700 KM. Moja majka ovdje ima bolju platu nego žene koje rade po Trebinju. Mnogo bolju.
A drugi proizvodi? Gdje, na primjer, prodajete sir?
- Naš sir ne dolazi do pijace. Imamo stalne mušterije.
A od zemlje, radi li se što?
- Radimo možda dva dunuma. Za sebe i za svoje potrebe. Tržište je daleko, za druge ne možemo. Radimo tek toliko da ne trošimo pare na pijaci.
Sve u svemu, Slivnica se obnovila zahvaljujući donacijama. Da li je bio u pitanju slučaj ili nešto drugo?
- Slučaj, jer, tražili su i drugi - objašnjava nam Božo - ali nisu dobili. Ja ne znam zašto. Mnogi ljudi su dežurali i čekali, i kad su vidjeli da nema donacija, odustali su i vratili se u Trebinje
To što ste vi dobili donacije i što u Slivnici danas ima života, kome treba da se zahvali ?
- Tom sretnom slučaju. Nikom drugom.
MJESNA zajednica Ivanica pokriva teren od Glavske do Gorogaša. Tu je i dio Površi, i Šume Trebinjske i Bobana. Naravno, ovo područje ima i svoje predstavnika u Općini Ravno.
- Do sada, moj je zaključak, mnogo su nam više izašli u susret u Ravnom, nego u Trebinju. Evo, na primjer, imao sam mali agregat benzinac. Napisao sam jedan dopis Općini. Dao sam predračun za dizel-agregat od 3.000 KM. Od 15 vjećnika, dva su Srbina, 13 Hrvata, svi su digli ruku za. To je agregat za selo. Otišao sam u Posušje i odmah ga dotjerao.
Šta ste od Trebinja tražili, a niste dobili?!
- Imali smo obećanje, poslije povratka, da će se nasuti put. To nam je bilo najneophodnije. Ništa. Kad smo se ipak vratili, tražili smo pomoć, ne pare, nego nešto u materijalu, ali ni od toga ništa. Da smo dobili pet cigli, rekli bi "i to je nešto". Ali, ni to. Na zadnjem sastanku, pred prošle izbore, najviše sam se razočarao. Svi su bili uprli, ali opet isto, ništa. Mi, sve u svemu, od Trebinja, ni paketić nismo dobili. Meni ne treba, ali, kada me pitate, to vam moram reći. Moram jer ima ljudi koji vrlo teško žive. Žalosno je što sve ovo moram da kažem, ali tako je. Nema koristi od laži.
Za BoŽa, izgleda, još jedna epoha je završena. Sa svojih kola uskoro će, po svoj prilici, skinuti taksi-tablicu. Zašto?
- Prošle subote u Trebinju, u brutu, uzeo sam 15 KM. Koja je tu računica?! Dok platiš porez i troškove, šta ti ostaje. Svaki mi je račun bolji ovdje, u Bobanima, nego u Trebinju. Mi smo lani imali 10-12 krava. Kad zakolješ 10 teladi, to je minimum 6.000 KM. Zato, nema dileme, meni je bolje ovdje. Problem je jedino u tome što je mom djetetu, zbog škole, potreban grad
Šta uraditi u takvom slučaju? Šta bi bilo najpametnije?
- Podijeliti porodicu, druge nema. Oni koji su se iškolovali, a nemaju posla u gradu, vratiti u selo, a oni koji se školuju, ili brinu o njima, neka žive u gradu.
Po vašem, to je jedini izlaz?
-Da, nema druge. Naša budućnost za naredno vrijeme je podijeljena porodica. Moj je brat ovdje. Drži 6 svinja, prodaju se tri. Uz sve ostalo. I on ima veliki interes ovdje da ostane. Kako meni posao na taksiju ne ide, a ne ide ni dugima, jer je besparica ogromna, sa bratom ću se bazirati ovdje. Pojačaćemo i pčele i stoku.
Po BoŽovom, dakle, kuća u Bobanima treba da ishrani, podrži i održi onu u Trebinju?!
- Ja ne vidim drugi način da se prođe kroz ove nevolje. To je šansa za porodice koje su tu. Da se sada svi vrate, opet bi bilo kao ranije. Ja sam pitao u okolnim selima, moja stoka ne smeta nikome, može slobodno da pase.
Božov odgovor na probleme djeluje logično...
- Počeo sam sa taksijem vrijednim 2000. KM, a 2001. godine kupio sam auto od 8000 KM. Moglo se raditi, živjeti, i nešto ostavljati na stranu. Ali, ako ja u zadnje dvije godine odnekle iz ormara moram vaditi pare da bih platio porez i kiriju, onda - gdje sam? Do kada to tako može?! Ovdje imamo sve, ne trebamo na pijacu, osim da ljeti kupimo paradaiza, pa opet je problem kako kraj s krajem? Ono što radim "Pod platanima" ispade čista danguba. E, kako neću više da dangubim, vraćam se u Slivnicu...
To je Božov rezime. Rezime njegove majke je sličan.
Cijelo vrijeme, kaže, "nisam znala ni šta mislim ni šta vjerujem".
- Prvo, nisam vjerovala da ću ostati živa, a kamoli da ću se vratiti. Da o povratku nije počela da priča mladost, mi stariji ne bi nikad. Ali, sve u svemu, nikom se nije ostajalo u Trebinju. Svi su tamo napadali izbjeglice?! Što se god desi, sve na izbjeglice!? I zato sam jedva čekala da se vratim na svoje, pa nek napadaju druge.
Porazgovaraš li kad sa komšijama odozdo?
- Porazgovaram kad navrate kad nešto traže ili pitaju.
Kako razgovarate?
- Fino, ko prije, ja ne znam drukčije.
Od Slivnice, dalje, opet tišina...
U Šćenovom Dolu živjeli su Asanovići i Andrići. Danas nema nikog, mada ima zdravih krovova. U Misitama. sve je uništeno. U Lopoču, gdje su nekad živjeli Kovači, nikog nema od 1991.
Dalje, nižu se sela..
Šuše i Meteriz, gdje su živjeli Miši, potpuno su prazni. Sve je satrveno. Isto kao u Čopicama i Dubravi (Miljak i Bokun). U Podosoju nema ni Bašića ni Barzuta. Nema nikog ni u Bašićima. U Baljivcu uzalud ćete tražiti Vidakoviće i Barzute. Ni ovdje se nema gdje glava skloniti. U Šošama nije ništa bolje. U Dobromirima nema ni jednog Vukanovića. Prazne su i Gorogaše i Lambete. Nema žive duše ni u Požarnom. Anđušiće, Kosoviće, Barzute naćete na novim adresama. U Šćenici od Čičkovića i Radulovića samo su dvije kuće. I tamo su "proradile" neke donacije. Na Bobanima, gdje nema donacija, nema ni dima.
Tako je, evo, punih četrnaest godina od dana kada su Bobanci krenuli u neizvjesnot?!
M.N.