tPočetna
Iz moga ugla
DA LI DRŽAVA ZNA DA JE NA POTEZU
Tačno je, narodi mogu da se dijele na vinske i rakijske. Tačno je i da,
statistički, intiligentniji ljudi piju vino, a oni "osrednji" rakiju. Ali, tačno
je - "Glas" je dobro pisao - da je Bela Hamvas u svojoj Filozofiji vina napisao
da vino treba piti bilo kada, bilo kako i bilo gdje.
Nakon osnivaWa trebiWskog udružeWa vinara i vinogradara, "Glas" je sasvim dobro
uočio da država BiH nema infrastrukturu za ovu djelatnost. Vratili smo se više
od 100 godina unazad. Nismo ni u predaustrijskom periodu, jer tada su važila bar
neka pravila, a danas, odnosno od početka rata, nema nikakvih?! Alkoholna pića
mogu da se transportuju i ilegalno proturaju čak i u suvom staWu?!
Ali, sve u svemu, s nečim se može započeti ukoliko naši poslanici u Skupštini
budu agresivniji nego do sada, ako natjeraju Vladu da napiše zakone o ovoj
djelatnosti. Vino podnosi sve, osim anarhije. U neuređenim državama nema ni
vinogradarstva ni vinarstva.
Koliko je sve to stvar jedne suptilne organizacije, govori i čiWenica da, na
primjer, kada turista dođe u Italiju, odmah ga zaspu leci i katalozi pod
naslovom Italian Wine Regions. Ako mu je do vina, a mnogi u Italiju dolaze i
zato, u svoj notes turista može da zabilježi mnogo atrakcija vezanih za Abruzzi
Wineries, Aosta Valley Wineries, Apulia Wineries, Basilicata Winerie, Calabria
Wineries, Campania Wineries, Emilia-Romagna Wineries, Friuli-Venezia Giulia
Wineries, Latium Wineries, Liguria Wineries, Lombardy Wineries, Marches Wineries,
Molise Wineries, Piedmont Wineries, Sardinia Wineries, Sicily Wineries, Trentino-Alto
Adige Wineries, Tuscany Wineries, Umbria Wineries, Veneto Wineries.... Toliko
sve izgleda jedno drugom ravno i podjednako atraktivno, da čovjeku i ne pada na
pamet da turu skrati ili nešto propusti.
Takve mape ni takve propagande, logično, kod nas nema. Nema jer na svjetskoj
mapi vinskih regiona mi ne postojimo. Ne postoji ni Hrvatska koja je otišla
dalje?! Možemo slobodno reći da u ovom poslu nismo ni na početku. Otud, putokaze
koje markira Podrum Vukoje i ostali, država bi trebala shvatiti ozbiljnije.
Prvo, morala bi isfinansirati par baznih studija na temu vinogradarstva u RS (a
i u cijeloj BiH), a onda, ekspresno, prilagoditi zakone čiWenici da se i ono
malo vina što proizvedemo ipak traži izvan naših granica.
Država bi to morala uraditi, ali, najvjerovatnije da ubrzo neće. Ima preča
posla. Važnije je kako će se birati predsjednici entiteta, ministri, odbornici,
poslanici. O životu oni mnogo ne govore niti misle, kao da zaista svi mi zajedno
postojimo samo zato da bi političari nekako mogli pokriti i opravdati svoju tako
ekskluzivnu životnu poziciju?
Sve u svemu, uvjeren sam, da li ćemo, kao društvo, osmisliti jedan ovakav
projekat, u ovom trenutku, i pored lijepih primjera, kao što je onaj Podruma
Vukoje, ipak više zavisi od države.
Ako se vinogradari i vinari ne nađu u strateškim razvojnim dokumentima, onda,
uskoro, kredit za bilo kakav razvoj neće moći da dobiju ni od međunarodnih
organizacija. Takođe, ako tu strategiju ne bude pratila adekvatna regulativa,
cijela priča do kraja će ostati - još samo jedna pusta želja. M.T.