tPočetna

MATIJA BEĆKOVIĆ - NAKON PJESNIČKE VEČERI NA "DUČIĆEVOM DANU"

DA JE JEZIK SPAO NA NAŠE GRANE - DAVNO BI NESTAO


Matija Bećković

Na Dučićevoj Crkvini i u Dučićevom Trebinju, na dan kada je ovaj veliki srpski pjesnik zauvijek sklopio svoje oči, ponovo je gostovao Matija Bećković, dobitnik nagrade koja nosi Dučićevo ime i jedan od onih pjesnika koji se najviše zalagao za pjesnikov posthumni povrataka u zavičaj. Prvobitna zamisao da mu postavimo nekoliko pitanja nakon njegovog silaska sa pozornice Doma kulture u Trebinju, iznjedrila je čitav jedan mali intervju.

Na Crkvini, uoči Pjesničke večeri, kazali ste da vas posebne misli i ushićenje obuzimaju na ovaj dan i na ovom mjestu, gdje ste, prije šest godina, pozdravili povratak pjesnika Jovana Dučića zavičaju. Danas kažete da je Crkvina smijenila Lovćen, a Trebinje Cetinje. Zašto tako mislite?
- Zato što je Trebinje živo, zato što se tu sakupljaju mladi pesnici, zato što sam danas u ovom gradu čuo tako mnogo živih pesničkih glasova, a otuda, gde je do juče bio naš pesnički Olimp, ne čuje se tako nešto. Čuje se sasvim nešto drugo, a Lovćen se gubi u maglama.
Ako bi se ponovo rodila ta poezija, ona bi ponovo i živela isto onako kako je i ovde ostvareno jedno veliko proročanstvo da ideja Jovana Dučića, koji je 1942. rekao da veruje u Boga i u srpstvo, sada oživi i oplemenjuje se.
Ona je, u stvari, u ovom narodu oduvek i živela, jer, uprkos tome što je bio diskriminisan i u školama i u javnome životu, čitaoci su bili ti koji su tražili njegove knjige i one su, uprkos bilo kakvim objašnjenjima, imale najveće tiraže i pesme izdanja. Tako, njegove su knjige, na neki način, o svome trošku i svojom vrednošću, uspele da izbore pravdu za svoga autora, a kada bi se uspela izbrojati sva izdanja njegovih knjiga, onda bi se videlo da je njih bilo mnogo više nego onih čiji su autori bili miljenici aktuelene politike.
Dakle, kultura ipak ne gubi svoje orjentire, narod ipak zna svoj pravac i svoje vrednosti, pa će, sasvim sam siguran, i Cetinje i Lovćen oživeti.

Kakvu to sudbinu, onda, trenutno ima srpsko, pa, evo da kažemo, i crnogorsko pjesništvo?
- Nije u pitanju samo pesništvo sa Cetinja i Lovćena, jer, svedoci smo da se zaista govori o kraju poezija, kraju istorije, a da same poezija i istorija za to ne znaju, da one negde tek počinju, a negde još nisu ni počele. Tako se može desiti da baš onda kada proglase kraj poezije, to, u stvari, bude njen pravi početak. Evo, danas smo bili na Crkvini, sa toliko uzbuđenja, sa toliko pesnika, sa toliko odjeka njihovih reči u našim grudima. Znači, sva proročanstva da je kraj, da pesnik više nije to što je bio, da poezija odumire, to ne mora biti tako, samo ako više sile to odluče. Jovan Dučić je, rekao sam vam to i maločas, i najbolji dokaz za to, jer, onda kada je on kazao - Verujem u Boga i u srpstvo, to je bilo toliko apsurdno, da je to mogao reći samo on, a kasnije se ispostavilo baš tako.

Kada Matija Bećković progovori, u Hercegovini osjećaju kao da govori neko ko je odavde ponikao, ko se ovdje odgojio, neko njima naročito blizak. Na koji način to postižete?
- Nisam imao nizašta takvoga smisla, niti približno takve ljubavi, kao što sam imao za svoj jezik, za sva njegova sazvučja i njegovu melodiju, pa sam se uhvatio za tu paučinu koja se pokazala mnogo čvršća nego da sam izabrao da budem recimo lekar ili nešto drugo. Meni je kompliment kada mi to kažete da moj jezik Hercegovci osećaju svojim, jer ovde u Hercegovini ljudi tako lepo govore i imaju te naglaske i akcente koji su zauvek ostali najveća vrednost naše muzike i našega jezika. I sada kada se govori da poezija više nikoga ne interesuje, čim neko spoji dve reči odmah se nađe neko ko je to čuo, neko ko drugome to prenese, i to ne ostaje neprimećeno, a ispada, ipak, da je to najčešće primećeno u Hercegovini.
A, na koji način to radim, poezija bi, možda, to bolje objasnila, jer poezija više zna od pesnika, ona je proročanstvo, ona sama nađe čitaoce, a čitaoci i ljubitelji poezije, pak, iznesu je na veliki vidik kao što je slučaj i sa Dučićem koji je toliko zazirao od mnoštva i puka, a puk i mnoštvo su ga učinili najboljim pesnikom.
Kako, dakle, da sačuvamo svoj jezik, i mi ovdje u Hercegovini i Republici Srpskoj, i šire?
Ja volim da kažem jednu rečenicu - Da je jezik spao na naše grane, davno bi nestao. I zaista, čini mi se da je jezik dublji i pametniji od nas, da on više brine o nama, nego mi o njemu, a uostalom, on, a ne mi, je svedok vremena i prije i posle nas. On je toliko pametan da nam sam ukazuje na svoje zagađenje, trudeći se da zadrži svoj zdravi tok, kao što reka još ima nezagađen izvor, pa, žuboreći na tom mestu čistom vodom, pokazuje svoju borbu za čistoću.
Poezija, međutim, traži neki nadjezik.
Hoće li se Matija Bećković "još ćerati"? Ima li takvih među mladim pjesnicima?
Moramo se ćerati. A kad ćemo ako nećemo sad. Sada ćemo dopevati i tu poemu sa jednim delom o "ćerorizmu", pošto je svetski "ćerorizam" sada aktuelan.
A što se tiče mladih ljudi, rekao sam to i ranije, u ovom poslednjem periodu izrasla je jedna nova plejada pesnika, buntovnika, mladih ljudi željnih da kažu nešto, ali to kao da ostaje zagušeno. LJudi se ponovo vraćaju onoj praiskonskoj veri u reč, a najviše poverenje za saopštavanje te reči daju papiru, verujući da je najveća istina u knjigama, gubeći, nažalost, i veru u ono čime su se do juče bavili i misle da će jedino ovim zaveštanjem napraviti nešto korisno.
Kad pročitam neku dobru knjigu, ja pomislim da moram da je pomenem negde u javnosti, a onda se suretnem sa još jednom, pa još jednom, pa onda zaboravim onu prvu i pomislim da bi najbolje bilo, po našim starim običajima, kad ne mogu svih da se setim, da nikoga i ne pominjem. Ali evo, na Crkvini je bio Sreten Vidaković iz Gacka. On kopa ugalj na gatačkom rudniku, a u svojim je pesmama jedna čista duša da je teško poverovati u spoj ovoga dvoga. Verujem u ove mlade ljude koji oživljavaju i Dučića i prave Crkvinu najvećim vrhom Republike Srpske, kako sam to na početku rekao, ali verujem i u Lovćen ...
V.D.