tPočetna

INTERVJU: DŽEMAL RALJEVIĆ, novinar, publicista, humorista

LISKALUK MOSTAR VRAĆA U MOSTAR

- Festival komedije "Mostarska liska" započeo je 1990. godine. Nakog ratne i poratne pauze, glumci su opet na sceni. Ovogodišnji je četvrti poslijeratni. Naš sagovornik Džemal Raljević, član festivalskog žirija, kaže: "Bitno je da se tradicija obnavlja, a što se tiče para, nadamo se boljim vremenima".



Džemale, poznavao si sta starije liske. Da li se, kao dijete, sjećaš i Vase Kise?
- Ne, ali sam, naravno, čuo o njemu. Tragao sam za njegovim fotografijama za moje "Oriđinale". Našao sam samo jednu blijedu sliku Ćire Rajića, koja nije mogla mnogo da se koristi. Kao i Greta, Vasa je bio jedan "gradski rentgen". Na svoj način reagovao je na gradske probleme, na politiku itd. I zato je često bio s one strane rešetaka. Kažnjavan je za "verbalne delikte". Ali, imao je i običnih štoseva, koji su relaksirali, kao što je relaksirajuće to čitavo područje liskaluka... Na primjer, on obnovio kuću, sve sredio, i sada hoće da je izda podstanarima. Došao je jedan čovjek, kaže da je sve OK.... "Samo, Vasa, kakva je kuća bez ćenife?!" A Vasa će njemu: "Eto ti dole pećine i Neretve". "Daleko mi je", kaže čovjek. A Vasa će s nokta: "Ćenifa nikada nije daleko kad se navakat pođe"!

Nema više ni Grete...
- Nema, umrla je krajem osamdesetih.
Greta je, na svoj način, progonila "seljake"?!
- Da, ali ne seljake koji kopaju, oru, muče se da bi preživjeli, nego ove u gradu, novokoponovane, "ekologe". To je lajt-motiv čitave njezine priče. Jednom, pitaju je kako će se Mostarci riješiti tih problema, a Greta kaže: "Kad pukne brana u Jablanici. Ovi će se podušit, a pravi Mostarci znaju plivat". To je jedna metafora. Poslije rata po mostarskim kancelarijama pojavili su se njeni portreti.

Osim portreta, Greta se vratila i u vašoj knjizi "Greta - povratak u budućnost"?!
- Jednom, putujući iz Mostara za Sarajevo, gdje sam radio kao urednik "Poslovnih novina ", došla mi je njena slika: marama, duga haljina... Sa pozornice je rekla: "Šta je hablećine, što blejite u mene. Odakle ja, kad sam davno umrla?! Vratila sam se zbog certifikata, nisu mi poslali moj. Tako sam Gretu "vratio" u taj poslijeratni Mostar... Između, sve je protkano anegdotama o Greti (Greta i Džema Bijedić, Greta i Jole Musa, Greta i Vlado Smoljan...). Ta je knjiga, mogu reći, odlično prošla. Poslije, pošto sam tabanao za novim anegdotama i liskalucima, malo-malo pa neko zove i pita: "Znaš li ovaj o Greti?", tako da imam materijala za još jednu knjigu o Greti, mada je ne mislim pisati. Umjetso toga, u svaku narednu knjigu ubacivao sam neku od njenih šala. Recimo, kad su se pojavile prve mini suknje, tada su ih nosile najhrabrije djevojke. Muška populacija je parila oči, i neko jednom za jednu curu u mini suknji reče: "Vidi joj se čašica!", misleći na koljena, a Greta će na to: "Vidi joj se kompletan servis!

Džemale, kako je Greta (Habiba Avdić) dobila nadimak?
- Imala je oči Grete Garbo. Ali, nije smio svak da je proziva : Greta ! Nije se ljutila kada bi joj to rekli autohtoni Mostarci, nego oni novokomponovani, skorojevići. U mojoj selekciji od 20 mostarskih oriđinala, ona je bila prvo mjesto. Kao i Trebinje, i Mostar je mediteranska zona, ljudi te vrste su specifični. To nisu klošari, niko od njih ne pruža ruku, ali im raja pomaže, i šalta ih. Oni im vrate udarac, i niko se na to ne ljuti. ..

Ico Voljevica bio je tvoj kolega, zajedno ste radili u "Slobodi"?!
- Da, za mene Ico je rodonačelnik mostarskog humora. On je replikom reagovao na svaki događaj, na sve što se oko njega događalo. Imao sam sreću da šest godina radim s njim u redakciji "Slobode". Tada je on bio tehnički urednik. Uvijek se od njega mogao očekivati neki geg. Recimo, on sjedi tu u Kujunddžiluku sa Bobom Samardžićem, prolazi neka žena koja ga zna i pita: "Bogati, Ico, je li mi sestra prošla?" On odmah ima odgovor: "Jeste, maloprije, s vrlodobrim!"
Ili, u drugoj prilici, po esnafskoj liniji sporječkao se sa Jusom Nikšićem, koji je radio tu kod Starog mosta, i sad oni kao ne govore. I Ici nije bilo teško da preće pješke preko pola Mostara, da ode u gradsku mrtvačnicu i da upita: "Je li Jusa Nikšić tu?" Kakav Jusa, kažu mu ljudi, eno ga živa. "E, da znate, od danas je za mene mrtav." Naravno, popodne, Ico i Jusa su negdje zajedno lozu tukli.

Mostar je imao dva znamenita Ica. Oba s istim imenom i prezimenom?
- Jeste, ovaj mostarski i onaj autor Grge u "Večernjaku". Bili su rođaci, od dva brata djeca. Imali su isti i potpis. Jednom su našeg Icu pitali šta mu dođe Ico Voljevica iz Zagreba, a one je odgovorio : "Dođe mi 200 maraka, ali nikako ne vraća".

Dosta si vremena proveo i sa Mehom Sefićem?
- Odlično sam ga poznavao, bili smo komšije, u Zahumu. Meha je tu imao atelje i stan. Bio je zaista specifična ličnost, pravi protagonista tog mostarskog duha. A naizgled miran ko bubica. Čovjek mu kaže: "Pa Meha, ti si dosta i zaradio na tom Starom mostu, jesi li ikad portretirao Neretvu?". Meha odgovara: "Pokušavao sam više puta, ali ne ide." "Zašto?" "Mrda se."
Ili, neki grmalj koji se dočepao velikog stana, sad ima namjeru da po zidovima poreda slike i došao kod Mehe. Traži dvije slike. Jedna slika bila je, recimo, današnjih 500 maraka, a druga, iako mnogo manjeg formata - hiljadu. I tom čovjeku to nije jasno?! Kako, kaže, ova manja može biti duplo skuplja od ove veće? A Meha će: "Prijatelju, to je slika, nije to linoleum!".

Da li se liske smjenjuju generacijski. Ko dolazi poslije Ica, Mehe...
- Teško je o tome tako govoriti. Na primjer, tu je i Jusa Nikšić koji je Icina generacija. Ico je mlad umro. Jusa još tabana. I Vlado Puljić tabana i uspješno lansira viceve.
Kad je bila promocija prvog b-h šampanjca, kako neko danas kaže "pjenušca", Vladu, kao poznatom ekspertu za vina i degustatoru nude da proba prvi b-h pjenušac. "Ne", kaže Vlado, "nije to prvi". "Kako nije?" "Nije. U mene kući je to davno promovisano. Kad god kasno dođem, žena zapjeni.
Ima i drugih koji nastavljaju sa liskalukom. Recimo Meha Konjhodžić Major, pa Slobodan Boba Škoro, zubar. To su danas ljudi šezdesetih godina... Kad je nedavno podijeljeno pola one zaostale penzije, kaže Major: "Sad će penzioneri balahati po apotekama". U mojoj novoj knjizi Boba Škoro dobiće poseban portret i karikaturu...Nedavno, pošao on u ordinaciju, i ponio kesu sa gipsom, zubima, protezama, a žena mu dodala kesu sa smećem. Kad je došao do kontejnere, Boba baci pogrešnu kesu, onu sa zubima. Jasno, kad se sjetio, vratio se, i, onako debeo (ima stotinjak kila), pokušao da izvadi kesu iz kontejneru, a neko će od komšija: "Doktore dragi, zar je dotle došlo?!". Ili, pitaju Bobu gdje mu radi supruga, a on kaže: "Radi u odjeljenju za transfuziju. Drugima vadi krv, a meni je pije".

Kakva je danas situacija? Ima li onih pravih liski među mlađim ljudima?
- Naravno da ima. Mnogi kažu da sa starom generacijom odlazi liskaluk, ali mislim da to nije istina, liskaluk će opstati, i samim tim što liskaluk Mostar vraća u međunarodno priznate granice. Možda neće opstati u onoj staroj formi, jer svaka generacija ima svoju filozofiju, pa i filozofiju humora. Nedavno, jedan iz te mlađe generacije trči i viče: "Ubiše ženu, ubiše ženu!". Svijet se, po običaju skupi oko njega. "Ko je ubi?" - pitaju. "Tijesne cipele!" - kaže ovaj. Taj humor, eto, opstaje u nekom drugom pakovanju, i ja sam optimista.

U tvojim knjigama evidentna je namjera da se ništa ne zaboravi!
- Da, što nije zabilježeno nije se ni dogodilo. Trebalo je za to puno truda, puno tabananja po kućama da bi se stvorila "kritična masa" za jednu osobu, kao što je na primjer Jole Musa... Jole je bio predsjednik "Veleža" kad je "Velež" osvojio dva kupa. Polazi tako ekipa na utakmicu u Beograd. Imaju čarter let sa mostarskog aerodroma. Ušli su svi u jedan manji avion. Kad su svi sjeli, kapetan im zaželi sretan put, i onako korpulentnog Jolu zmaoli da pređe na drugu stranu radi balansa? A Jole mu odgovara: :"Jebo ti svoj avion kad sam mu ja givikt!".
Bio je uspješan direktor, a bilo je i drugih direktora, i raznih drugih fela liski, koji su liskaluk koristili kao dio svoje komunikacije. I ja sam imao sreću da me na taj način ljudi prepoznaju. Inače, te knjige ne bi mogao ni izdavati, znate kako to ide danas?

Kako diše liskaluk na lijevoj, kako na desnoj obali Neretve? Je li bar u tome sve isto kao prije?!
- Liskaluka, jasno, ima ga na obje strane. U jednom svom predgovoru, rekao sam da je to jedna dimenzija koja povezuje Mostar. Humor je univerzalan. Možemo mi govoriti o mostarskom humoru, ali taj humor 99 posto razumiju Trebinjci... Recimo, Meha Konjhodžić Major išao Fejićevom ulicom s nekim prijateljem koji je stalno Pljuvao, i kad su došli do pijace, ovaj htio opet da pljune, a Meha mu kaže: "Ako ćeš još o politici, ja odoh kući!". Hoću reći da taj humor često ima jednu dublju poruku, osim one relaksirajuće. Uz novu pojavu Starog mosta, liskaluk je počo nanovo da isijava pozitivnu energiju, i to na sve ljude, ne samo na Mostarce..
N. MARIĆ

SVI NA KURSU
Džemale, ti tvrdiš da humor može biti naš izvozni artikl, naš "brend"?!
- Može, u posljednje vrijeme na sajmovima veliki je interes za BiH. Zato, puno je interesa za strane jezike... Tako, i dolazi unuk kući, i nalazi samo nenu. Pita je što si sama. "I otac i mater su ti na kursu engleskog", kaže nena. "Dobro", unuk se dalje interesuje, "a đe je dedo?". "I on se upiso!". "A jesu li rekli kad se vraćaju?", pita unuk. "I don't knonj!" - kaže nena.

KAKO JE NASTAO LISKALUK
- Priča se da je mostarska liska jedna vrsta ptice. Ta ptica postoji. To je ptica koja ima geg sličan onom u animiranom filmu. Ima one brze, iznenadne pokrete. Tih ptica bilo je u močvarnom dijelu, u okolini Mostara. I tako, prema legendi, a legende su tu zato da se u njih vjeurje, šaltale su druge ptice, recimo slavuje, koji bi mislili da ih neko njihov zove?! Tako, kao ptice, gradski momci su jedni druge počeli šaltati. Prvo je to išlo na svoj, pa na tuđi račun. (A ja ponekad i na žiro-račun).
- Šta jeu svemu tome najvažnije?! Liskaluk stvara jednu finu atmosferu za druženje, a nekad ima i političku dimenziju, mada je dominantnija ona relaksirajuća. Mostar je, kao i Trebinje, sedam osam mjeseci godišnje in continuo otvorena scena. LJudi stalno ragovaraju. Po mostarski naprdivaju, pa dalmatinski ćakulaju, eto, po trebinjski zaprdivaju, i tako taj humor nastaje. Naravno, liskaluk se razlikuje od trehe, od šuplje, od provale, dumine, ublehe. On ima svoj specifičan izraz koji ni u ovom vremenu neće nestati...