tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

ISTORIJA KOJA NAM SE VRAĆA - KAKO SU NAS VIDJELI "SAVEZNICI"

U ENGLESKOJ, CRNOGORCI - CRNCI


Ljudi sa hercegovačko-crnogorske granice

Kad predstavnik velikog naroda, za neki drugi narod kaže da je mali, da li je u pitanju tek samo jedan mali čovjek, ili je u pitanju predstavnik malog naroda, koji zbog nečeg misli da je veliki?
O tim stvarima mislim čitajući literaturu vezanu za veliki hercegovački ustanak iz 19 vijeka.
Tu literaturu čitam sve manje zbog samog ustanka (o kome se, vjerujem, dosta zna), a sve više zbog onih uzgrednih informacija koje dolaze uz takve tekstove, a veoma su zanimljivi.
Mi smo, na primjer, zbog brojnih dobrovoljaca u ustanku, posebno pristalica Garibaldija, stekli utisak da je tada Evropa bila uz nas.
Ne mislim ni na jednu naciju posebno, nego na hercegovački narod, koji je, prema našim istorijskim izvorima, bio sklon otporu usmjerenom u pravcu Porte. U našoj literaturi iscitirano je dosta diplomatske građe o tom ustanku tako da ne čudi onaj "školski" utisak kako nam je tada svako pomagao?!
Međutim, opet, stvari ne stoje tako. Ustanak svak nije gledao istim očima. Ni njegovi rezultati ne vrednuju se na isti način.

Stav najmoćnijih evro-zemalja tog vremena, apriori, bio je negativan prema ustanicima, a pogotovo prema projektu ujedinjenja BiH sa Srbijom i Crnom Gorom (o tome šire u nastavku).
I tadam, kao u posljednjem ratu, evidentno, u suženijem smislu, vođen je i jedan diplomatski, a evidentno i medijski rat.
Pozicije velikih sila najbolje odslikavaju izvještaji diplomatskih službenika sa terena...
Tako, na primjer, engleski konzul Holms, ocjenjuje da je uzrok ustanka velika Portina plemenitost. Ambasador u Carigradu Lajard iznosi mišljenje da su Turci i Srbiju tretirali sa osobitim humanizmom i širokogrudnošću.

Konzul Holms je svjedočio o jednom monstruoznom događaju u LJubinju. Tamo su navodno ustanici pekli na ražnju djecu tamošnjih muslimana. Beogradska "Politika" pisala je da Holms nikada nije bio u LJubinju. To je demanti koji je došao više od sto godina kasnije (!?).
Po Londonu su inače tada kružile informacije da iza ustanka stoje pretežno socijalisti, garibaldisti i drugi evropski "probisvijeti".
Drugi čovjek u ondašnjem Forin ofisu Batler Džonson Turke je vidio kao savršen narod koji izaziva samo poštovanje (najuglednija, načistija, najcjenjenija, najdisciplinovanija i najnaprednija rasa).

Kakav je bio stav Evrope prema opciji s kojom je Turska reagovala na ustanak (vojna intervencija).
Vjerujem da je i kod nas poznata ocjena prof. istorije na Univerzitetu Ilinoi R. Milmana. Dakle, prema Milmanu, evropske sile tog vremena, ne izuzimajući ni Rusiju, smatrale su da Turska ima potpuno zakonsko pravo da neutrališe ili uništi sve ustaničke jedinice.
Tretman danas ne bi bio takav, savremena diplomatija izbjegla bi oba izraza, ali, kada to rade veliki, ukinuti bi bili samo izrazi ali akta bi bila dozvoljena.
Čak, vjerovali ili ne, nama ovamo tradicionalno naklonjena ruska vlada (!?) insistirala je od Porte da se ustanak neutrališe brzo i efikasno. Slične diplomatske poruke na Bosfor su upućene i iz Beča i iz Londona.
Ovo mi samo govori o tome da polazne osnovne evropskih zemalja nisu bile onakve kakve smo čitali u udžbenicima istorije, i da, tadašnja kompozicija interesa nije bila uspostavljena onako kako se uči u našim školama.
Garibaldi ni u jednom trenutku nije predstavljao cijelu Evropu niti sav "progresivni svijet"?!

Ovo podvlačim jer u novinama čitam nešto o takvim mogućnostima (maštarijama) kod nas i danas. Skrećem čitaočevu pažnju na pokušaj da se uvedu neke paralele Kosovo-RS danas. Čitala sam neke pretpostavke kako bi otcjepljenje Kosova dovelo do sličnih aspiracija u RS?!
Naravno, jedno su slobodno rezonovanja i politička maštanja a drugo činjenice. Kada neka zemlja ima aspiraciju da se širi (da "deblja"), konstantno - i to je pozicija srpskog projekta u kontekstu hercegovačkog ustanka o kome pišem - druge zemlje u regionu (a u tom smislu i Evropa je region) po pravili reaguju restriktivno, jer niko ne želi novog, ojačanog parnera, pogotovo ne protivnika, koji unosi debalans.
Zato su Britanija, Austrija i Rusija insistirale da se na Balkanu ništa ne promijeni, da se po svaku cijenu sačuvaju postojeće relacije. NJih nisu zanimali detalji, nisu se mnogo bavili argumentima, nisu studirali nikakve istorijske odnose, niti iz njih izvlačili zaključke, pogotovo se nisu bavili mišlju šta je u cijeloj priči pravedno, a šta nepravedno, nisu se poštapali izrazima tipa "oslobodilački rat" ili "istorijska tendencija", nego su jednostavno udarili šakom u sto i rekli: nije nas briga čiji je Beograd, niti čiji je Carigrad, ali novih država neće biti. Dakle, o ujedinjenju Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore ni govora nema.
Ovo nije bila samo diplomatska deklaracija. Tri diplomatske mašine počele su da intenzivno rade i u Bosni i u Srbiji i Crnoj Gori.

PodsjeĆam, to je kontinuirana diplomatska akcija koja je (da li slučajno) redukovana ili prikazana pojednostavljeno (kao faktor koji ipak nije bio presudan) u našim udžbenicima.
Akcija koja će završiti intervencijom Austrije, u kojoj će Austriji asistirati Crna Gora (nadam se da je poznato kakvo je bilo učešće Crne Gore prilikom okupacije Hercegovine; mislim da je Glas nekada nešto pisao o dobrim uslugama koje je Cetinje napravilo Austriji, kako bi spriječilo Hercegovce da se odupru).
Slično kao u posljednjem sukobu u Bosni, ovom kome smo svi bili svjedoci, od Srbije i Crne Gore traženo je da se potpuno distanciraju od ustanka, da onemoguće bilo kakvu pomoć ustanicima.
Koliko je Evropa nastojala da sukob ograniči, marginalizuje i što brže gurne pod tepih, govori i činjenica da jedan memorandum Privremene vlade u B/H, u kome je eksplicitno traženo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, nikad službeno nije ni razmotren. Završio je na nivou nižih činovnika, i tako je ostao potpuno neznačajan za događaje koji će uslijediti.

Kakva je bila pomoć Srbije i Crne Gore?
Službeni izvori kažu da je Crna Gora bila nešto izdašnija (što hoće reći da je Cetinje imalo jasnije ideje o ustanku, odnosno da je "Crna Gora do Nevesinja" bila mogućnost na koju se moglo računati (jasno, pod uslovom da ne čitate ili ignorišete poruke koje su stizale iz Evrope).
Mi dosta znamo o tome kako je ustanak doživljavan u Beogradu i Novom Sadu, znamo šta je pisala ondašnja štampa na našem jeziku, znamo da su stizali i dobrovoljci iz Srbije, ali, sve je to ipak bilo tek onoliko koliko se na neki način moralo. Broj dobrovoljaca bio je simboličan. Možda nekolike desetine u prvoj godini ustanka?!
Istovremeno, upućena je diplomatska nota srbijanskom knezu Milanu Obrenoviću. U njenom potpisu bila je ondašnja kontakt-grupa (savez tri cara) u kojoj se kaže da će prebacivanje bilo kakvih vojnih formacija u B/H biti tretirano kao agresija.
Dakle, ni ilegalno Srbija i Crna Gora ništa značajnije nisu ni mogle ni smjele da urade. Da je Srbija tada ipak prešla prag, da je Turskoj odmah objavila rat, Savez tri cara Srbiji bi ukinuo garancije koje su proisticale iz Pariskog ugovora 1856., što praktično znači da bi Turska dobila pravo na reokupaciju Srbije.
Na taj način, na smaom požetku, knezu su bile vezane ruke u sred Beograda.
Diplomatski konop bio je nešto labaviji na Cetinju.
Crnogorska vojna ekspedicija nije stalno imala isti broj vojnika. Službeno Cetinje je tvrdilo da se maksimalna cifra kretala do nešto oko 400?!

O svemu ovom pisao je V. Gutić (izdanje objavljeno u SAD, ako se ne varam, meni poznato u fragmentima). Iz tih izvora (da li i iz nekih drugih) naša štampa je objavila kakva su bila gledišta Bendžamina Dizraelija, ondašnjeg predsjednika britanske vlade,.
On je bio temeljno, eksplicitno i potpuno na strani Turske.
NJegove izjave nisu ostavljale nimalo rezerve niti su otvarale ni najminimalniju mogućnost da kruna gordog Albiona promijeni gledište u odnosu na B/H.

Dizraeli (ja naravno ne mogu da prozrem tu poziciju, oslanjam se na tekstove koji su nakrcali štampu) na neki način je bio odan Porti (da li samo kao ozbiljan političar i kao džentlmen koji svoje mišljenje ne mijenja od prilike do prilike?).
Taj isti Dizraeli, što danas izgleda nekako pretjerano, svom snagom pomogao je Austro-Ugarskoj da izdejstvuje sva potrebna prava i sav potreban legitimitet za okupaciju Bosne i Hercegovine (o čemu je pisala i beogradska "Politika").
I tada, percepcija internog stanja u Bosni bila je pretrpana neznanjem. Da li je Dizraeli bio neobavješten, ili smo mi i dalje o svemu poluobaviješteni, nije ni važno. Važno je da je on tada NJenom Veličanstvu Kraljici Viktoriji saopštio da ustanak nije autohton, da nema ni govora o neakvom pokretu naroda, nego je u pitanju - agresiji spolja?!
Eksplicite, Dizraeli je tvrdio da "tzv. ustanici" ne potiču ni iz jedne turske provincije (valjda ne iz Bosne), nego su to invazione revolucionarne jedinice, iza kojih stoje Srbija i Crna Gora.
Međutim, ni u tome nije sve. Dizraeli vinovnike problema nije tražio čak ni samo u Beogradu i na Cetinju, nego je podvukao da iza tih akcija stoje strane agenture i druge strane organizacije (međunarodna urota?!).


Paralele sa posljednjim ratom zaista su vidne. U okviru tih paralela, ja, kao pouku koju želim sa vama da podijelim, i doživljavam ovu građu (računajući da čitaoci mogu izvući interesantnije zaključke i razmijeniti meritornije komentare). Pogotovo oni stariji, koji i empirijski mogu da dođu do dubljih saznanja o ovim, tako važnim događajima.
Kraljica Viktorija, ipak, kao da je imala i neke druge izvore. Glasno je rekla da su ustanak organizovali Rusi. NJen ministar inostranih poslova Stenli Derbi bio je uvjeren da se izbjeglice (ne znam na koje je mislio, da li na one u Dubrovniku?) nisu bojale turske osvete, nego pravoslavnog nasilja?!
(Da li je ovo posljedica činjenice da su u ustanak neki krajevi prisilno mobilisani. Postoji podatak da su Crnogorci po Popovu palili kuće da bi ljude natjerali da uzmu oružje i da se priključe ustanicima?!).
Sve u svemu, da li je Evropa znala šta narod u Hercegovini traži? Mislim na zahtjeve koje su formulisali ustanici, ne na neke apstrakne narodne ideje o nezavisnosti.

Konzul Holms izgleda da je imao najviše uticaja na dubinski tretman događaja. On je negdje u drugoj polovini 1875. godine demantovao ono što je pisala evropska štampa (da narod traži autonomiju). Ne, tvrdio je Holms, narod ne traži nikakvu ekonomiiju, jer ona ovamo nije ni moguća?!
Holms ide i dalje, pa izvještava svoje nadređene da bi bosanski narod u velikoj većini odbio ujedinjenje sa Srbijom, i da želi da ostane pod Turskom. Takođe, Holms tvrdi da ustanici u Hercegovine ne misle o priključenju Crnoj Gori.
(Ne poznajem toliko diplomatsku istoriju, pogotovo ne praksu. Nije mi jasno da li je zaista bilo ovakvo Holmsovo uvjerenje, da li je bila ovakva njegova percepcija ustanka, ili je on, znajući stav svoje Vlade, namjerno o događajima pisao na ovaj način, kako bi izvještajima sa terena "pokrio" odluke svojih nadređenih u Londonu?!)
Holms u novim izvještajima tvrdi da pravoslavni hrišćani u Bosni, izuzev u slučajevima kada su bili prisiljeni, nikada nisu dizali ustanak protiv Turaka.

Sredinom 1876. poslanik Hanberi ("Politika") iznio je svoje uvjerenje da narod Srbije nije nikada tražio nezavisnost jer je znao da sam ne može opstati(!?).
Kako na stvar gleda NJemačka?
Zanimljivo je da je Bizmark sebe na neki način oglasio nekompetentnim. Naime, izjavio je da do rata praktično niko, pa ni on, nije ni znao za te krajeve?!
Ruski kancelar Gorčakov, takođe, nije najbolje znao geografiju naših krajeva. On je gotovo komično licitirao teritorije (na Berlinskom kongresu). Tako, Turskoj je ustupao Podgoricu (?) a Srbiji Spuž?! On nije imao nikakve dileme oko toga da se oba grada nalaze u Sandžaku?!

Ja nisAm na to naišla, ali pisao je svojevremeno Miodrag Maksimović da su mnogi Englezi mislili da su Crnogorci crnci.
- Nije onda ni čudo - citiram Maksimovića - što je engleski ambasador u Carigradu, Dž. Eliot, javio 29. avgusta 1877. godine: "Jedina stvar koja se može učiniti jeste da se u Kneževini (Srbiji) digne revolucija i da se Karađorđe (pri čemu je mislio na Petra Mrkonjića - kneza Petra Karađorđevića) suprotstavi knezu Milanu, obećavši mu, ako uspe, Mali Zvornik i druge povlastice. Ovo je veliki vezir spreman da učini, ali traži izvesnu sumu novca."
Znamo da je 1876., paralelno sa ustankom, započeo srpsko-turski rat. Znamo da je Austrija prethodno prema B/H postavila vojne kordone. Uvela je i nekakav carinski embargo. Mislim da je zabranila uvoz svih prehrambenih artikala u B/H. Istovremeno, hapsila je ustanike koji su bježali preko granice, a dozvoljavala je turskoj vojsci manevre oko granice, kako bi protjerali ustanike na austrijsku stranu.
Pomoć za ustanike u Austriji (u građanstvu) sakupljana je ograničeno i poluilegalno.
Istovremeno, Engleska pomorska armada blokirala je Boku Kotorsku.
- Dizraeli je rekao ruskom ambasadoru: "Ustanici se ne bore za reforme, već za nezavisnost. Pri takvom stanju stvari, borba i krvoproliće su ieizbežni" - (cit. Maksimović).
- Pošto veruje da je "krvoproliće neophodno", a "ako preovladaju hrišćani, nama ne preostaje ništa drugo nego da činjenice priznamo". Za vreme carigradske konferencije u decembru 1876. tražio je od Solzberija (Robert Sesil, 1830-1903, ministar spoljnih poslova) da "prevari" Rusiju i Austriju da pristanu na trajnu englesku okupaciju Balkanskog poluostrva i da "10-15.000 vojnika engleske vojske zauzme Bosnu".
Tada se, eto, desilo da su konzuli evropskih sila došli na noge "gladnim i dronjavim srpskim revolu-cionarima" (Maksimović).

Sada se vraćam onom detalju s početka koji se tiče malih naroda.
Naime, pomenuti ambasador Dž. Eliot, bio je jasan: što se Britanije tiče nije bitno da li će u ustanku poginugi deset, ili dvadeset hiljada ustanika.
Da bi ovoj poziciji dodao i svoju ličnu notu, da mu nije još uvijek jasno ko je dosadniji: mali narodi ili komarci u Podsdamu?! (cit. M. Maksimović).
Ne vidim da se do danas pozicija malih naroda izmijenila.
U najmanju ruku to vazda trebamo imati na umu.
Da se stalno, iznova, ne bi vraćali na stare (istorijske) lekcije...
I da ne bi nestajali, kao komarci u Postdamu...