Imate li utisak da se danas u Hercegovini mnogo ili natprosječno kuka?! Da je isuviše nekakve opšte plačljivosti, malodušnosti, defetizma? Da su nas sve (kolektivno) zahvatile "crne slutnje"? Koliko takvo stanje osjećate u medijima, koliko u javnom životu (u politici), koliko u svojoj ordinaciji, koliko u svom životnom okruženju?
- Manifestno "kukanje", kao izraz emotivne reakcije na apokaliptična zbivanja u našim krajevima, i nije tako često, obzirom na težinu stresora (multifaktorijalnog). Ali ima nešto drugo, naime, ako se sjetimo sentence "Kad zašute puške, govoriće duša, kada se ona umori govoriće tijelo". Taj govor tijela (ekspresija unutrašnjeg emotivnog života) koji je u svakom slučaju patnja, predstavlja plašt, zaštitu da se ne bi vidjela suza gorka na kamenu. Govor tijela može da bude toliko intenzivan (bura) da ugrozi i sam život. Simptomi i znaci koje navodite su već dio procesa, bolesnog stanja koje ima svoj uobičajeni tok i pripadaju nozologiji u koju se utapa po slobodnoj procjeni 90% naših sugrađana. Evidentan je nedostatak podsticajnog, komunikativnog, izražajnog života, sve djeluje kao da je ograničeno iracionalnim dehumanizovanim i logici neprivodljivim granicama.
Tradicionalno, da li smo mi Hercegovci skloni malodušnosti? Je li u nama umro onaj "borbeni duh predaka", je li u nama zalutao i onaj "epski junak"? U tradicionalnom smislu, da li se danas većina ponaša "kao žene"? Je li Hercegovac još uvijek odmjeren, stabilan, više sklon računu, a manje emociji? Ili je obrnuto? Vi, kao psihijatar, morate imati bolji uvid u ove činjenice nego drugi?!
- Malodušnost je više tranzitorna, prolazna slabost. Kao univerzalnu osobinu mentalnog sklopa Hercegovca označio bih "sjetnu melanholiju" koja, ne smijemo zaboraviti, predstavlja najpozitivniju, najprogresivniju i najprodorniju "normalnu bolest". Hrabri ističu da bez nje nema ni progresa čovječanstva. Hercegovci su projekcija hemingvejskog tipa: željeli bi da budu sve, da budu više, za njih su granice rezervati, ljubav je maskirana ali ljuta a računica samo služi iskonskoj potrebi očuvanja doma sa napomenom da je osjećaj krivice kod Hercegovaca često izražen kao veoma jak bol.
Da li još uvijek (kako i koliko) u nama funkcioniše mitska svijest. Kakav je danas odnos između mitske i istorijske svijesti?
- Od kako je ljudi i vijeka, održanje života (i vrste) predstavlja najteži i najprirodniji oblik živog predstavljanja na planeti zemlji i u tome se sastoji želja za univerzalnom i postojanom zaštitom koju bi mogli nazvati alernativom bez koje se ne može. Taj se proces iskazuje u mitu koji razgaljuje emocije i ulijeva psihološku potporu, pa je, kao takav, mit aktivan dio stvarnosti, o prošlosti i kulture da ne govorim.
Mit je najblagotvornija alternativa i a istorijska svijest često donosi saznanje o čovjekovoj o apsolutnoj nemoći. U tom misaonom kontekstu je i Bog, koji jedini oslobađa i vraća biće u čistoću prenastajanja i uminuća. Sve se to specifično i u različitim modifikacijama odslikava u ovom vrmenu, i, rekao bi, ništa se ne dešava slučajno, sve je u jednoj velikoj sprezi i vezi.
U kakvom je stanju današnja porodica? U kakvom pojedinac? Ko u kući nosi najveći teret? Kako se u porodici raspodjeljuje odgovornost? Koliko je među članovima porodice razumijevanja i solidarnosti?!
- Ko je stub kuće zna se, porodica je neosporno u krizi koja nije toliko alarmantna koliko putevi kojima se može pomoći. Ekonomski aspekt, kao problem, prednjači i najčešće diktira valorizaciju ostalih potreba i problema. Društvo je, što se tiče porodice, još u sferi verbalnog optimizma i kopiranja tzv."civilizovanih oblika komunikacija", a manje u praktičnoj suporciji koja bi dovela do sazrijevanja porodice kao grupe, a onda i samog pojedinca.
Našu porodicu odlikuje visok stepen tolerancije i trpeljivosti, ali moramo shvatiti da isuviše dugo traje poluganija i teško je uspostaviti u tom vremenu, vremenu besperspektivnost i gubitka vrijednosti, pa i ljubavi, iole održiviju ili relevantniju "nepodnošljivu lakoću postojanja".
Kakvo je danas stanje u radnom ambijentu? Osjetite li kako danas pulsiraju odnosi među ljudima u većim firmama? Neki misle da je konflikata manje nego ranije, da je radnik ućutkan, da smo se predali, da više niko ne pruža otpor, da direktorima nikad nije bilo lakše upravljati svojim potčinjenim?!
- U mom komunikacionom prostoru, bilo profesionalnom ili društvenom, samo empirijski mogu ukazati da se stanje u radnom ambijentu, što se tiče kvaliteta i kvantiteta odnosa, kreće u dijapazonu od velikog nezadovoljstva do relativne ravnodušnosti i malog procenta oduševljenja.
Što se tiče konflikata, manje su manifestni nego ranije, ali su zato maskirani pa mogu, kao takvi, da iznenade svojom abruptnošću i da nanesu veliku štetu zajedničkom cilju.
Sa jedne strane, "zaustavljena inercija" od pola vijeka, zbunila je i postala "posljednja simfonija heroja", a s druge strane, novokomponovani tranzicioni "kadrovi" su primijenili kohabitacioni softver sa svim izvršnim strukturama, smatrajući "Gandijevski hod" najefikansijim i najadaptabilnijim"
U koga, uopšte, danas ljudi imaju povjerenja?! Da li se ikom vjeruje? Da li tradicionalna narodna strategija "use i u svoje kljuse" i dalje funkcioniše? Ako funkcioniše, u kojoj populaciji najviše? U kojoj najmanje? Da li je recept "use i u svoje kljuse" i dalje najefikasniji. Da li je život "proizveo" neko bolje rješenje, neki bolji moto?
- Generalno gledajući, ljudi na "pitanje o povjerenju" odmahuju rukom. Početna stepenica, čini mi se, uvijek je negativna. Vremenom se stvari mijenjaju te od tolerancije i koegzistencije stvaraju se relativna povjerenja ali, na žalost, uvijek iznad njih "čuči" strah i "interesni oblak", što, u krajnjoj liniji izaziva psihičke napetosti, a ove ponovo zatvaraju krug koji vodi ka nepovjerenju.
Recept "use i u svoje kljuse" je etički ispravna kategorija ali u ovom pragmatički-globalizovanom svijetu, koji nadire, blijedi racionalnost tog recepta.
Bolje rješenje, bolja alternativa u tom smislu, je traženje smisla svega onoga što dotiče naš život i izbor validnog odgovora kojim ćemo ispuniti i svoj moto i podariti društvu racionalan, umirujući i vrijednosni trag.
Da li smo zaista (kolektivno) u kritično visokom procentu traumatizovani? Da li je to sasvim evidentno? Ako jeste, kako se manifestuje u vašoj praksi?
- Neki teoretičari postkatastrofičko stanje mentalnog habitusa ljudi pokušavaju da uravnoteže u smislu pojedinačnog stresornog odgovora, zanemarujući činjenicu da nije izašla bilo kakva studija o sveobuhvatnosti zajedničkog odgovora, bar ne na našim prostorima.
Više sam sklon vjerovanju u kolektivnu traumatizaciju pa čak izbjegavajući i populacionu distinkciju (djeca, starci, bolesni...), jer u svim populacionim grupama (predstavnicima) našao sam slične ili iste simptome i znakove.
Što se tiče pitanja o manifestaciji u praksi, tu je neprikosnoven umor, voljno-nagonska inhibicija, otuđenost, besperspektivnost i ponavljano razmišljanje o smrti.
Osim onih poznatih uzročnika (ekonomija-rat), koji su elementi/uzroci još u igri? Da li postoje i neki koji nam manje dopiru do svijesti, a, eventualno mogli bi se lakše otkloniti ili neutralizovati?
- Osim poznatih uzročnika mentalne denivelacije, u igri su i odsustvo vezivanja, motivacija, prisustvo politikanstva i pseudopotencije, nizak nivo obrazovanja, odsustvo egzaktne kritičke svijesti i kulturoloških obrasaca pa i onog tako potrebnog vitalnog pragmatizma.
Na psihološkom planu, šta donosi angažovanje u nekoj partiji? Da li partijski angažovana osoba ulazi u fazu "psiho- kompresije" ili "psiho-dekompresije"? Da li politika djeluje kao teret ili kao katarza za one koji kreću linijom političkog uspona?
- Obzirom da je čovjek ujedno i društveno i psihološko biće, on ima tendencu tzv. pozitivne homotaksije, tj. kretanja prema grupi, međutim, shodno genotipskoj dispoziciji na psihološkom planu, ljudi se angažuju (mislim na neprofesionalce) u amplitudu: od radoznalosti pa do latentnih i manifestnih, rentnih tendencija.
Ako se radi o stvarnom i svakodnevnom ažuriranju, "psiho-kompresija " ima prednost nad "psiho-dekompresijom", mada, u suštini, morfologija ličnosti i njene reakcije na objektivne okolnosti, emotivna i socio-kulturna reagovanja uglavnom određuju način reagovanja sa mogućnošću korekcije koju određuje politička grupa.
Katarza je rijetka, skoro nikakva, jer politika, ipak, priznaje samo zakon utemeljenosti (iako to poriče). Pa zar i revolucionarnost ne izaziva veliku dubiozu u njenom apokaliptičnom nastanku, razvoju i najčešće dramatičnom i opansom finalu.
Kakav je vaš politički angažman. Neki ljudi misle da ste "jaka osoba u sjenci"? Da li je to tačno? Uopšte, kakav je vaš odnos prema političkom angažovanju? U ovom mandatu, šta ćete smatrati uspjehom, šta neuspjehom? Šta se danas uopšte, u politici, može postaviti kao realan cilj?
- Moj politički angažman je mjera utilizacije u kontinuiranom procesu percepcije stvarnosti. Mislim na one najfinije mogućnosti da se modifikuju u engrame utkani obrasci jednog za svagda stvorenog svijeta.
Kažu da će psihijatrija biti najveći izazov u novom milenijumu? Čini mi se da to primjećujemo, pa su sve češća pitanja: šta se sa nama dešava? Ovdje bih ponovo, kao i ranije u "Glasu", apelovao: "Mijenjajmo sebe, pa ćemo možda promijeniti i svijet".
Ne smijete shvatiti politiku kao nešto što teče i ne mijenja se, ne mijenja obale ni ljude, politici treba dozvoliti da vas isprovocira na akciju, da iz primordijalnih sposobnosti, koje su lišene konflikta, iskaže svoje namjere i ciljeve i da na taj način na neki načIn kontrolišete navalu konflikata. Ličnost se od konflikta brani. Ta odbrana bitno utiče, kako na njene primarne, tako i na potencijalne sposobnosti. Na taj načina jača i stabilnost ližnosti i njena sposobnost prilagođavanja. Mislim na prilagođavanje sopstvenim mentalnim aktivnostima u okviru političkog angžmana, ali i na aktinvosti svih faktora u okruženju, u realnosti.
Najveći uspjeh u političkom mandatu koji je pred nama jeste: postići relaksaciju godinama zategnutih niti i inercije "starog sistema"; potrebno je povećati sposobnost ličnosti da se prilagođava drugim ljudima, sredini u kojoj živi i njenim kulturnim vrijednostima. Takva osoba bi pozitivno uticala na međuljudske odnose, jer ne smijemo zaboraviti da postoje specifični međuljudski konflikti koji aktiviraju strah, a smaim tim, i odbranu od straha, što bitno utiče na sposobnost prilagođavanja kao osnovne odrednice ponašanja ljudi u društvu.
O neuspjesima neću ni da govorim, bilo šta se izrodilo, iz angažmana biće, svakako, demokratska proliferacija mišljenja i ideja, pa i ako nešto od toga u političkom uglu nasljeđa ostane upamćeno kao osnov za razvijanje dobrih međuljudskih odnosa i bliskosti s drugim osobama, nasuprot izolaciji i usamljivanju, imamo razloga da budeo zadovoljni.
Teško je danas postaviti realan cilj u politici, pogotovu u našim prilikama. Mali dio te piramide je migratorna spontanost a veći dio iluzija. Dosta možemo uraditi malim stvarima, a poznato je da "male stvari imaju tendenciju da postanu velike". Dobrim idejama vrijedni ljudi mogu dosta toga da učine u lokalnoj zajednici, a mmogu i da utiču na reformski kurs Vlade. Mi nismo velika zemlja. Niko nikom nije daleko. Treba samo strpljenja.
Šta bi ste danas savjetovali ljudima? Kako da se drže, kako da se ponašaju, kako da pobjeđuju probleme? Kako da ojačaju svoje "ja", kako da prestanu kukati itd. U psihologiji, ili u psihijatriji, da li postoji nekakav anti-stresni recept ili "pravilo ponašanja"? Možete li taksativno navesti ono što je najvažnije?
- Moramo imati na umu da je naš narod, praktično, u svojoj istoriji, imao više minus epizoda, nego perioda relativne stabilnosti. Apsolutne stabilnosti nimso imali gotovo nikad. Boreći se za preživljavanje, nismo se priključili visokocivilizovanim društvima.
Kako se držati u tako nezavidnoj situaciji?
Čini mi se da postoje dva pola jedne prave na kojim bi mogli održati ravnotežu u ovom našem "Cunamiju".
Jedan je neosporno stremljenje savremenom progresu u svemu što nas okružuje. Tu ne bi trebalo biti dileme.
Drugi pol je očuvanje i nastavljanje tradicionalnog pristupa životnim segmentima pretežno u duhovnoj sferi (dakle, jedno je novo i ponekad teško prihvatljivo, a, drugo je staro, zatomljeno i zaboravljeno a često i iskrivljeno).
Ako pretpostavimo da možemo ostvariti nekakav imaginarni nestanak, te pojavljivanje u novom-starom svjetlu, kao feniks, onda nam ostaje pitanje koje ste postavili tzv. antistresni recept, pa ću pokušati taksativno navesti glavne elemente opšteg modela i moguće intervencije, naravno, ostavljajući karakteristike ličnosti i njen kapacitet u konfrontaciji sa stresom, po strani.
Sa aspekta društva interesantna je, ovo podvucite, PSIHOLOŠKA I SOCIJALNA PODRŠKA I POMOĆ u koju spada:
- prihvatanje,
- razumijevanje,
- iskazivanje simpatija,
- "ventilacija problema",
- razvijanje osjećaja sigurnosti,
- ispoljavanje solidarnosti,
- pomoć u vidu informacija i savjeta,
- materijalna pomoć,
- druge psihocijalne intervencije te psihoterapija, socioterapija i liječenje lijekovima i drugi vidovi liječenja.
U kolektivnom smislu, i pored svega, da li danas u Hercegovini funkcionišu neki (tradicionalni ili novi) mehanizmi psiho-dekompresije? Ako postoje, kakvi su njihovi efekti. Ako ne postoje, u čemu bismo ih eventualno mogli naći (isključujući ekonomski uspon)?! Sve u svemu, izvan standardnih institucija naroda i društva, imamo li "Zid plača"?! Ako nemamo, u čemu bi ga, eventualno, mogli naći?
- Izlaskom iz rata nastaje faza anarho-liberalizma, uglavnom negativnog, sa specifičnom selekcijom u borbi za preživljavanje, izmiješanog sa devijantnim i kriminogenim ponašanjima što je na mentalnom planu ostavljalo strah, rezignaciju, frustracije (to je sve oštro podvučeno jer naši ljudi imaju visok nivo tenziteta kada je u pitanju nepravda).
Zbog svega toga, mehanizmi dekompresije su haotični, dekompenzovani i sa manjkavom efikasnošću.
Nakon rata susreli smo se sa strahom, neizvjesnošću, opasnostima i gubicima na svim životnim poljima. Svako se, uz to, suočava sa svojim doživljajem rata. Ratne psihičke traume postoje i otežavaju bio-psiho-socijalni život, ali one ne znače i bolest, već faktore koji značajno (negativno) utiču na zdravstveno stanje, socijalno funkcionisanje, radnu efikasnost i uspješnost u životu uopšte.
Treba imati u vidu da se traumatska iskustva pokušavaju potisnuti u zaborav, kako bi čovjek mogao normalno živjeti, ali zbog dugoročnog pamćenja iskustava, koja imaju emotivnu vrijednost, vrlo često, ponovo isplivaju i opterećuju čovjeka.
Potisnute i prikrivene suptilne rane mogu biti aktuelizovane u određenom trenutku u podsjećanju na ratne ili poratne patnje i sukobljavanja sa vlastitošću i rogobatnom okolinom.
Što se tiče "Zida plača" posjetio bi na sentencu sa početka razgovora: "Kada prestane plakati duša - onda plače tijelo". Zato, na žalost, danas imamo pošasti koje uništavaju ljudski rod, koje nikad nismo ni sanjali, obzirom, na početak i na kvantitet.
Ipak, vraćam se malim stvarima. Već sam rekao da je to put da mijenjamo i svoju okolinu i svijet.
Za to se vrijedi založiti.
Na taj način prihvatam i ovaj itervju za "Glas" i svaki javni akt u svom političkom angažovanju...
R.