NAŠI NA RADU PO BIJELOM SVIJETU
CENTAR TREBINJA PODIZAN JE I NOVCEM NAŠIH "AMERIKANACA".
ZAŠTO MLADJE GENERACIJE NE NASTAVLJAJU SA ONIM ŠTO SU POČELI NJIHOVI PRECI
NOVI GRAD - NOVCEM IZ BIJELOG SVIJETA
Piše:
Mladen
Jokanović
Odlazak ljudi iz ovog kraja na rad u inostranstvo odvijao se od davnina. Ja pokušavam, iznijeti razloge iseljavanja s početka 20. vijeka i kasnije. Takav proces uslovilo je više razloga. Prije svega siromaštvo, bijeda i nemogućnost bilo kakve zarade.
Osim toga, iseljavanje je podstaknuto i aneksijom BiH od strane Austrugarske monarhije 1905. godine. Prethodno, uvedena je obaveza služenja vojnog roka za sve stanovnike BiH. Mnogi to nisu prihvatili, pa su se odlučivali na odlazak u "bijeli svijet".
Proces iseljavanja bio je najburniji u godinama od 1900. do 1912.
Skoro svi koji su odlazili, bili su bez školske spreme, i, naravno - nekvalifikovani. Nisu znali ni jezik zemlje u koju idu . Ali svi su bili mladi, zdravi i spremni da prihvate svaki izazov takvi se svugdje traže.
"PREKO BARE", a i u drugim zemljama, obavljali su svakojake poslove do kojih su dolazili. Uglavnom, to su najčešće bili oni najteži, ali zato i nešto bolje plaćeni poslovi.
Odredišta su bila, prije svega: u SAD ali i drugim zemljama gdje se tražila radna snaga. Ipak, gotovo da je standardno da su na sjeveru SAD naši ljudi radili u rudnicima, a u Kaliforniji - u poljoprivredi.
Kako su tamo živjeli?
Mahom su stanovali u barakama. Hranili su se skromno. Da bi što uštedili, odricali su se svega. Zato, mnogo ih je umiralo od posljedica teškog rada. Otud, u mnogim mjestima SAD postoje naša groblja. Na jednoj nadgrobnoj ploči u San Francisku piše "Umro je star 32 godine". Takav grob nije usamljen. Ima ih po cijeloj Americi.
Oni koji su dobijali bolje i lakše poslove bili su rijetki. Iseljenici-Hercegovci, kao i drugi, koji su imali izvjesno obrazovanje i predznanje, bili su posebno cijenjeni i traženi. Zapošljavaki su se po raznim ustanovama i preduzećima, npr. u bankarstvu: Uroš Dučić, Simo Petrović, Spasoje Kebeljić, Marko Jelić, u trgovini: Ilija Ljubibratić, u ugostiteljstvu: Nikola i Filip Čučković i Jefto Jokanović. U njihovim gostionicama se okupljali naši ljudi.
Radeći, neki su učili i završavali razne škole. Uroš Dučić, na primjer, izučio je visoke ekonomsko-finansijske nauke. Po povratku bio je direktor Američko- Srpske banke u Sarajevu. Ilija LJubibratić u SAD bavio se trgovinom i stalno se obrazovao. Po povratku jedan je od osnivača Američko-Srpske banke u Sarajevu i predsjednik njenog Upravnog odbora 1922- 1948 godine. Znanje je sticao samoobrazovanjem, a dokazivao se u trgovini i bankarstvu. Napisao je izvanrednu knjigu "Od San Franciska do Skadra", "Hercegovci u Balkanskom ratu - uspomene jednog dobrovoljca iz Balkanskog rata 1912-1913.".
Oni koji su uspjeli nešto da uštede vraćali su se u zemlju nakon prvog svjetskog rata, dakle od 1918. godine. Razloga za to bilo je više. Prije svega, kako mi se čini, dominirala je želja (nostalgija) za rodnim krajem, zatim ženidba i stvaranje porodice.
Uz to. logično, težak život u nepoznatoj sredini, sam po sebi, podsticao je na povratak. Ovdje neću posebno da pišem o drugim porodičnim obavezama koje su se razlikovale od pojedinca do pojedinca, od porodice do porodice (briga o roditeljima, braći i sestrama, itd.
Stvaranjem nove države, Kraljevine SHS, sticao se utisak da su za sve stvoreni bolji životni uslovi. Uz to, jedan od motiva evidentno je bio i onaj patriotski, tako da je, dakle, čitav niz faktora koji su stimulisali povratak u"stari kraj".
Onaj patriotski momenat posebno je markantan. On se posebno potvrdio velikim odzivom dobrovaljaca koji su iz SAD došli da se bore za oslobođenje.
"Zov otadžbine budio je nacionalnu svijest. Spontano bez poziva i pritiska napuštali su svoje poslove, a mnogi i ugodan život, na koji su se u Americi već bili navikli i odlazili u neizvjsesan rat da se bore za slobodu ugnjetene braće".
Prema podacima iz monografije "Hercegovci, srpski ratni dobrovoljci u ratovoma Crne gore i Srbije 1912-1918." od oko 980 registrovanih dobrovoljaca sa područja sreza Trebinje iz inostranstva (SAD i drugih zemalja) došlo je preko 240 ljudi.
U dobrovoljačkom bataljonu u balkanskom ratu - na Skadarskom frontu 1912-1913 učestvovalo je, na primjer, samo u jednom vodu - 23 vojnika iz Trebinja. Mnogi od dobrovoljaca pogonuli su na ratištima, ne dočekavši slobodu svog naroda. Nakon rata neki od njih ostali su u zemlji, a dobar dio vratio se u Ameriku.
Koliko se iseljenika u tim godinama vratilo u Trebinje? Službenih podataka nema. Nema ni naučnih studija na temu hercegovačke dijaspore. Dalje, teško ili je gotovo nemoguće to to utvrditi u uslovima nepostojanja arhiva?! Ni svjedočenja puno ne pomažu jer niko od tih ljudi već odavno nije živ.
U cjelini, vraćali su se saamo oni koji su uspjeli u radu, oni koji su zaradili novac.
Iako podataka nema, prisustvo "Amerikanaca" na neki način ipak se može i činjenično fiksirati. Jednu mogućnost predočio mi je g. Jovan Kovačina (rođen u Čikagu, SAD). Jednom prilikom, kad smo razgovarali na ove teme, kazao mi je da posmatram kuće "na sprat". NJih su, u ono vrijeme, mogli kupovati ili graditi samo "Amerikanci" (kako su tada a i kasnije nazivani povratnici).
Od tog savjeta g. Kovačine pošao sam u ovoj analizi. U dužem periodu utvrđivao sam ko su vlasnici takvih kuća u gradu i istovremeno obavio mnogo razgovora i provjera i tako došao do podataka koje iznosim. Ali ne samo u gradu (centru), već sam obuhvatio i bližu okolinu.
Imena povratnika (koji su, pored kuća kupovali i zemlju):
U Mostaćima: djorđo Rajković, Marko Jelić, Vučko Spanaćević, Husnija Fetahagić, u Zasadu: Pero Bubreško, Mihajlo Stanić, Simo Krunić, Lazo Vlatković, u Gradu: Živko Vuković, Vidak Ninković, Filip Čučković, Jovan Miljanović, Spasoje Kebeljić, Drago Bubreško, Jovan Gordijan, Luka Stanković, Mijo Stanković, Golub Miladinović, Nikola Gudelj, Lako Raičević, Spasoje Krunić, Rade Ratković, djuro Gudelj, Tomo Vuletić, Simo Vuletić, Nikola Sekulović, Risto Gerun, Anto Borković, Nikola Čučković, Jovo Glogovac, Ilija Ninković, Milan Kapor, Marko Miladinović, djorđo Ninković, Živko Krunić, Boro Miljanović, Blaško Vuković, Simo Petrović, Uroš Dučić, Jovo Knežević, Ilija Ljubibratić, djorđo Drašković, u Policama: Milan Slijepčević, Drago Rajčević, Ilija Stanković, Dušan Ratković, Lako Sikimić, Dušan Bokonjić, Drago Bokonjić, Vaso Špirto, u Gorici: Todor Ninković, Spasoje Petijević, Krsto Petijević, Nikola Vučurević, Risto Ninković, Risto Tešanović, u Hrupjelima: Stevo Tarailo, na Geljovom mostu: Tomo Marić, u Lastvi: Lazar Anđelić, Jakov Miljanović.
Pored njih, u Trebinju su sagradili ili kupili kuće i drugi naši iseljenici, kao npr. Mihajlo Dučić, a izvjestan broj povratnika uzimao je imanja u drugim krajevima zemlje i tamo se naseljavao.
Može se sa sigurnošću tvrditi, da je znatno veći broj ljudi otišao vani, nego se vratio. To potvrđuju i ovi primjeri koje ću navesti... Iz Zgonjeva je otišlo 31 lice u Ameriku, vratilo se 11. Iz Trebijova (do 1910.) 30 a vratilo se 12. iz Dubočana otišlo je 27 Čučkovića a nazad došlo 13. Ovo se može uzeti kao pokazatelj o tome.
Ako bi se ovo uzeo kao prosjek, vraćao se manje nego svaki treći iseljenik?!
Zašto povratak nije bio brojniji?
Mora se znati da mnogi nisu uspjeli da dovoljno zarade ili da nekako sakupe novac potreban za povratak, a bilo je i onih koji su našli svoje mjesto u novoj sredini i dobro se uklopili ("snašli").
Takvi, svojim velikim radom i odricanjem obezbijedili su usjeh i napredak u novoj domovini (postali su uvaženi i cijenjeni), međutim, takvih je, ipak, manji broj.
Iseljenici koji su se vratili u Trebinje svoju ušteđevinu ulagali su u stvaranje ekonomske osnove za budući život sebi i svojoj porodici.
Kako rekoh, kupovali su zemlju, gradili nove ili dograđivali stare kuće. Tako, oformili su domaćinstva sposobna za život.
Uz to, pokrenuli su poslove i otvorili brojne radnje po Trebinju. NJihov izbor, uglavnom, bila je trgovina, ugostiteljstvo, zanastvo i zemljoradnja. Neki među njima nisu ostali na samo jednoj djelatnosti. Na primjer, uz trgovačke poslove, bavili su se i ugostiteljstvom i zemljoradnjom.
Naravno, bilo je i onih koji su se postavili u duhu svoje prethodne porodične tradicije. Kupujući nove, kvalitetnije parcele, bavili isključivo zemljoradnjom i stočarstvom, kao svojim osnovnim i trajnim opredjeljenjem.
Podsjećam da su to godine agrarne reforme. Ne posredno nakon Prvog svjetskog rata povratnici su zemlju kupovali od aga, a poslije reforme i i od drugih vlasnika koji su svoju šansu tražili u novim zanimanjima.
Iz datog pregleda vidi se da su mnoge veće kuće u gradu pribavili upravo povratnici - iseljenici i postali vlasnici većeg broja objekata u centru Trebinja.
Ne smije se zaboraviti da su mnogi od njih, uz to, postali akcionari u bankama. Dakle, u svakom smislu bili su aktivni preduzetnici, bitni za ekonomsku strukturu tadašnjeg Trebinja. Međutim, mnogi od njih nosu bili dobre sreće: uložena sredstva propala sa bankrontstvom banaka.
To se, na primjer, dogodilo Maksimu Dursunu i djorđu Ninkoviću. Takođe, i mnogim drugim slučajevima, kao posljedica Drugog svjetskog rata, banke su propale, i tako nestalo je kapitala stvorenog u SAD i drugim zemljama.
Poslove u filijali Američko-Srpske banke u Trebinju obavljali su Simo Petrović i Spasoje Kebeljić. I pored toga, i ta banka, kao i mnoge druge, propala je u ratu, i "odnijala" je njihov novac.
Iza takvih vjesti, stoje velika razočarenja i teške porodične drame.
Kako je sve to izgledalo izbliza, pokušaću da pokažem samo na nekoliko primjera...
Nikola (Jovanov) Čučković radio je u San Francisku SAD od 1905. do 1920. Tamo je sa Filipom Čučkovićem držao restoran. Stvorio je i uštedio znatna sredstva. Vratio se sa željom da stvori porodicu, kupio povelike parcele, uz to tri kuće i sagradio jednu. Bavio se zemljoradnjom, ali je imao i trgovačku radnju, kao i rentu od kuća. Svo vrijeme imao je stalne i dobre prihode. Poslije Drugog svjetskog rata, zemlja je nacionalizovana uz minimalnu naknadu. Kvadratni metar plaćan je jedan dinar (1 USA dolar - 50 dinara). Od tog novca nije se mogao kupiti papir za pakovanje. Novcem dobijenim za svu oduzetu zemlju nije se moglo skromno večerati.
Tako je plaćeno i svim ostalim čija je zemlja nacionalizovana. Dalje, kao akcionar ostao je bez sredstava uloženih u banke uništene u ratu. Jednu kuću u Gornjoj čaršiji u Trebinju poklonio je Crvenom krstu a opština je prodala. Dvije kuće u Bregovima, srušene da bi se mogao graditi Dom JNA (kasnije izgrađena robna kuća Borac - sada prodajni centar). To je uzeto uz naknadu. Preostalo mu je toliko da se nije mogla normalno izdržavati porodica.
Spasoju Kebeljiću nacionalizovana je kuća na glavnoj uluci u gradu. Pored poslovnog prostora, oduzeti su mu i stanovi: ostavljena su dva njemu i sestri, a imao je petoro djece. Sada tim prostorom raspolaže i od kuće ubira i uživa prihode - kiriju, neko ko nema nikakve veze sa stvaranjem te imovine.
Slično se dogodilo i sa imovinom većeg broja vlasnika.
Nacionalizovana je i sva obradiva zemlja u polju i data zemljoradničkim zadrugama na raspolaganje. Ove su brzo propale, a zemlja predata poljoprivrednim kombinatima. Zatim onim koji su ta preduzeća naslijedili (ili privatizovali za male pare). Oni sada tom zemljom raspolažu kao svojom?! Pravim vlasnicima do danas ništa nije vraćeno niti plaćeno po pravoj vrijednosti.
Nakon poslednjeg rata, ostalo je isto kao i u predhodnom režimu. Na žalost, nova vlast od 1990. godine ovim ljudima nije vratila oduzetu imovinu, stečenu mukotrpnim radom. To je nerazumno, nepravedno, nepošteno.
Dokle će to biti tako?
Nevjerovatno je da ova vlast za 15 godina nije ozakonila neotuđiva prava vlasnika i učinila da im se njihova imovina vrati?!
Sakupljajući građu o iseljeništvu i povratku, želio sam da prikažem jedan proces koji do danas traje. Nadam se da je evidentno da su iseljenici s početka 20. vijeka donijeli jedan nov kvalitet gradu. Naravno, u pitanju je i njihov kapital ali i njihov poslovni manir, jedna nova poslovna logika (podsjećam da se tek krajem 19. vijeka, dolaskom Austrije, naši preci upoznaju sa pojmom i praksom proširene reprodukcije, odnosno proizvodnje i transfera robe u kapitalizmu).
Velikim djelom oni su igradili i u jednom finom urbanom stilu oblikovali gradski centar.
Moji podaci odnose se na područje grada, mada, nadam se da ću u jednom opsežnjem radu, prikazati i druga područja.
Uz evidentno učešće u privrendom usponu, trebinjski iseljenici-povratnici, naši "Amerikanci", iškolovali su veliki broj mladih ljudi u srednjim, višim i visokim školama i na zanatima. Mnogi od njih opet, u novim okolnostima, postali su značajni činioci ekonomskih zbivanja pa i razvoja u vremenima koja su donosila nova iskušenja i nove izazove.
To su, moramo imati na umu, sinovi ili unuci onih iseljenika, među kojima nisu bili rijetki ni oni koji nisu naučili jezik (osim nekoliko neophodnih rečenica) zemlje u kojoj su radili?! Nisu imali ni mogućnosti ni vremena za to.
Tu mogućnost, eto, uspjeli su da prenesu na mlađe, pa im i zato danas moramo biti zahvalni.
Poslije Drugog svjetskog, a posebno u toku i nakon poslednjeg rata, takođe izvjestan broj ljudi iz ovog kraja otišao je na privremeni rad u strane države. Odlazili su ljudi i radi neslaganja sa političkim sistemom i ali i i zato što ih je životna sitacija gonila na to (loše ekonomske prilika, nemogućnost zapošljavanja itd). Izazov je bio isti: sve što nisu imali ovdje imali su u zapadnim zemljama u koje su odlazili. Za razliku od prethodnih migracija, ovog puta to su uglavnom bili mladi, kvalifikovani, koji su dobro došli u svaku prosperitetnu zemlju.
Za odlazak na rad u inostranstvo, mada ne isključujem i čitav niz ličnih i porodičnih motiva, odlučivali su se najsposobniji, oni koji su vjerovali u sebe, oni koji su bili sigurni da će radom dokazati svoje sposobnosti i, na taj način, uspjeti u životu. Odlaženje se odvijalo pojedinačno, ali, i organizovano preko preduzeća izvođača investicionih radova - na određeno vrijeme.
Ovog puta, povratak nije tekao kao ranije. Nakon 1945. godine mnogo manje ljudi se vratilo u zavičaj. I među tim koji su se vratili mali je broj onih koji su nastavili neku privrednu djelatnost.
U tom poratnom periodu vratili su se: Krsto i Dušan Tasovac, djorđo Vukanović, Stevan Masleša, Gajo Ćurić, Jovan djajić... Takođe su radili vani i vratili se: Dušan Pamučina, Drago Stanković, Savo Kukurić, Remzija Ćerimagić, Pero Marić, Jovo Pravica, Vlado Šišković.
Nastojao sam da utvrdim koliko se tih ljudi ukupno vratilo i nastavilo nei posao ovamo. Vrlo malo je takvih.
U cjelini, oni u našem ambijentu, sa onim istim poslovima koje su radili recimo u NJemačkoj, nisu mogli ostvariti zarade koje bi bile uporedive s aonim njemačkim.
U svijetu je danas inače takva situacija. LJudi traže posao, ali traže i bolje uslove za rad i život. Zato su veće i zarade, ali i troškovi života.
U novije vrijeme, na Zapadu je ponuda radne snage veća. Razumljivo, zbog toga cijena rada je niža pa se manje može zarditi i uštediti. Uz to, savremene potrebe na znatno su većem nivou. Svi žele udoban život (znamo koliko je u tome i prestiža), pa na to odlazi veliki dio zarade.
U takvim uslovima, vratiti se u Hercegovinu, znači, u neku ruku, izgubiti korak sa jednim takvim načinom života. Uz malobrojne izuzetke, povratnici u ovom vremenu došli su uglavnom kao penzioneri, kupili su ili izgradili kuće (stanove) i u njima uživaju penziju.
Ovdje neću da govorim o mladim ali i drugim ljudima koji se nisu vraćali jer su bili protivnici ovdašnjeg političkog sistema u kome, prema njihovoj ocjeni i životnom iskustvu, nisu imali nikakve sigurnosti (podsjećam da je sistem šezdesetih, sedamdesetih i do osamdesetih bio restriktivan u odnosu na privatni biznis).
Zato, na jednu takvu praksu potrebno je staviti tačku i ljudima koji su vani, a žele da s evrate i da ovdje nastave posao, obezbijediti uslove za pošten rad, za regularan privredni i poslovni proces i, naravno, za normalan život.
Da bi se vratili, ljudi moraju imati povjerenja u ovdašnji sistem, moraju biti sigurni da će moći bez posebnih teškoća raditi svoj posao i stvarati nova dobra. Povjernje i uvjerenje da će se i društvo izboriti sa svim preprekama , koje sputavaju pošteno preduzetništvo treba biti potpuno.
Kada se tako organizujemo (a, kako vidim, doneseni su zakoni koji tretiraju strana ulaganja), naše sposobne i uspješne sugrađane treba stalno pozivati, treba sa njima biti u stalnom kontaktu, da ne govorim o tome da ih više treba uvažavati, pa čak koristiti njihova iskustva i poslovne veze i dok su u inostranstvu.
Osim toga, na nivou lokalne zajednice, a, naravno, u okviru zakona koje pomenuh, treba im dati sve pogodnosti da otpočnu sa novim djelatnostima, koje bi nas, u najmanju ruku, pokrenule iz učmalosti. Na taj načinpočela bi da se otvara perspektiva, a kad taj proces počne, onda je silovit i nezaustavljiv.
Ovdje posebno podvlačim da, zbog svih prethodnih specifičnosti, država treba da garantuje za uložena finansijska sredstva i imovinu investitora, kako se ne bi dogodilo ono što je ranije bilo (podsjetiću samo da su propadali i donatorski fondovi, da su nestajali ili se u dužem vremenu topili čak i legati?!).
Dalje, i država (a mislim i na lokalnu zajednicu) teba da deklariše svoje interese u domenu novih tehnika i tehnoogija, i da, na osnovu toga, uđe u komunikaciju sa našim ljudima, informišući ih o onom što je u tom domenu za nas posebno važno i prioritetno. Jasno, sve to sa ciljem da povratnici, otvarajući nove poslove u zavičaju, steknu jasan uvid u to šta je ovamo strateški najizglednije, šta nudi najbolju konjunkturu itd.
Na taj način, mogli bi se, preko naših iseljenika, zainteresovati i poslovni ljudi iz najrazvijenjih zemalja Zapada da svoj kapital ulažu ovdje.
Da ne govorim o tome kako je neophodno pozvati i zainteresovati Hercegovce uspješne privrednike iz cijelog svijeta. Npr. Branka Tupanjca, Slobodana Galeba, LJubišu i Draška Miskina i ostale.
Novac koji stiže na ovaj način ima svoje dugorožno i kompleksno dejstvo. Da je zaista tako, a da je tako bilo i raniije, dokazujem činjenicom da mnogi Trebinjci, ili u bankama, kao deviznu štednju, ili negdje u slamaricama, kao gotovinu, još uvijek imaju po koji dolar koji je zarađen prije stotinjak godina u američkim rudnicima.
Taj novac, kojim je nekada podizan centar grada, i sada "kola" kroz Hercegovinu, i, naravno, samo simbolički podsjeća na mogućnost koju nikad nismo iskoristili.
Na mogućnost da onima koji su zaradili novac negdje u "bijelom svijetu" pružimo šansu da ga uvećaju ovdje, u Hercegovini, i na svoju i na korist svih nas.
I da, po ugledu na svoje pradjedove, koji su gradili ono Trebinje kojim se svi ponosimo, izgrade jedan novi grad, kojim će se ponositi i njihovi unuci.