tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

KAKO NAS VIDE I DOŽIVLJAVAJU DRUGI
FRAGMENTI IZ PUTOPISA AVELA I NEZJERA

BLATNJAVA VODA U PANDURSKE BUVE

Ovog puta predstaviću putopis "Crna Gora, Bosna, Hercegovina", čiji su autori Anri Avelo i Žozef de la Nezjer.

Nakon opisa Istre, Kvarnera, Dalmacije, Boke Kotorske i Crne Gore, putnici su se uputili prema hercegovačkoj granici. Tu su, naravno, već u zoni našeg interesovanja...

Za dva Francuza put od Nikšića do Gacka bio je strašno naporan, prava avantura. Oni tvrde (ne znam na čemu temelje to znanje) da su ovu dionicu do tada tek dva-tri puta prešli putnici-zapadnjaci. I u tome vide dokaz da su bogu iza leđa. Time, se, naravno, nešto indirektnije preporučuju svom čitaocu u Francuskoj...

Pošli su rano ujutru. Primjećuju da konji koje su dobili u Crnoj Gori (u Kneževini,  kojoj su izuzetno naklonjeni) imaju "sjajna sedla" i to od vučije kože ali i tursku ormu, pa ih jedne takve uzengije podsećaju na lopate kojim se kopa ugalj.

Inače, interesantno za današnje prilike, putnici kreću naoružani prema granici susjedne države. U Hercegovinu će ući sa oružjem (!?). Oni svoj izgled smatraju živopisnim. Puške im imaju okrugle kundake, a u torbama nose čitav arsenal. Usput su nabavili ili dobili dosta pištolja. U torbama su i slike u ulju kojih nema u knjizi (bilo bi zanimljivo saznati da li te slike koje nose ti živopisni putnici i danas negdje postoje). Mislim da su to neke skice, jer u knjizi piše da su nabrzinu urađene. Pošto neke još nisu bile suve, spretni Francuzi konje su okitili slikama. Slike vise svuda: po sapima i sa strane, i suše se na suncu.

Evo putnika u Gornjem polju (o kome zapažaju da je nekada vjerovatno bilo jezero). Suočavaju se sa novom činjenicom. Pred njima više nema puta. Na nekoliko mjesta morali su pregaziti Mušnicu (to je još uvijek rano za ovu rječicu, mislim da su se malo zapleli u vodotokovima). Tek na jednom jedinom mjestu naišli su na drveni most, ali i taj most se klimao. Vodiči su ih na to upozorili, ili su ih samo htjeli prepasti?!

Pejzaž se smjenjuje. Prvo su u jasenovoj šumi, u kojoj nailaze i na divlje kruške, ali odmah iza čeka ih strahovit krš. Taj kameni dio puta posebno ih je umorio. Hodali su cijeli dan.

Da li zaista putuju kroz divljinu, ili opet malo rade na tome da se "pohvale" pred čitaocem, to ne znam, ali oni podvlače da nigdje u blizini nema nikakve putanje, ničeg što bar malo ličilo na stazu?! Pominju neprohodne klance (i po ovom neprohodni, vidi se da su u pitanju ljudi koji žele da iz Hercegovine ponesu neku imprsiju, a ne neko temeljitije znanje), a muče ih i okomite "stepenice" visoke preko metar.

Ni njihovim konjima nije pravo. Oni, navodno, čim nađu malo ravnog prostora stanu da odmore drhtureći cijelim tijelom. Uši su im "uspravljene" (da li to nešto osluškuju, ili samo pisci žele da kažu da opasnost visi u vazduhu). Konji su, naravno, "zadihani", jer nije im ni lako pošto se opiru nogama o opasno klizav kamen (koje vrste, to je posebna priča, pisci izgleda ne razlikuju krečnjak od granita).

Još ostajem na konjima. Gostima iz Francuske čini se da oni svojim pogledom prosto "mjere" daljinu do donjeg stepenika. Kad odmjere, u jedan mah, zadnje noge im kleknu, a putnici, koji se tako gadno muče u sedlu, naglo "propanu" naniže. Naravno, tako je bilo u lakšim slučajevima. Ali, ponekad su bili prisiljeni da sjašu, i da konja povuku za uzdu u nove podvige u kamenjaru. To ih je, naravno, zamaralo, ali žurili su da stignu do klanca Duge za dana.

- Negdje oko jedan popodne, doživjeli smo gostoprimstvo u jednoj uboškoj kamenoj kućici čiji je krov bio pokriven širokim daskama. Do tada, odmarali smo samo jednom, tek nekih pet minuta, blizu izvora nad kojim se diže stara turska tvrđava (kula, grad, zamak?) Presjeka, velikodušni poklon Nikole Prvog - Arnolfu Bavarskom. Tu nam je zatrebao malo duži odmor, i to u tamnoj, prljavoj i zadimljenoj sobici sa jednim prozorčetom za ventilaciju. Samo jedna jadna krava žvakala je par šačica sijena. U sred kuće, gdje je uz ognjište, bila je žena, mršava skoro kao ona krava, dojila je bebu zbijenu u kolijevku.

Dalje, putnici opisuju tipičan hercegovačko-crnogorski "protokol". Ona mršava žena, očito domaćica, prilazi im i ljubi im ruke, a zatim im ponudi neku vrstu sira (ugrušanog mlijeka?). Sve to u drvenoj posudi koja liči na neko korito koje upotrebljavaju zidari.

Taj ironiČan ton kulturno superiornijih stranaca nije mi se svidio. Današnji putnici nikad ne reaguju tako kada se nađu u ekzotičnim krajevima (recimo u Africi), nego sa puno poštovanja govore o lokalnim običajima ma kakvi bili.

Putnicima, dakle, nije se svidjelo ono što im je ta sirota i siromašna žena ponudila. To su i zapisali. Da ne bi ostali gladni, ugrijali su ili skuvali nekolike konzerve. Ali i to su uradili u nekakvom starom loncu, kotlu?! To svoje jelo, ne znam kako, zalili su "blatnjavom" vodom?!

Kako se za to vrijeme ponašaju njihovi vodiči?!

Oni su drvene posude stavili između nogu i navalili na svoju kiselkasto-usirenu kašu (!?). Jeli su halapljivo, grabili su hranu šakama. Nije im padalo na pamet da se posluže drvenim kašikama koje im je donijela domaćica.

Vodiči su znali šta ih čeka. To im je bila samo užina. Bili su sigurni da će do mraka stići na granični prelaz, i da će tamo bolje jesti. Nadali su se jagnjetini, piletini, a računali su i na čašu vina. To će im biti dovoljno da se okrijepe i da stignu do Avtovca.

Krenuli su dalje. Usput, naišli su na jedan izvor u blizini utvrđenja u rejonu Nozdra. Stada ovaca pila su vodu. Stranci su upamtili tanke mlazeve koji teku preko stijena da bi napunili veće kamenice (cisterne). Takođe, primjećuju da su te objekte izgradili Muslimani. Na istom mjestu djevojke im nude led koga su donijele negdje s aplaninskih visova.

- Do mraka jašemo pustim prostorom, ponegdje se viju zastave što markirjau grobnice boraca poginulih za domovinu. Smjenjuju se, jedna za drugom, tijesne doline i kamene gomile, pa planina kojom se treba pentrati, pa opet druga kojom treba silaziti, teška i opasna vrlet u kojoj se najbolje osloniti na instinkt konja koga jašeš.

Pao je mrak. U daljini vide se nekolike lampe. Psi laju. Atmosfera iz horor filmova.

Ono što imaju pred sobom je nekakavo selo.

Zove se Krstac.

Nisu se zaustavili. Produžili su putem koji im izgleda još teži.

Toliko je mračno, da o nikakvoj orijentaciji ne može biti govora. Ali, tu su konji, tu su i vodiči. Oni se ničem ne čude. Ćute i rade svoj posao.

Tek kad je potrebno, oni se oglase. Evropejci primjećuju da traže pomoć poput Tezeja koji su muči sa Arijadninim klupkom. Sve u svemu, o čemu je bila riječ?

Kolona se primakla grnaici, i, vjerovatno, da ne bi "banuli", da ne bi istrčali na cijev, vodiči su se javili graničarima. Tada, prišla su im dva vojnika i onako umorne odveli ih na granični prelaz.

Slijedi nova slika, novi prizor, i to sve u onom prethodnom maniru da stalno pred nečim afektiraš, da se stalno čudiš, da samo zapažaš razliku, i da, tom spisateljskom "tehnologijom", čitaoca držiš vezana za knjigu. Ko je prolazio kroz te krajeve, morao je napisati bar jednu rečenicu o ljepoti pejzaža, morao je osjetiti njegovu mističnu snagu itd., a ne samo, kao kakva frajlica, stalno kukati u čuditi se ambijentu koga nema u Francuskoj.

Ali, i to, bar nama, danas može da bude poučno i važno. Optika Evropljana onda je bila takva, a, kako mi se čini, kod mnogih nije se promijenila, mada, ruku na srce, ovako nepristojne goste nemamo baš svaki dan (mislim na  gospodu Avela i Nezjera)...

Putopisci, dakle, ulaze u neku prostoriju i nailaze na ravno sedam žandarma koji spavaju na podu, spavaju na zemlji, jedan do drugoga, kao sardine. Kad su putnici sjeli kraj vatre (ognjišta), žandarmi ("ti siroti ljudi"), probudili su se i počeli da puše "na kružnoj  klupi od grubog kamena".

Vatra plamsa, putnici, posmatraju njihova surova lica i njihovu iznošenu odjeću. 

Međutim, od carske večere, koju su vodiči usput najavljivali, ništa.

Jagnjetine nigdje pod milim bogom, a piletina je još u fazi embrija. Još je u ljusci.

Nema druge. Putnici gladni ne mogu zaspati. Zato vade još veće konzerve od onih koje su imali za ručak.

Poslije takve večere, "siroti žandarmi" će opet na zemlju, u carstvo svojih snova, a putnici na kaplarsku (komandirovu) slamaricu.

Kako im je prošla noć?

Izgleda da su jedva živi dočekali jutro.

Sjećajući se, valjda, svih tih muka, zapisali su da su njihova sirota tijela te noći postala "opštinska parcela" na kojoj buve uživaju kako žele..."

Da kažu, da im je ta noć bila jedna od najljepših u životu, mnogo bi pretjerali. Ipak, šalili su se i na svoj račun. 

Buve koje su im jade zadavale cijelu noć nazvali su pandurskim - militium puledž. Zapazali su da to nisu insekti, nego životinje nevjerovatno velike, plus veoma suvitalne. Kako i ne bi bile, kad imaju tako dobru "usmrđenu gozbu", tako mnogo dobre hrane koju čine putnici i žanardmi u jednoj neprovjetrenoj prostoriji.

Ali, to nije sve. Ovdje problemi i razočarenja nikad ne prestaju. Jedno zlo stalno smjenjuje drugo...

Tako, u neko doba, kad im se činilo da će i pored tih buvljih nemani, ipak zaspati, neko ih je probudio i počastio vinom.

Sad slijedi nova scena.

Sudar gorštačke kapljice i prefinjenog francuskog nepca!?

Jedan od vojnika, izvjesno najtalentovaniji poltron na tom prelazu, otišao je nekoliko kilometara dalje da potraži nešto za piće.

Imao je dobru dušu. Putnici se ga blagoslovili. Tačnije, blagoslovili su njegovu dobru volju i mekano srce, međutim, za njih, ono što je donio, nije bilo vino. Ne u francuskom smislu.

Bio je to nekakav gadni ekstrakt anisa i smole od koga peku usta.

Konstatovali su da je ona današnja blatnjava voda krcata mikrobima bila bolje piće?!

Ujutru, dočekala ih je kiša.

Krenuli su prema samoj granici.

Još jednom su se teatralno okrenuli, i zapisali jednu političko-pejzažnu rečenicu, kojom završavam prikaz ovog dijela njihovog putovanja do hercegovačke granice...

"Kucnuo je čas da konačno napustimo Crnu Goru; za našim leđima, u neprozirnoj magli, u nebo, dizali su se tamnosivi vrhovi, koji su u svojim dolinama budno čuvali i skrivali te gorštake, ljude što ljubomorno paze i održavaju  svoju slobodu (nezavisnost), najdragocenije naslijeđe koje su im ostavili preci...