tPočetna

Tema broja 948.

ŽIVOT ISPOD DVIJE BRANE

ma kako se brana drŽala, IZGLEDA DA ipak
neka pitanja Čekaju odgovore
Jedan Marfijev zakon kaže: ako stvari mogu da krenu loše, sigurno će krenuti loše. To treba uvijek imati na umu. Konačno, ljudi se toga zakona drže u svakodnevnom životu, čak i onda kada ne razmišljaju o bezbijednosti.

Makar, u slučaju brana, stvari i ne mogle krenuti loše, izvjesna trauma postoji, ako ne trauma, onda trajna zebnja da se može desiti najgore. Otud, nastavljamo s rubrikom ŽIVOT ISPOD DVIJE BRANE...

Pazljivo sam, i to po nekoliko puta, pročitao tekstove iz prošlog broja pod radnim naslovom Život ispod dvije BRANE.  "Glas" je zaista "ubo" pravu temu. Svi mi Trebinjci negdje u mozgu imamo jednu malu neuralgiju vezanu za branu. U nekim stvarima možda nismo najjedinstveniji, ali kad je brana u pitanju svi moramo dijeliti strepnju. Ne bi bilo ljudski, da je drukčije..

Ja ne strepim kad dođem, ali, moguće, da kao onaj koji se redovno vraća svom trebinju, imam malo više resantimana za ovu temu. Odnosno, moguće da sam manje oguglao od onih koji su stalno izloženi jednom ovakvom riziku, makar bio i u sasvim sićušnom procentu.

Znam da se danas - i tu ne bez strepnje?! - govori o privatizaciji HET-a. Ako je to već gotova činjenica, onda u tu privatizaciju treba ući sa maksimalnim obavezama za budućeg vlasnika iz domena bezbijednosti. Ako nešto u normativi nije dorečeno ili nije dovoljno "pokriveno", vrijeme je da se popravi i da se za to odriješi kesa.

Konačno, da li je vrijeme da se sklope i odgovarajući ugovori između onih koji su rizik unijeli, onih koji rizik kontrolišu, i onih koji bi, ne daj bože, mogli jednom da ga podnesu.

Ovo je tema u kojoj ne može biti pretjerivanja. Da je sve predvidljivo, rizik ili ne bi postojao ili bi se mogao iskazati numerički.

Otud, pošto u cijeloj priči postoje upitnici, odnosno stvari koje nikada ne mogu biti "maksimalno regulisane", ništa ne smije da se shvati ni površno ni olako. Pogotovo se ne smije zažmiriti, i hladno "poravniti" jednom ovakvom formulacijom: "Pa svima nam je glava u torbi, zašto ljudi u HET-u ne bi bili odgovorni bar kao mi koji se, evo, oglašavamo i u novinama!?".

Drago mi je, baš iz prethodnog razloga, što se i HET uključio u debatu oko sigurnosti brane. Sa zadovoljstvom sam pročitao tekst u kome je evidentno da bezbijednost nije "deveta rupa" na svirali u ovom javnom preduzeću, kako je kod nas čest slučaj.

Znam da HET-u akcije rastu, da je to firma koja i dalje proizvodi najjeftiniju i, kako kažu, najkvalitetniju struju u BiH, i nisma nimalo sklon da sumnjam u njihova saopštenja.

Međutim, za ljude koji žive u "kontinuiranoj traumi" (pod branom), potrebna su i još neka "sredsttva" za msirenje.

Ovo podvlačim zato što je prethodni tekst napisan stručno (OBJEKAT SE PONAŠA NORMALNO, "Glas Trebinja" 947. ), ja sam, dok sam ga čitao stalno na stolu imao nekolika rječnika (to mi je pomalo pasija), ali neke riječi nisam uspio da prevedem. Ipak, ni to nije veliki problem, neke odgovore ipak smo dobili, i dobro je da je, što se tiče širokog javnog mnjenja, skinut pečat sa ove teme.

Naime, ranije, o ovim stvarima ponešto se "šuškalo" ili diskutovalo mekano, isuviše hipotetično,  "u rukavicama". Ne želim reći da se o tome nije smjelo govoriti, ali tema je ipak bila delikatna i bolje je bilo "ostaviti đavola na miru".

Raspravljati o ovoj temi, unekoliko, i danas znači, uznemiravati, javno mnjenje. Olakšavajuća okolnost, u ovom slučaju je u činjenici da je javno mnjenje uznemireno mnogim problemima (svakodnenvo smo izloženi rizicima koji se numerički mnogo lakše mogu iskazati), i baš zato, čini mi se da nema dovoljno senzibiliteta za ovakvu debatu danas.

Nesto konkretnije u povodu teksta koga su potpisali ljudi iz HET-a.

Možda se u njihovim odgovorima i krije odgovarajuća formulacija ili odgovor na neka ili na sva važna pitanja, ali ja takve formulacije nisam pročitao u eksplicitnom izrazu. 

Uzrok može da bude i moje veoma ograničeno poznavanje ove materije u tehnižkom smislu.

Ipak volio bih da imam (odnosno da imamo) eksplicitne odgovore na slijedeća pitanja...

1. Da li neki organ u Elektroprivredi ili neka služba posebno vodi računa o bezbijednosti brana?

2. Da li postoje odgovarajući pravilnici koji regulišu uzance i postupke u praćenju svih parametara sigurnosti na ovakvim objektima?

3. Da li postoje odgovarajući pravilnici ili protokoli u kojima se definiše koji sve parametri i na koji način moraju da se prate (i da li postoje normativi koji nedvosmisleno ukazuju da neke veličine izlaze iz okvira normalnih ili očekivanih vrijednosti)?

4. Da li su do sada uočeni bilo kakvi pokazatelji koji upućuju na mogućnost da se brana "umorila" i da u nečem treba intervenisati (ona je stara, ako dobro pamtim, oko 40 godina, i to za jedan objekat, koji je stalno izložen pritiscima i naprezanjima, pretpostavljam, nije baš neznačajan period)?

5. Da li su neke izmjerne veličine ušle u "crveno" (da li postoje veličine koje nisu naučno valorizovane, da li, dakle, postoje ikakvi upitnici ili najsićušnija pitanja na koje nisu stigli odgovori meritornih stručnjaka i nadležnih institucija).

6. Da li su u nekim parametrima izmijenjeni (inovirani) standardi, odnosno: da li su naši aktuelni standardi izbalansirani prema svjetskim iskustvima, najnovijim rješenjima i opšteprihvaćenoj praksi?

7. Da li su analizirane eventualne promjene na objektima poslije zemljotresa? (Podsjećam da smo u neposrednoj blizini lani imali potres od 5,1 Rihterove skale, a, takođe, podsjećam da projekat "Gornji horizonti" podrazumjeva nove intervencije u podzemlju, novi raspored "težina" na hercegovažkoj ploči, pa i nove putoanje (protoke) vodenih masa u podzemlju i na površini!?

8. Da li u HET-u ima stručnjaka koji misle drugačije, ljudi koji izvode druge zakčljučke, ljudi koji drugačije čitaju postojeće rezultate mjerenja, ljudi koji bi eventualno na nešto da upozore?

9. Interesuje me i kakva je relacije između opštine i hidrosistema u ovom smislu (da li u domenu bezbijednosti objekta Opština ima ikakve nadležnosti, prava, odgovornosti ?!

Ovo posljednje posebno je znaimljivo. Izgleda mi logično da opština ne samo ima pravo na monitoring, nego i na snažan utiacaj u nekim elementima (npr. u domenu povećanja bezbijednosnih standarda). Koliko znam, nikada ranije (ne znam kako je u novije vrijeme) opština nije sastavila ni neku, bar formalnu komisiju na koju bi prenijela pravo da nas štiti od eventualnih problema.

Takodje, logično mi izgleda da država ima odgovarajući instrumentarij praćenja stanja bezbijednosti ovakvih objekata. Bilo bi sasvim  prirodno da ljudi u HET-u sa strepnjom očekuju posjetu  jednog moćnog revizora ili jedne stručno veoma kompetentne komisije.

To bi i njima bilo od koristi. Na organe tipa inspektora ne računam. Takve procjene i ocjene nikada nisu u domenu jednog čovjeka. Neko neutralan (stručne institucije) i neko visoko motivisan (opština) stalno bi trebali da vode brigu o tome, jer HET je tehnički sistem čija je interakcija sa lokalnom zajednicom veoma složena (u našem slučaju tu su i međudržavne komponente koje dodatno komplikuju stvari?!)

Šta bi, odmah trebalo i moglo da se uradi?!

Trebalo bi, imam osjećaj, porazgovarati sa građanima. Ne mislim na nikakav široki dijalog niti na neku veliku raspravu, nego na jedan susret sa svima koji su zainteresovani ili hipersenzitivni, kad je ova tema u pitanju.

Treba vidjeti šta takvi ljudi misle o svemu tome.

Eventualno, trebalo bi štampati neke brošurice gdje bi se ljudi obavijestili o onom što je najvažnije. Život pod branom specifičan je socijalni fenomen. LJudi koji žive ispod dva jezera moraju znati sve o svom položaju. Moraju, uz sve to, znati koji su sve faktori koji mogu da utiču na stabilnost sistema, koji su faktori koji povećavaju koeficijenat rizika, i konačno, moraju imati dvije maksimalno ekzaktne procjene: procjenu šteta i procjenu rizika.

Pretpostavljam da se ovo prvo numerički može iskazati, a ovo drugo, ako ne može numerički, a onda trebalo bi stalno uvoditi nove parametre u igru, dakle, stalno povećavati broj informacija o ponašanju objekata.

Više informacija sigurno može da garantuje validniju i finije nijansiranu procjenu rizika.

Javljam se i zato jer vidim da u nekoliko domena stvari nisu u redu, a one se uglavnom direktno ne tiču ni jednog objekta, niti onog u Grančarevu, niti onog u Gorici.

- Prvo, pitam se imamo li jedinice civilne zaštite?

(Bojim se da je odgovor negativan!?)

- Drugo, imamo li odgovarajući plan, makar bio i pod pečatom, šta treba da se radi u slučaju da stvari krenu naopako?

- Dalje, koji se dijelovi samozaštitnog sistema kada i kako pobuđuju i k akve su mu ingerencije u odnosu na sisteme unutar Elektroprivrede!?

Na ovu temu, moglo bi se postaviti još dosta pitanja, ali ono što prosto strši jeste urgentan zahtjev da se napravi efikasan sistem uzbunjivanja, sistem koji je nedovsmislen, sistem na koga svi mogu da reaguju.

Te sirene moraju da se čuju svugdje od Lastve do posljednjih opasnih kota u Popovu. I njihov zvuk mora biti drugačiji od onih standardnih kojim s ene vjeruje, mora biti prepoznatljiv, narod ga mora imati "u uhu". Svakih par godina taj sistem bi trebalo istestirati, jer taj "opasni zvuk" treba da razaznaju i stari i mladi, i zdravi i blesni, i oni koji su u svojim podrumima, i oni koji su u kolima.

Ne znam zašto se ne bi porazgovaralo na tu temu. ne vidim šta je tu degutantno ili suvišno?! Čini mi se logičnim da se ova tema stavi i na dnevni red SO Trebinje.

Ovo govorim zato što sam na RTS vidio kako sistem civilne zaštite funkcioniše u Srbiji. Vojska je radila, a civili su gledali?! Bojim se da je kod nas stanje još gore...

1. PEJOVIĆ

NEKVARLJIVO I KVARLJIVO

Pitanje odgovornosti je vječno. U stabilnim sistemima, gdje se motivaciona odgovornost stalno ne obnavlja, dolazi do gubljenje ili miješanja motivacionih faktora. Narodski rečeno, ljudi prosto "oguglaju", i počinju da misle ovako: ono što se nikad nije dogodilo, neće se ni dogoditi. Ako, ne to, onda misle ovako: ako to već negdje mora da se desi, neće kod nas, neće u mom dvorištu.

Zato, mnogo je lakše održavati dinamične, kvarljive, nego stitične i, prividno, nekvarljive sisteme.

U tom smislu, ljudima u HET-u nije nimalo lako. Pretpostavljam o čemu sve moraju da misle, kada se u vremenu ovakve besparice, pojavi neka rubna veličina ili nekakav presedan. S jedne strane imate procjenu da stvar nije maligna, jer "i prije se to dešavalo pa smo ostali živi", a s druge strane svaka intervencija mnogo košta, i "u 99.9% slučajeva pokazuje se nepotrebna"?

ZAŠTO NE "VJERUJEMO" SIRENAMA

Mislim da ge g. Ljuban Rikalo u prošlom broju vašeg cijenjenog lista dokazao da sistem za uzbunjivanje, u predmetnom smislu, praktično ne postoji, odnosno, on onakav kakav je, danas niti koga može da uzbuni niti da ga spasi?!

Izvolite napraviti test. Pustite sirene u bilo koje doba dana, i, vidjećete da ljudi neće reagovati.!? Neće jer je taj sistem kompromitovan u ratu.

Gledao sam u ljeto 1992. godine ljude u Starom Gradu koji mirno sjede dok sirena svira. Ja sam tada radio na pomoći, i mislio sam da lijekovi nisu ono što je ovom narodu najpotrebnije.

Kad sam jednom prijatelju rekao da je sirena možda "ipak" ozbiljna, on me je pogledao kao posljednju budalu. Tako, kazao je, svira često. Zašto? Vojne stvari! - nasmijali smo se i on i ja.

Narod  je, tada, u ratu, na neki svoj način osjetio kada je stvar ozbiljna, a kada komanda simulira napad?! I prema tom "osjećaju" se i ponašao. Međutim, sistem koji počiva na "osjećaju" veoma je opasan. Osjećaj jednom može da zakaže. Može i logika, može i trezvena pretpostavka. Znamo, i životu desi se ponekad da stvari krenu najgorim mogućim tokom, i onda je za sve kasno, onda se tek vidi da je ono što smo imali nije bio nikakav "osjećaj", nego puka sreća.