tPočetna

IN  MEMORIAM

NEDJELJKO

NEdjO

PAOVICA

1930-2006.

Nečujno, kao što je i živio, iznenada nas je napustao jedan veliki pregalac koji će zlatnim slovima biti upisan među istraživače naše zavičajne baštine. Ovo nisu prazne riječi iako će, možda, zazvučati pretjerano onima koji ne poznaju djelo pokojnog Neđa, a takvih je među nama ogromna većina.

Bio je tih, nenametljiv, odan prijatelj, bježao od publiciteta. A pri tom, bio je uporan kao krtica, kako u sticanju vlastitog znanja, u svom obrazovanju, tako i u sabiranju, sistematizovanju i obradi saznanja do kojih je dolazio vlastitim opažanjem.

Nedjove opservacije o okruženju u kom je živio i koje je proučavao počele su mnogo ranije nego je i bio svjestan te svoje sklonosti, počele su kad je on kročio iz svog Cibrijana u školu  na Jasenu, kad je počeo da zapaža sličnosti i razlike među selima i ljudima, kad je počeo da u svoju memoriju skladišti mladalačka zapažanja, koja se najduže pamte.

Pitanje  je veliko da li bi pokojni Neđo učinio ono za što ga sada pominjemo da mu je životni put bio pravolinijski, da je u jednom dahu dovršio školovanje i da se odmah nastanio u velegradu. On je najčešće istovremeno učio i radio, premještao se iz mjesta u  mjesto   stičući dragocjena iskustva.

Ali, on je počeo kao seoski  učo u Krtinju, nastavio u Zupcima i učiteljsku karijeru u zavičaju završio u LJubomiru. Sav  uronio u sredinu u kojoj  je živio i radio, u kojoj su još vladali jaki izdanci patrijarhalnog života, gdje još civilizacijska tehnička dostignuća - struja, sredstva veze, motorni saobraćaj - nisu bila ni okrznula   zabačenija područja naše opštine, pokojni Neđo  je upijao spoljne utiske tako duboko da  ih  kasnije  senzacije  nisu mogle potisnuti ni istisnuti iz njegova pamćenja.

U potrazi za novim znanjima i novim poslovima, pokojni Neđo je u Beogradu završio studije. Jednu sretnu okolnost - zaposlenje u administraciji Srpske akademije nauka i umetnosti, gdje je proveo deset posljednjih godina službovanja - iskoristio je da izbliza upozna   bogatu  literaturu i tehniku istraživačkog rada, koju je, kad je otišao u zasluženu penziju, uspješno primijenio za upotpunjenje znanja o svom zavičaju. Tada je "u svom ruhu i o svom kruhu", krenuo od sela do sela, od kuće do kuće, bilježeći zapažanja o prirodnim fenomenima zemljišta, živog svijeta i narodnog života. I rezultate nije trebalo dugo čekati: prvo je u prestižnoj ediciji Srpskog   etnografskog    zbornika 2002. godine, kao jubilarni stoti tom, svjetlo dana ugledala njegova antropogeografska studija o LJubomiru. Svega  dvije godine kasnije, i Zavođe je dobilo svoj opis, rađen po istoj metodologiji, koju je utvrdio pokretač pomenute edicije Jovan Cvijić.

Iznenadna i laka smrt, koju je pokojni Neđo sigurno zaslužio svojim poštenjem, upornošću i odanošću svom pozivu, spriječila ga je da dočeka objavljivanje treće svoje knjige, posvećene opisu Trebinjskih brda, čiji se rukopis upravo priprema za objavljivanje u Akademiji nauka. U trenutku smrti radio je na novom projektu: proučavao je jedno područje u okolini Beograda, jer više ipak nije imao snage da "se lomata po hercegovačkim vrletima", kako reče pred sami svoj kraj.

Knjige pokojnog Neđa nisu od onih koje podržavaju sponzori, koje se svečano promovišu, kojima mediji poklanjaju manju ili veću pažnju, da bi uskoro obično pale u zaborav. Pojavile su se bez najave, ćutke, na njih nije obraćana pažnja, ali one imaju trajnu vrijednost jer su egzaktni dokumenti o predmetu koji obrađuju i koje, obično, s vremenom dobijaju sve veći značaj. One su svrstane u veoma cijenjenu Akademijinu biblioteku posvećenu opisima naselja i stanovništva, čija se izdanja razmjenjuju sa vrhunskim svjetskim naučnim institucijama i koje se mogu naći u značajnijim bibliotekama širom svijeta.

U  ličnom životu, pokojni Neđo je uživao da pomaže voljnim i nevoljnim i od njega su pomoć dobijali i oni koji je nisu ni očekivali. U njegovom stanu, prijatno utočište su nalazili studenti, izbjeglice i mnogi zemljaci koji su, najčešće iz nevolje, dolazili u veliki grad. Rado je obećavao ono što je mogao učiniti, a svoju riječ  je držao kao svetinju. Bio  je odan i pouzdan prijatelj.

Za svoja istraživanja pokojni Neđo nikad nije dobio kakvu društvenu pomoć niti ju je on tražio. Ni u jednoj svojoj knjizi nije ostavio bilo kakvu bilješku o sebi i svom radu. Dogovoreni intervju sa urednikom "Glasa" godinu-dvije je odlagao, pa je javnost ostala   uskraćena  za njegovo viđenje svog doprinosa izučavanju zavičajne baštine. Bio je skroman do krajnjih granica. NJegova djela će najbolje govoriti o svojoj vrijednosti i o svom autoru.

Na kraju ostaje pitanje: da li će se sada neko sjetiti da se bar posmrtno  oda bilo kakvo priznanje ovom neumornom entuzijasti koji je veoma zadužio svoj kraj?

Savo Pujić