tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

KADA SU SE JAVILI PRVI GLUMCI, KAD PRVE PREDSTAVE

POZORIŠTE U HERCEGOVINI

VIDIM  dva razloga da ste dotaknem nekih događaja iz naše kulturne prošlosti. Prvo je posjeta jednog savremenog ruskog ansambla Trebinju, i predstava koja je, kako čujem, bila događaj za sebe, a drugi povod je "Festival festivala", koji treba da započne za koji dan.

Počinjem onim što  je  vezano za  našu oskudnu i ne baš dugu pozorišnu tradiciju.

Godine 1410., knjige srećom bilježe i ovakve događaje, šestorica frulaša i igrača Sandalja Hranića  dobili su od dubrovačke vlade nagradu od 30 perpera za svoje učešće u proslavi Sv. Vlaha?!

Sandaljevi igrači nagrađivani su  1428. i 1430.

Šta su oni svirali, teško je reći ali  se   zna da su muzičari hercega Stefana imali i orgulje ("organić jedan sa cijvima od srebra"). U tom vremenu, inače, svirala se truba, frula, flauta, gajde. (U literaturi koja se odnosi na to vrijeme nisam naišla   na gusle?! Možda i naiđem! O   tome možda ima više informacija u izvorima na našem jeziku.)

S druge strane, zna se da su dubrovački muzičari pratili Hercega Stefana na vjenčanje njegove kćeri Katarine sa kraljem Tomašem.

Vjerovali ili ne, na svadvu hercegovog sina Vladislava iz Dubrovnika je krenuo duvački orkestar...

To nisu bile narodne nego dvorske svečanosti, i, neusmnjivo, nastupi muzičara bili su povezani sa nastupom glumaca, zabavljača. Tako je godine 1455. u pratnji hercega Vlatka bio i jedan glumac (buffo) po imenu Mrvac, dok je glumica (buffonesa) Mara živjela na hercegovu dvoru 1461.

Nema puno podataka o srednjevjekovnim pozorišnim događanjima, ali se zna da je i vlasteoska porodica Pavlović u drugoj polovini 15. vijeka podržavala pozorište. Izvjesni Alibeg Pavlović na svom dvoru imao je glumačku družinu koju su činili hrišćani. Da li su oni bili ljudi našeg jezika, ili stranci, nema informacija, ali, i oni su na Dan Sv. Vlaha hitali u Dubrovnik. .

U Miklošićevim Monumenta Srbica preneseno je pismo vojvode Alibega "zemlji gospodara - mudrim i plemenitim, svakoje časti bogomdarovanijem, gospoctvu dubrovačkomu, knezu i vlastelem, i svoj općini gospoctva dubrovačkoga" u kome se poručuje:

"Vlastele, ja ću k vama pravo, a vi ka mnije kako vam je ugodno gospoctvu - da oto poslah moje glumce, Radoja Vukosalića s družbom, na vaše svetce.

Neka nam ste veseli, bogu preporučeni i vasemu slavnomu gospoctvu".

Ko je bio Radoje Vukosalić mi danas ne znamo, ali su ljudi onog vremena to dobro znali. On je očito bio glumac od ugleda, pošto vojvoda o njemu govori kao o osobi koja je Dubrovčanima poznata, što znači da je u Duborvniku nastupao i ranije. Ovo je interesantan kulturološki podatak za današnju prekograničnu saradnju.

Šta prikazuju kola sa stećaka?! Da li su to klasična narodna kola, da li su to kultni prikazi, ili su u pitanju plemićke "niske igre" (bassa danza) možda ćemo nekad i saznati.

Takođe, nekad ćemo možda saznati nešto više i o viteškim turnirima, koji su, faktički   bili pozorišni spektakli.

Mi vitezove vidimo na stećcima, ali, stiče se utisak da su to prikazi realnog dvoboja (megdana), osim možda onog čuvenog prikaza na Radimlji gdje se iza ratnika vidi dvor (ako se ne varam).

Da li su hercegovački vitezovi putovali od turnira do turnira, da li   su sa svojom svitom odlazili dalje, da li su ih pozivali u druge evropske gradove?! Ni tu nema odgovora, ali se ipak nešto zna. Naime, u Budimu 1412., kada je Sigismund proglašen za njemačkog cara, posebno su bili zapaženi vješti borci Sandalj Hranića i Hrvoja Vukčića Hrvatinića...

 Nisam naišla na izvore koji bi govorili konkretnije o pozorištu u turskom periodu. Zna se da su kroz BiH kružili narodni pjesnici (ašici) i putujući derviši, ali nema informacija o pozorišnim predstavama karakterističnim za to vrijeme  (narodno pozorište sjena - Karađoz). Nisam naišla ni na informacije o eventualnim predstavama    turske       komedije (npr. Šinasi) ili drame, tako da ne znam da li je ikada neka pozorišna trupa došla u Hercegovinu, recimo, sa dramom tada slavnom Namika Kemala.

Dolaskom Austrije, nastaje obrt. U Trebinju nastupaju diletantske i profesionalne pozorišne grupe, kakva je bila ona Nadine Slavinske, koja je u svom sastavu imala i žene i muškarce i djecu..

Iz ovog vremena ostao nam je prvi, uzgredni opis jedne pozorišne predstave koja se 1894. ili 1895. davala u Nevesinju. Autori tog zapisa (i crteža)  su Anri Avelo i Žozef de la Nezjer...

Citiram...

"U Nevesinje  smo došli  dosta kasno, prijatno smo se iznenadili  jer smo sad imali komforan, veliki i dobro osvijetljen hotel. U tihoj trpezariji, ozbiljni oženjeni oficiri pili su  pivo  iz krigli sa svojim suprugama.

Među  njima, zapažaju autori, bilo je  gospođama visokog roda, čak i generalica, pa pukovnikovica, komandantovica.

Susjedna prostorija bila je sasvim drugačija. Zamagljena i zadimljena. U njoj se mnogo pilo i mnogo pušilo. Za stoloviima bili su mlađi oficiri, neženje. Autori primjećuju da su oni žučno raspravljali o budućnosti Austrije. U istom ambijentu gostima su zapele za oko i plavokose konobarice koje su u Nevesinje došle iz NJemačke.

Učinilo bi vam se da ste u Minenu, međutim, vanjski ambijent donosio je drugu priču. U kuhinji sjedio je čovjek koji je gostima ličio na Aladina, čovjek koji je imao veliki turban na glavi i bavio se kuhinjskim poslovima.

Sve to na jednu stranu, međutim, u hotelskoj bašti neko je podigao neveliku pozornicu. Kako je izgledala teško je rekonstruisati, ali nema sumnje bila je mobilnog tipa i nije ostavljala najbolji utisak (vjetar je pomjerao zavjese, neke žice su škripale). Po   drveću, okolo, bili su razbacani baloni raznih boja. Publika je sjedila na improvizovanim klupama (daske postavljene na burad).

Putopisci podvlače da je jedna putujuća trupa tog trenutka davala predstavu. Bila je, dakle, već noć i scena je bila osvijetljena nekim reflektorom (?).

Kakav je bio sadržaj komada?! Ko je bio njegov autor, ko režiser, ko su bili glumci?! - o tome podataka nema.

Kratko je prikazan samo siže...

Tema je borba dobra i zla. Zlo predstavljaju Turci, dobro Srbi. Autori podvlače da je riječ o jednoj staroj temi.

Kakvi su bili kostimi glumaca?

Bogato ukrašeni. Srpske vojvode imale  su šubare i sablje od bijelog lima. Turci su bili obučeni kao u vrijeme sultana Mahmuda. Nosili suturbane u obliku modli za kolače. NJihova  koplja (halebarde) bila su od kartona.

Kakva je bila   dramska struktura predstave?

Francuzi nisu precizni i vjerovatno griješe. Kažu da je bilo 20-25 činova s tim što ni jedan nije trajao duže od 5-6 minuta. Između činova svirao je neki orkestar!? (Očito, nije riječ o klasičnim dramskim činovima nego o svojevrsnim pauzama da bi se nešto promijenilo na sceni ili da bi se glumci presvukli.)

Orkestar su činila tri muškarca i tri žene. Instrumenti flauta, harmonika, mandolina (i još neki!?). Svirali su prosječno, no to gledaocima nije smetalo.

Ko je bio u publici?

Nema opisa, ali se izvlači detalj kako su pop i popadija iz sveg srca klicali.

 Na kraju predstave direktor (?) je na pozornici zapalio nešto što je ličilo na bengalsku vatru, što je publiku bacilo     u delirijum. Frenetično se aplaudiralo, a izlivi odušljevljenja bili su takvi da je i hotelski mobilijar došao u pitanje.

Koja drama je mogla biti na repertoaru? Izbor je širok. ne znam da li je, na primjer, Dubrovčanin Ivo Vojnović, već bio napisao "Smrt majke Jugovića", ali komadi takvog sadržaja već su bili česti.

Da li je tada u Hercegovini  bilo glumaca? Sigurno ne mnogo. Glumci su se javili tek sa osnivanjem nacionalnih kulturno-umjetničkig društava.

Tih godina, kada se daje ovaj komad, u Mostaru, rodio se glumac i reditelj Avdo Džinović. On spada u prvu generaciju školovanih glumaca, i to školovanih u BiH. On je, naime, završio Dramsku školu u Sarajevu, a sve do 1951. godine radio je u pozorištima u Sarajevu, u Banjaluci, i u Skoplju. Godine 1951. vratio se u svoj Mostar, i nastavio da radi.

Drugi poznati glumac iz tog perioda je Hercegovac Karl Malden, koji se 1914. rodio u Geriju, Indijana. Igrao u dramama C. Odetsa, T. NJilliamsa i A. Millera i u filmovima (više od 50 uloga) E. Kazana. A. Hitchcocka, D. Davesa, F. J. Shaffnera...

O njemu se dosta zna, kao i o glumcima koji su došli poslije Džinovića  i njegove generacije.

Na žalost, manje su poznata imena glumaca-amatera koji su igrali u diletantskim predstavama krajem 19. i u prvoj polovini 20. vijeka..