tPočetna

KONSTANTINOV DAN U ZAGORI

SVEČANA SLUŽBA NAKON PEDESET GODINA

Trebinjska brda, ispade tako, obilazimo vrlo često. Svakoga puta do sada, međutim, obilazili smo domaćinstva, poljoprivrednike koji još odolijevaju iskušenjim modernog načina života. Ovoga puta povod je bio drugačiji - Sabor "bivših" stanovnika, uglavnom "bivših" sela, pored crkve, koja, isto tako, umalo da postane "bivša".

Mnoga od sela Zagora, Vrpolje, Dolovi, Turica, Janjač, Plana dola, Vlasače, danas nemaju nijednog stanovnika, ali su nekadašnji njihovi mještani i njihovi potomci, odlučni u namjeri da obnove saborovanja i okupljanja kakva su organizovana prije mnogo decenija, a prvo takvo okupljanje organizovali su na Konstantinov dan, 3.juna ove godine, pored crkve djurđevice.

Ovom je prilikom proslavljen početak gradnje crkve od prije stotinu godina, a završena je, kažu, četiri godine kasnije.

U CRKVI JE BILO SVEGA, SAMO NIJE SVIJEĆA, IKONA, KANDILA

Crkva nije posvećena Svetome djurđu, nego je njena slava, kao i slava ovih sela Sveti car Konstantin i carica Jelena, ali je za nju, odnosno preteču ove crkve koja je predstavljala jednu malenu kapelicu, vezana legenda po kojoj joj u narodu ostade ovo ime, a tiče se, kako pričaju Zagorani, tri sestre, djurđe, Višnje i Grube. One se nisu udavale, već prodajom svoga imanja, sagradiše crkvu i dvije čatrnje, koje po njima dobiše i imena  crkva  djurđevica, a čatrnje Grubina i Višnjina.

Druga priča vezana za crkvu, ostala je zabilježena negdje u crkvrnim knjigama, u sjećanjima pokojnih paroha zagorskih i parohijana koji pamte i  vremena kada su djecu krišom krštavali i obrede vjenčanja obavljali po kućama.

"Za to vrijeme je ova naša crkva bila pretvorena gotovo u smetljište. Sjećam se da su mi stari pričali da je u njoj i stoka zatvarana, a ja se sjećam kada je bila pretvorena u seosku svaštaru. Svega je tu bilo osim svijeća, ikona i kandila", priča djoko Drapić koji pripada onim generacijama koje su, davnih sedamdesetih godina prošlog vijeka, bile i posljednje generacije đaka koje su ovdje, u Zagori, pohađale osnovnu školu, čija zgrada, sagrađena dvadesetih godina, i danas odolijeva zubu vremena.

Naročitom veselju ovog praznika doprinijela je činjenica, koju je na Svetoj liturgiji istakao i jerej Stevan Kovačević, da je ovo, u stvari, poslije punih pedeset godina, bila prva Sveta praznična liturgija koja je u njoj održana, odnosno Služba koja nije bila za upokojenje.

"Bivalo je ovdje nekad i bogosluženja i proslava, na kojima je bivalo toliko gostiju da ni po okolnim livadama nije bilo mjesta za stolove za koje bi ih posjedali. Kasnije, službe se nisu odvijale, osim ako bi ko umro, a i tada, ako bi se dovodio pop, nije imo đe ući. Danas, fala Bogu, ima i, akobogdam naša će đeca napraviti još ljepšom ovu crkvu", kaže Rade Vuković, nekadašnji, a, kako kaže, i sadašnji stanovnik Zagore.

Iako već narušenog zdravlja, ništa mu draže, veli, nema, nego da dođe u svoje rodno selo, odakle se, davnih peesetih, još kao mladić otisnuo "trbuhom za kruhom", ali mu se, osmjehuje se, "nije išlo niđe dalje od Trebinja, pa se uvijek vraćao rodnoj zemlji koju je uvijek obrađivao, a tu i sada drži pčele".

Zagorani koji duže pamte, sjećaju se da bi Rade Vuković nekada iz Trebinja do Starog Slanog došao na biciku, a odatle pješke u Zagoru, što se, u neku ruku smatralo podvigom.

Danas, Djorđo Petrović i njegova žena svakog jutra autom odlaze u Trebinje na posao i vraćaju se popodne, što se takođe smatra podvigom. Jer, kako kratko objašnjava djorđo, teško se ko više odlučuje za seoski život, a i oni koji bi se odlučili, već su u gradu napravili kuće, dobili stanove, imaju posao.

Oni se, eto, u svemu tome dobro snalaze. Ustaju doduše dosta rano, namire stoku, pa odlaze u Trebinje na posao, a onda se popodne vraćaju ponovo u selo.

I djACI OSTARILI

"Dosta nas je našlo zanimaciju ovdje u Zagori, ne toliko zbog materijalne koristi, jer put je loš i nije nam baš ni blizu, koliko zbog onoga što svakog čovjeka vuče rodnoj grudi", kaže Vujadin Vuković, jedan od najaktivnijih članova Crkvenog odbora u Zagori, koji je, osim inicijative za ovo okupljanje, zajedno sa Lukom Petrovićem, predsjednikom odbora i još nekim Zagoranima, jedan od glavnih inicijatora obnove crkve, kao i planirane popravke škole.

"Škola se", vraćamo se ponovo priči sa Radom Vukovićem, "gradila dvadesetih godina na način kako se u to vrijeme pravilo sve ono što se gradi zajednički. To znači da su domaćini oporezovani po domaćinstvima u parama i u dnevnicama. Onaj ko nije htio da udara dnevnice, platio bi. Nikola Savović, na primjer, nije radio na školi, ni on, ni njegova đeca, ali su platili svoje dnevnice, a da smo tako složni bili i kasnije, dobili bi i put. Ovako, ne složismo se u poslu, pa neka sela ostadoše sa jadnim putem, neka ga i ne dobiše, ne dobiše ni struju, pa se ljudi otisnuše, možda baš i zbog toga, toliko daleko da se rijetko sa njima i čujemo, a kamo li vidimo mi što smo u Trebinju ostali".

Sudeci po pričama ovdašnjih mještana, potomci tri brata Vuka, Sava i Petra, koji su, zajedno sa ocem Ivanom,  došli u Zagoru iz Crne Gore, pa od Vuka postadoše Vukovići, od Sava Savovići i od Petra Petrovići, vijekovima nakon turskog perioda, kada su po legendi počeli naseljavati Zagoru, krenuli su, ne samo nazad u Crnu Goru, nego se većina, najprije kolonizacijom, a onda sve više odlascima na školovanje, obrela u Srbiji.

"U vremenu kada se na Zagori održavala Proslava Dana podizanja ustanka, kada bi pokojni Tomo Marić, poslovođa "Travunijine" prodavnice sa Carina, kamionima dovozio piće i slatkiše koji se nisu okretali na improvizovanim tezgama, ja bi ko dijete sa Proslave kod škole, kako smo zvali to okupljanje, donio pune kese poklona, žvaka, bombona, čokolada. Svi Zagorani koji bi me poznavali, a znali su me gotovo svi, kupili bi mi ponešto", nastavlja djoko ponovo priču u školi, pored trpeze, gdje se već vade gusle i od galame i pjesme teško da se i razgovor može nastaviti.

On je, kaže, sada zanesen sjećanjem iz djetinjstva i zbog toga što smo u njegovoj staroj učionici, prostranoj prostoriji gdje su nekada kombinovano radila prva četiri odjeljenja "osmoljetke", a danas kroz polomljene prozore ulijeću lastavice.

Izbrojali smo osam njihovih gnijezda u uglovima učionice, gdje nekada učiteljica nije dala da se vidi ni trunka paučine, dok daske na podovima, po kojima nije smjelo biti blata, prašine ili kakve druge nečistoće, danas trunu i propadaju pod težinom stolova, ali i nekih bivših đaka koji su za sve ove godine koliko nisu bili u svojoj staroj učionici izrasli u krupne ljude.

"Šta ćeš. Vrijeme to sve nosi. Eto, moja je kuća tu odmah iznad crkve i groblja. Nekad, kad bi pogledo na ovu stranu, zabjelasala bi se i crkva i škola, i ove poljane okolo, a sad jedva da vidim dio školskog krova. Sve zaraslo u goru", uzdiše Rade Vuković ispred škole u kojoj se, ko prije dvadeset, ili možda i trideset godina, ori pjesma.

"Da nam dade kiša pa da u nekadašnjem đačkom dvorištu kolo okrenemo ko nekad, Bože ko bi od nas mogo zaigrati? Mladi ne znaju, a stari ne mogu. Za trideset godina ni ovo niko neće znati otpjevati", začu se negdje u vazduhu, u pauzi između gange i pjesme "putnički".

U Trebinju, u kafani

Sastali se Zagorani...

Nastavi drugi glas i pjesma ponovo krenu...

V.D.