tPočetna

INTERVJU - MILAN GRUBAČ POVODOM PREDSTOJEĆE
PRIVATIZACIJE U INUSTRIJI ALATA TREBINJE

NA POMOLU BOLJI DANI

Nakok višegodišnjeg čekanja, u "Industriju alata Trebinje" najprije je, prije mjesec dana, stigla ponuda o kupovini dijela državnog kapitala od poznatog srbijanskog biznismena i privrednika hercegovačkog porijekla Rodoljuba Draškovića prije godinu dana. Nakon toga, uslijedila je, prije nekoliko mjeseci, vijest od premijera Republike Srpske Milorada Dodika, da je nova Vlada odobrila poseban investicioni program, kao i vijest da se "Industrija alata" može povezati u koncern i tako nastupati na tržištu.

Nedavno, u "Industriji alata" boravio je rodoljub Drašković, obilazio sve njene pogone i obećao uspješnu privatizaciju, u smisli da će, ukoliko on bude novi vlasnik, radnicima, ali onim pravim radnicima, krenuti nabolje.

O tenderu u Industriji alata, Draškovićevoj posjeti i budućem djelovanju ovog, i danas najvećeg, giganta u Republici Srpskoj, razgovarali samo sa Milanom Grubačem, direktorom trebinjske popularne Fabrike.

Drašković je za Industriju alata pokazao interesovanje još prije više od godinu dana. Šta se čekalo sa privatizacijom do sada? Da li je u međuvremenu bilo još ponuda?

Svo to vrijeme rađene su pripreme za privatizaciju, odnosno za raspisivanje tendera i svo to kašnjenje je uslovljeno neradom ili neznanjem vlada, vladinih agencija i slično, a ne zbog kašnjenja od strane rukovodstva Industrije alata, koje je takođe učestvovalo u pripremi privatizacionog programa tendera i slično. To , i sada, kada smo, tako da kažem, ušli u sami finiš, ide teško. Sredinom aprila je raspisan tender za kupovinu IAT i rok je bio oko dva mjeseca, odnosno, isticao je 22. juna. U toj proceduri do skapanja ugovora sa potencijalnim investitorom, ako se javi, bilo je predviđeno da Poreska uprava utvrdi obaveze preduzeća i da ih petnaest dana prije isticanja roka dostavi Direkciji za privatizaciju, da bi onda ona napravila prijedlog finansijskog prestrukturiranja u skladu sa tim novodonešenim zakonom.

Te poslove je trebalo završiti petnaest dana prije onog krajnjeg roka od 22. juna, a kad se tome doda da nekoliko dana treba i direkciji da sve to pripremi, a i Vlada ne zasjeda svaki dan, nego jednom sedmično, što znači da je Poreska uprava trebala da uđe na mjesec dana prije okončanja tendera u Industriju alata, da bi otpočela ovaj proces utvrđivanja obaveza.

Poreska uprava je ovdje, međutim, došla po isteku ovog zadnjeg dana tendera, 22. juna, pa su u takvoj situaciji mogli samo da produže tender mjesec dana, pa ovaj rok ističe 22. jula. Sada nismo na početku, ali nismo ni u situaciji da kažemo da je posao završen, jer još uvijek Direkcija za privatizaciju nije napravila finansijski program restrukturiranja obaveza Industrije alata i dostavila ga Vladi na usvajanje. Da li će i ovaj rok biti produžen, ne zna se.

Gospodin Rodoljub Drašković je, prilikom prve, kako je rekao, radne posjete Industriji alata, koju je, zajedno sa predsjednicom Upravnog odbora njegove firme, koncerna "Svislajon Takovo", Snežanom Laluš, obavio 10. jula, izrazio je želju da se sve ovo brzo uradi i da u posjed "Industrije alata" uđe već 1. avgusta, što je, međutim, njegova treća ili četvrta želja, kada su rokovi u pitanju, jer, najprije je tražio da to bude u oktobru prošle godine, zatim 1. januara ove godine, pa je sve prolongirano za mart, pa za juni, pa, evo, došli som do 1. avgusta.

Da li su i dalje aktuelne one ranije pominjane cifre od 10 miliona eura i dodatnih 800.000 za izmirenje nekih fabričkih dugovanja i koji dio kapitala on kupuje?

Ništa što je bilo navedeno u onom prvom pismu namjere nije izmijenjeno. I dan danas je sve tako i sve to treba, kada se kompletira ponuda, odnosno, tenderska dokumentacija, sve će se to ozvaničiti. Na potezu je Vlada, odnosno, njena Direkcija za privatizaciju koja treba da dostavi prijedlog o restrukturiranju obaveza.

Što se tiče procenta koji se privatizuje u "Industriji alata", riječ je formuli kojoj podliježu sva strateška preduzeća. Znači, Drašković kupuje 64% državnog kapitala, jer toliko ga i ima. Ostalo otpada na 10 procenata Fonda PIO i to se ne privatizuje, 20% je već privatizovano (to su oni sitni akcionari i privatizacini fondovi), 1% e internih dionica koje su radnici kupili još u vrijeme Ante Markovića i ostaje još 5% Fonda za restituciju.

Dakle, ostaje ova pomenuta 64 procenta koja pripadaju državi i sa kojima novi vlasnik, u stvari, postaje većinski vlasnik kapitala Industrije alata Trebinje.

Prilikom pomenute posjete, Drašković je prezentirao osnove programa revitalizazije Industrije alata u narednom periodu. Koji su to programi?

On je jasno rekao da značajna srtedstva treba da uloži u socijalni program i ona orjentaciono iznose oko 3 miliona eura koja bi se uložila u naredne tri godine, što podrazumijeva socijalno zbrinjavanje radnika, eventualne tehnološke viškove i slično.

Tri miliona je takođe spreman uložiti u opremu, što, prema našim spiskovima, predstavlja otklanjanje uskih grla, zamjena starih mašina kupovinom novih, zatim u energetski dio kao što su kompresori, vodovod, u sisteme zaštite i slično.

Još ti miliona eura uložio bi u marketing i obrtna sredstva, što je takođe bitan segment, jer i sada trpe neki programi zbog nedostatka obrtnih sredstava.

Kada izađe ovaj prijedlog finansijskog prestrukturiranja, onda će se tražiti jedna od najpovoljnijih varijanti koje zakon pruža.

Bitno je da je oko 500.000 do 800.000 određeno za otkup državnog kapitala, ali, po zakonu je predviđeno da i tasj dio može ići u prebijanje starih obaveza, izuzev obaveza PIO.

Dakle, što se tiče strukture od 10 miliona i dodatnih 800.000 eura, još uvijek su tu moguća pomjeranja i to je nešto što je podložno promjeni, jer, ovdje je nemoguće odraditi nešto što se dešavalo u preduzećima gdje se prodavalo 30 procenata kapitala. U privatizaciji strateških preduzeća se pokazalo da je veoma teško, pa je privatizovano svega šest do sedam preduzeća, od 152, ali tamo gdje se desila privatizacija, sve se uspješno odvija. Zbog toga tvrdim da će privatizacija Industrije alata biti veoma, veoma uspješna.

Ono što interesuje većinu naših čitalaca, među kojima ima i dosta radnika Industrije alata, jeste socijalno zbrinjavanje, odnosno, eventualno otpuštanje radnika koje bi se moglo desiti sa privatizacijom.

Ja mogu govoriti samo o nome što je javno rečeno pred dvanaest do trinaest direktora Fabrike, odnosno, što je Drašković istakao. Shodno tim razgovorima, posebnu pažnju će imati radnici koji rade neposredno u proizvodnji. Režija koja se ovdje sa godinama nagomilala neće biti baš u milosti i mogu da kažem da ne bili ni kod mene u mlosti, ali nisam mogao učiniti ništa, jer, u ovakvim fimama i okolnostima se to nije moglo.

U svakom slučaju, radnici koji ne budu mogli ili ne budu htjeli da rade i imaj pet godina do penzije, biće u prioritetu tog socijalnog zbrinjavanja, koje podrazdžumijeva sve one prinadležnosti koje radnicima pripadaju po Zakonu o radu, prema Kolektivnom ugovoru, što podrazumijeva odgovarajuće otpremnine i slično.

Otpuštanja, onih ružnih i nasilnih, neće biti, a svi koji ostanu da rade imaće posla, jer je prioritet budućeg vlasnika da se radi i da se primaju radnici, oni koji hoće i mogu da rade, a oni koji neće, imaće mogućnost dokupa staža, prevremenog penzionisanja, davanja otpremnina u skladu sa Zakonom.

Pomenului ste i neka nova zapošljavanja, što je, ukolio se to zaista desi, u ovakvim vremenima za svaku pohvalu.

Mi stalno imamo potrebu za zapošljavanjem i mogu vam reći da nema sedmice u kojoj nekoga ne zaposlimo. Mi smo i u proteklih šest ipo godina zaposlili između 280 i 300 uglavnom mladih radnika. Nama i dalje tehnički kadar, koliko god da ga ima, treba, odnosno, trebaju nam mladi radnici koji to znaju, pa i sada imamo oko 150 molbi za zaposlenje na bilo kakav posao u Industriji alata.

Drašković je pomenuo i provođenje programa obuke mlade radne snage, čak i  kroz angažovanje starih radnika. Dakle, program je takav da daje šansu svima, naravno, kada savladamo ove adminstrativne probeleme.

Šta slijedi dalje nakon posjete Rodoljuba Draškovića?

S mohje strane, slijedi pritisak direktno prema premijeru i molba da on izvrši pritisak na razne svoje organe, organizacije, agencije, tako da ovaj posao dovedu do kraja. Kada se niko drugi nije javio na tender trebaljlo bi da se konačno pristupi zaključivanju te procedure potpisivanja ugovora i ulaska u posjed onako kako je gospodin Drašković poželio, prvog avgusta.

Od svega ovoga smo svi mi u Industriji alata pomalo i očajni i pitam se, ako sve ovo ne uspije, ima li se svrhe uopšte više boriti i nešto pokušavati.

O Industriji alata, koliko god loše ili dobro vrijeme bilo, nikada nismo pisali da nismo pomenuli njene dobre rezultate. Kakvi su ti poslovni rezultati ove godine?

Što se tiče naše tržišne pozicije, uvijek smo imali dosta posla. U ovom trenutku, na bazi onih podataka iz komercijale koji podrazumijevaju proizvodnju, realizaciju, troškove, nabavku, može se reći da je bilans nešto bolji nego u prethodnom periodi, to jest, bolje nego u posljednjih šest mjeseci prošle godine, ili u istom periodu lani, odnosno, u prvih šest mjeseci 2005. godine. Dakle, napredak jeste mali, ali je ipak napredak, a pravo je čudo održati se na tom nivou. Naravno, kako privatizacija ide ovi strani partneri su "prikočili" u smislu finansiranja i jedino kvalitetno finansiranje imamo od naših predstavnika iz Beča.

S druge strane, i finansijski izdaci su bili veći u ovom periodu, jer smo morali smanjivati dugove koje imamo prema dobavljačima vani.

Naša prošlogodišnja realizacija je bila oko 23 miliona i 400.000, odnosno, ukupan prihod je bio 26 miliona maraka, a već u prvih šest mjeseci imamo realizaciju od 11 miliona maraka.

U "Industriji alata Trebinje" oko 1.900 radnika, i pored izvjesne bojazni, sa nestrpljenjem očekuju privatizaciju, od koje, kako tvrde, očekuju da se barem desi kraj neizvjesnosti. Većina njih vjeruje da će se stvari promijeniti nabolje, a ako je suditi po svemu navedenom, to bi se i moglo desiti...

Vesna Duka