tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

KAKO SU NAS VIDJELI DRUGI - HERCEGOVINA KRAJEM 19. VIJEKA

MANIR, MODA I OSTALO

Putopisci Anri Avelo i Žozef de la Nezjer u knjizi "Crna Gora, Bosna i Hercegovina" opisivali su i izgled ondašnjih Hercegovaca. Ti ljudi, za njih, bili su živipisni. Posmatrali su ih pomalo sa čuđenjem. Evidentno je da su, usput, provjeravali svoje dotadašnje predstave o ovom dijelu Evrope.

U Nevesinju, ispod jedne nadstrešnice, u jednoj mirnoj šetnji, među građanima, primjetili su jednog naočitog starca koji im je ličio na Patrijarha. Crte lica bile su mu dostojanstvene. Nosio je bradu koja mu je padala na prsa. Putopisci je upoređuju sa srebrnom lepezom. Naravno, odmah su osjetili da je to neka poznata osoba, koja ovdje uživa poseban ugled. Bio je to "bivši odmetnik" kome je austirjska vlada dala malu penziju. On tako provodi svoje pozne godine u ljubavi i divljenju svojih prijatelja  i sugrađana.

Upoređuju ga sa Hadži Stavrosom. Ne znam zašto? Da li samo zbog njegovog ugleda?

Vojvodin sin nije krenuo očevima stopama. Donedavno  studirao je pravo u Beču, a nakon toga, imenovan je za sudiju u jednom većem bosanskom gradu.

Francuzi, putujući Hercegovinom, "hvataju", uglavnom razlike. Na primjer, zapažaju da se monasi u samostanu ne razlikuju puno od ostalog naroda (ranije su  nosili  narodno odijelo i oružje za pojasom, što je značilo i sablju na boku). I u novije doba, dakle u drugoj polovini 19. vijeka, da bi sačuvali ugled, monasi ponekad uz svoju tradicionalnu odoru, nose crveni fes i opanke, a ponekad obriju kosu oko slijepoočnica. Neki nose i brkove. Francuzi primjećuju da žitelji manastira imaju manje ili više naglašenu orijentalnu crtu.

Kakvo je stanje u narodu?

U Mostaru, na primjer, žene su podijeljene u dvije klase: na desnoj obali Neretve hrišćanke nose haljine od bijele vune. Te haljine su zakićene krstovima, broševima, i drugim nakitom (narukvice, ogrlice sa trostrukom niskom od korala i obojenog stakla). Na lijevoj obali, može da se vidi Muslimanka, koja jehermetički pokrivena. Putopisci podsjećaju da su neki raniji pisci žene ovakvog izgleda uporedili sa "umotanim lampama" (zaista neuljudna metafora).

Inace, nošnja Muslimanki svugdje je ista ili veoma slična. Ipak, sve nije baš "hermetički zatvoreno". Ponegdje kroz veo preko lica mogu da se zapaze i oči koje "zanosno gledaju". Te oči Francuzi nisu mogli vidjeti u Mostaru. Po njima, ovaj grad u tom pogledu bio je više nego konzervativan. Čak na jednom mjestu kažu da su Mostarci šampioni ljubomore?! Zbog te ljubomore žene moraju preko vela (feredže) da nose  debeli somotski oklop (masku) koja je ojačana nekakvom unutrašnjom armaturom koju nisam mogla rekonstruisati (možda je to nekakva rešeka koja sasvim sakriva lice?). Ponekad žene nose i široki kaput tamno-plave boje koji se produžava ispred lica na dvije strane. Francuzi primjećuju da žene hodaju nespretno, gotovo se saplićući (njihova percepcija, inače, nije mi sasvim pouzdana, sumnjam da su se žene baš tako "saplitale").

Putopisci donose i svoj kilturološki sud. Kažu da su žene žrtve "besmislene mode", da su dostojne sažaljenja, ali ne pada im na pamet da plediraju na "krstaškom ratu" u cilju njihovog oslobođenja. Dalje, Francuzi misle da je "oklop" neefikasan. Čak tvrde da ovakva obimna predostrožnost ne može da uguši nežna osjećanja u dušama Muslimanki. Navodno, one (!?) znaju i za tajne znakove kojim skreću pažnju stranaca. Sa nekim su očito razgovarali na ovu temu pa im je taj neko iscitirao narodnu poslovicu po kojoj je lakše čuvati šaku punu buva nego ženu?!

Danas bi se reklo da su Francuzi u Mostaru bili "napaljeni". Primjetili su jednu ženu na groblju. Promicala je u bijeloj haljini (sva zatvorena) između čempresa. Kao da je bila svjesna da je neke oči "gutaju", ili tek da bi nagradila znatiželju stranaca,  naglim potezom izvadila je petu  i izula svoje žute kožne sandale. U tom potezu Francuzi su otkrili namjeru ove ljepotice da ih šarmira, ne bih rekla baš da ih zavede (!?).

Nema sumnje da je putopiscima i do oka i do uha došlo da su Turkinje žene na cijeni. Ne znam da li je ovdje izraz Turkinja upotrijebljen u etničkom smislu. Mislim da se ipak odnosi na Mostarke koje su navodno u stanju da muškarca zavedu i očima koje se jedva vide ili svojim tabanima?! U svemu tome, ni đavo im nije ravan (citat).

Kako izgleda ostali svijet. Voljela bih da sam naišla na jedan ovakav opis Trebinja, ali mislim da je sve to u neku ruku bilo slično...

- Veliko je uživanje besposličiti u jednom ovakvom orijentalnom ambijentu i bilježiti detalje iz svakodnevnog života...Ima tu starih paša (ne vjeurjem da je baš na svakom koraku u Mostaru pisac mogao vidjeti toliko starih iznemoglih paša; paše su bili ljudi od ugleda, što znači da nisu mogli biti tako svakodnevan dio čaršije). To su vjerovatno oni  iznemogli i zadihani starci, kojih ima i danas. Francuzima liče na junake "Hiljadu i jedne noći". Istovremeno, oni kod njih primjećuju crtu šeretluka i crtu dostojanstva. Takođe, ne poštujući njihov ugled, zapažaju da imaju jareće brade i sitne, otečene oči sa  svijetlim trepavicama (!?).

Kreću se pognuti, izborani su, stari, zimomorni. Neki nose kapute boje neba, a neki duge i široke ogrtače tamnocrvene boje koja zlatasto sjakti (zato im liče na velike sjajne bube).

Kako izgledjau djeca?

Francuzi primjećuju djevojčice  sa kosom obojeneom u crveno (!?). One nose fes koji ima perjanicu iznad glave. NJihov stav prema okolini je otresit. Francuzi su zapazili i jednog gajdaša koji je duvao u gajde koje je sam napravio. Mješinu je ukrasio očnjacima vepra.

Šta za to vrijeme rade trgovci?

Oni stoje ispred svojih dućana. Ukočeni su i pospani (!?). Neki puše, a drugi nekoncentrisano pogledom prate šetače. Uz to,  prebiraju brojanice koje im služe kao zabava. Jedan trgovac koji prodaje predmete od kože igra domine sa čovjekom koji prodaje smokve. Oni ne sjede, oni leže, opružili su se po ćilimama maltene posred ulice. Svaki potez najavljuju nekom riječju ili uzvikom. Samo berberin radi. Mušterije čekaju svoj red prekrštenih nogu. Uz to, pije se kafa, i to odlična orijentalna kafa. Džezvu opisuju kao minijaturnu posudu od neobrađenog bakra. Nakon svake kafe, kafedžija kredom bilježi neki znak, a džezva ide iz ruke u ruku.

Inače, berberski zanat je unosan. Muslimani moraju brijati glavu. Ostavlja se samo pramen kose koga Muhamed treba da uhvati u samrtnom času. Ne samo Muslimani, nego i neki Hrišćani nose čuperak koji im pada niz potiljak.

Putopisci primjećuju da narod voli taliismane.

Talismani se stavljaju djeci,  ždrebadima itd. Teladima se, npr, oko vrata stave kožne torbe u kojima su, kod Muslimana, stihovi iz Korana. Te talismane na početku blagoslovi muftija, a poslije njega pop. Dešava se da to uradi i katolički svećenik.

Šta je svrha tog multikonfesionalnog čina? Ništa drugo nego efikasnost, odnosno moć talismana. Vlada uverenje da na taj način talismani bolje čuvaju čovjeka. Ko u torbici nosi takve talismane zaštićen je prevashodno od bolesti. Talisman ga štiti i od drugih opasnosti, a kada se desi neka nesreća, ljudi su uvjereni da talisman nije na odgovarajući način blagoslovljen, odnosno da je Bog o njegovoj moći donio svoju odluku, koja se razlikuje od one ljudske.

Naravno, putopisci su imali i prijatan "susret" sa hercegovačkim vinom

 - Čašu vina boje ćilibara nasula nam je svojim bijelim rukama prava odaliska, možda najljepša osoba među 333 mještana Blagaja.

(I u ovom slučaju slijedi opis.)

Obrazi su joj zasuti bijelim puderom, oči su našminkane koštanim crnilom, usta ružem od neke biljke.

Prizor je za umorne Francuze okrepljujući. Blagajska ljepotica nosi upletenu traku u svoju kao gavran crnu kosu. Cvijet jasmina je zatakla za uho.

Slijedi opis dimija. To su "pantalone" u boji šafrana, koje se naduvavaju kao balon. Od svile su i tiho šušte.

Ipak, da bi sve bilo u skladu sa pravilima pristojnosti, s njom u društvu je "stražar" - jedna žena nalik na sultaniju. Ona je možda njena majka. Ležeći na vezenim jastucima, ona puši na nargilu, i čuva svoje čedo...