tPočetna

"GLAS" SA "TREBINJSKIM MUSKETARIMA"

OBILAZI HERCEGOVINU

SJEDEĆI - PREKO BRDA I PLANINA

Vozili su 24 sata i za to vrijeme, i po horizontali i
po vertikali, prošli kroz cijelu Hercegovinu,
uračunavajući i one dijelove koji su se
donedavno smatrali Bosnom.
 

 
Igor Skero, Vojo Prelevic, i Marko Ukropina
ispod vodopada Kravica

Igor Škero, Marko Ukropina i Vojo Prelević već su tim. Posljednjih dana pridružio im se i Žarko Vučić. S biciklom naravno. Bez bicikla  nemaš šanse da  uđeš među "musketare" ovog ranga.

Ne znam njihova pravila. Ne znam da li ih imaju, ali ponašaju se kao da nekim "receptom" raspolažu.

Prvo i osnovno je: nema kukanja, nema krize, niko među njima nije katastrofičar.

Drugo je vezano za vedrinu. I nakon najtežih etapa oni se šale. Uzdisati, jektati, brektati nije u njihovom stilu.

Dalje, nema ni velikih riječi. Oni ti kao posmatraču prosto ne dozvoljavaju da ponešto staviš "na    kvadrat". Sve rečenice počinju im - malim slovom.

Ni govora, dakle, o divljenju. Ako ti je do divljenja, idi u kino. Ono što oni rade potpuno je stvarno. Pravi biciklističko-musketarski reality shonj.

Ovog puta "trebinjski musketari" će planinariti - na biciklima.

Dobro sam čuo.

I to preko najviših planina u Hercegovini.

Hoće li biciklima skinuti točkove a obuti planinarske cipele?!

Neće. Sve ide regularno. Na pedalima.

Dakle, sjedeći, idu   preko planina, iz Trebinja  naviše, na sjever, pa - planinskim vijencima - na zapad, ma malo na jug, pa opet u Trebinje.

Musketari su, dakle, cool.

I o najvećim stvarima govore kao  da  ih   gledaju   pod  mikroskopom.

To je njihov stil.

Pratio sam ih lani na crnogorsko-hercegovačkoj turi (Trebinje-Nikšić-Plužine-Foča-Gacko-Trebinje). Tada su vozili nešto manje od 24 sata. Ove godine put je nešto kraći, ali izazov je veći. O naporu da ne govorim. Valja se popeti na Čemerno, sa Čemerna skrenuti lijevo pa tjemenom Zelengore okrenuti prema Kalinoviku, od Kalinovika, preko Oblja, sići u Ulog, ugaziti i Neretvu, pa opet gore, nebu pod oblake, na Morine. S Morina, niz planinske surdupine, ka asfaltu, Nevesinjem  prema Gacku, itd. do Trebinja.

Musketari su se okupili u kafiću Azaro malo prije 11 sati. Tačno u 11, poslije slikanja (musketari, eto,  ne izazivaju samo našu pažnju) podesili su svoje minijaturne računare na biciklima (potpuno su sofisticirani, to sam davno zaboravio da napišem), i krenuli.

Šef logistike je Brano Radeta. Pasionirani pčelar. U naredna 24 sata pčelarstvo će biti naša glavna tema. I meni paše. Radeta napominje  nešto što je u našoj tradiciji skopčano sa  tim poslom. Seljak uglavnom nije bio pčelar. Pčelari su bili činovnici, popovi, učitelj. Seljak za pčelasrstvo nije imao vremena. Radeta o pčelama čita, sa pčelama živi, a, čini mi se, mogao bi o njima i da piše. Možda bi i pisao da ima vremena. U svojoj radionici - stalno nešto kucka. Kod njega možeš naručiti košnicu. Možeš za male pare krenuti u posao. Možeš   se prepustiti pčelama. One    mogu, nečujno, da ti promijene život. Tako, Brano, u cijeloj priči, dođe kao peti musketar. S Vojom, koji je, titularno, prvi "mač" među musketarima, prošao je brojne planine. Zajedno su bili i na Svetoj Gori.

Odmicemo uz Leotar. Marko Ukrpina je na čelu.  On je kompletan sportista. Trenira i karate. Imate utisak da su mu mišice nabijene dinamitom. Ali nekom posebnom vrstom koja nit grmi nit tutnji. S dinamitom  koji  proizvodi brzinu i vedrinu.

Igor Škero, koga mnogi poznaju iz Azara, spada  u ljude ledenih živaca, iako, pomalo, u njemu  otkrivam vic-mahera. U nekom boljem svijetu, Igora bi u filmu mogao da igra mladi Klint Istvud.

A Voja Prelevića, u tom obrnutom svijetu, ne znam ko bi mogao da odigra. Možda neka kombinacija Šarla Aznavura, Džeremi Ajronsa i Mikija Manojlovića. Obavezno, mislim, Voja bi "igrao" neki Evropljanin. Amerikanac nikako. To zato što Vojova jednostavnost ni avionom ni parobrodom ne može da se prenese na drugu  stranu  okeana. Vojo je "iskulirao" prije nego što je iko ovamo čuo za riječ "cool" u savremenom značenju. Još dok je igrao rukomet, bliži je  bio Fidipidesu, vjesniku maratonske pobjede, nego Miroslavu Ceraru, koje se tada, pred kamerama, kao ventilator, vrtio na konju sa hvataljkama.

Musketari su se, kao iz praćke, odapeli preko Leotara. Čini mi se da su se zagrijali tek na gatačkom pravcu (Brano i ja za to vrijeme rashladili smo se samo jednim pivom na Mosku).

- Sada, miruj do Kalinovika. U Gornjoj Hercegovini više ništa nije otvoreno. Ni za kafu nemaš šanse prije Kalinovika, ujutru.

Parkirali smo iznad Gacka, u blizini jezera Desivoje. Brano da malo odspava, jer je pred njim 24 sata spore vožnje koja iscrpljuje više nego reli. Izašao sam vani, da sačekam musketare.

Tišina nije baš grobna. Negdje iz dubine čujem pticu. Da li je to sova? Ne pjeva, nego govori. Duboko i svadljivo.

Razdanilo se tek kad su biciklisti stigli na Čemerno.

Malo su založili i skrenuli na kalinovačku planinsu džadu preko Zelengore.

- I dalje, sve svjedeći! - nasmijao se Igor i nestao u gustom ali plitkom sloju magle.

Mi stalno  slikamo. Zelengora  je sva u "razglednicama". Iako je sve vrelo, na nekim mjestima dočekao nas je snijeg. Zelengora  je, inače, jedna od rijetkih planina u Hercegovini  u kojoj može da se izgubi i iskusan planinar.

Ovdje, na ovim visinama, možete naći sve što vam duša želi, ali noćenje nipošto. Ni hotela, ni motela, ni bifea?!

- Možda je tako i bolje - kaže Brano, koji ovamo češće svraća - da ima motela, hotela i bifea, ne bi ovuda mogao proći od konzervi i kesa.

Prolazimo pored  katuna. Iznad Vite bare stada se podižu ka Bregoču.

Ugledali smo i  kupastog giganta - vrh  zvani Stog. Zaista liči na stog sijena.  Pitamo, u prolazu, Marka bi li se moglo na Stog biciklom?

Marko mjerka planinsku kupu koja je zelena sve do samog vrha.

- Možda - kaže - ali trebalo bi vidjeti kako sve to izgleda sa druge strane.

Usput, dosta smo pričali o Orlovačkom jezeru. Konačno smo stigli. Iznad jezera - planiran je prvi malo duži odmor i obrok (sve zajedno nekih pola sata). Mislim na supu koju će biciklistima skuvati Brano Radeta. Inače, u njihovom jelovniku supa, obična, "kupovna", nije slučajno. U njoj se nalaze  neke "komponente" koje musketarski organizam gubi pri ovakvim naporima.

Dok Brano kuva, Vojo, Igor, i Žarko sišli su na jezero. Malo su se osvježili i sjeli u hlad. S obale gledamo kako se ribe "bacaju". Pastrmke! U nekim "komadima" može biti i po kilo.

Poslije supe, nastavljamo onim što se ovdje zove put. Sve s kamena na kamen. Put je tako loš, da su nas "musketari", često sustizali i preticali. Pogotovo Marko, za koga smo i u ovim gudurama,  sa  silnim "konjima" u mašini - bili spori.

Zelengora  dalje otkriva svoje najmisterizonije zone. Smjenjuje se bukovina, crnogorica, a onda, kao da ste duboko na jugu, nailazite na prave tropske pejzaže, na  šume  koje  liče na džunglu.

Ovo je, uz sve ostalo, i carstvo insekata. U kombiju staklo je pocrnilo od komaraca, muha i mušica. Brano pripaljuje cigaru da ih rastjera, ali od toga nema pomoći.

- Nije ovako uvijek, ovo je neki poremećaj. Bilo je puno vlage, a onda je naglo ugrijalo.

Biciklistima insekti ne smetaju. I njima je stalo da što prije dođemo do Kalinovika.

Konačno, i to se dogodilo.

UŠli smo u jedan kafić, i svak je tražio svoje. Vojo sok od jabuke, Marko i Žarko isto po sok, a Igor neku specijalnu kafu. Gdje god dođemo, on ima problema sa kafom. Ili nije kao njegova u Azaru, ili je prosto nikakva. Čovjek ima neki svoj kult kafe, i ganja ga do kraja.

- Onaj ko ne zna da kuva kafu, neka ide u Italiju na seminar.

Od Kalinovika do Oblja - nizastranu. Od Oblja do Uloga - opet nizastranu.

Međutim, već je podne. Sunce te prosto tuče u mozak.. U kanjon Neretve uletjeli smo kao u kotao.

- Da ovdje  malo duže ostaneš, ispario bi ko kaplja vode.

Konacno - Ulog!

Svratili  smo u kafić kraj mosta da nadoknadimo tekućinu. Ispod  nas   žubori Neretva. Miriše kao nekadašnja Trebišnjica.

- Ovo ti prosto "buca" srce.

Malo smo odmorili  u  hladovini, a onda svi ugazili u vodu. Pod kamenjem našao  sam i akrepe. Isti oni na koje smo nekada na Trebišnjici lovili ribu. Eto, bar u tom gornjem toku, Neretva je netaknuta. Šta je u međuvremenu bilo sa Trebišnjicom, znamo.

Ne žuri nam se iz Uloga.

Predstoji   najteža etapa. Uspon prema Morinama.

Sedamsto metara uvis!

Sunce još prži, tek je minulo podne.

Kako sad krenuti gore?

Ovdje, treba ili mora, svejedno, nešto da se kaže o Žarku Vučiću.

Usput, znali smo da Žarko  stoji  pred velikim iskušenjem. U neku ruku, on je musketar-pripravnik. Ova planinska dionica duga je preko 300 kilometara, a njegova dotadašnja najveđa ruta je oko 100 km, i to na asfaltu?! Još jutros on je izobarao sve svoje rekorde. Do podne, vjerovatno, pomjerio je i svoju "granicu snova", a sada, nakon te granice, čekaju ga Morine, odnosno serpentine -- prema nebesima?!

Ne znam da li su ostali, ali ja sam pomalo strepio za Žarka. Mršav je, visok, rođen za košarku. Prosto, reklo bi se, "nema kila" za ovakav podvig?!

Ovo su, naravno, "logistička rezonovanja" iz  auta. Znam da tim rezonovanjima nešto fali, ali ne mogu da se dosjetim šta.

Kad bih  sjeo  na  biciklo, možda bi mi isti čas palo na pamet?!

Na Morine, udarili su prvi Vojo i Marko.

I Branov kombi.

Prvi su stigli Vojo i Marko, a  za  njima, nakon nekolika hlađenja - kombi.

Nakon kombija, lagano, očito u visokoj inspiraciji, i uz krajnje napore - popeo se i Žarko, u Igorovoj pratnji.

Da je tada biciklo spakovao u kombi, i nastavio sa nama do Trebinja, i to bi smatrali podvigom, međutim, on je sa musketarima - nastavio preko Morina?!

(Inače, čim   je izašao na Morine, poglasili smo ga glavnom ulogom ovog najnovijeg  "musketarskog filma".)

Medjutim, najveće   iznenađenje došlo je kasnije, kad je Žarko sa svojim društvom nastavio, dolinom Zalomke, ka Hercegovom vrelu, i dalje prema Gacku. Doduše, musketari  su ga "pazili", sokolili, "preuzimali", ali sve to gotovo nevidljivo, jer ovdje - niko za nikog ne može okrenuti ni jedan krug pedalom. Na biciklu čovjek je predat sam sebi. I sve što postigne, njegovo je.

Pod Gackom, na Stepenu, bili smo negdje oko osam uveče. Do Trebinja - koliko još? Teško je prognozirati? Marko silazi s bicikla samo da na tren sklopi oči...

- Da odspavam minut.

Rekosmo, Marko u mišicam nosi šipke dinamita, ali san je nači.

- Može se zaspati i u vožnji.

A zaspati onda kad voziš osamdeset na sat, znači...

Svi smo u posebnom stanju.

Tražimo  način kako da se kome pripomogne. Tražimo, ali  nema ga, svak je sam na biciklu, na "zajam" se ne može  ni  metra naprijed. Ni riječi više ništa ne znače.

Do Moska - sa Branom nisam pričao ni o pčelasrtvu.

- Ako sve bude po planu, u Trebnje, na nultu tačku, nakon tristo i kurus kilometara po hercegovačkom  "krovu", stižemo sat prije ponoći...

- A i krenuli smo sat prije ponoći...

- Oni će, dakle, vozili puna 24 sata.

- Biće tako, kad popijemo pivo od đumbira u "Azaru"!

Kad su zastali na Mosku, musketari  kao da su bili u nekakvom snu. Međutim, kad smo počeli da se spuštamo u Trebinje, proradili su mobilni. Musketari  su oba gradska mosta  "prepilali" kao da su tek pošli.

Pred Azarom opet su sijevali blicevi. Ali, na pivo od đumbira, specijalitet  kuće, nismo stigli. Popilo se prije.

Sjedili smo još sat.

"Logistika" je pila obično pivo. Marko i Žarko sokove. Igor konačno svoju visokokvalifikovanu - kafu!

Nastavak ove priče ne znam.

Znam tek toliko da Vojo nije spavao, da je neastavio da "vozi" ili da "vraća film" u  nekom stanju koje nije ni java ni san.

Mlađe nisam pitao.

Oni vjerovatno, za koji minut, nisu ni znali gdje počinje krevet, a gdje prestaju oni...

N.MARIĆ.

P.S.

Ujutru, Vojo me zvao na pivo od đumbira, a za nekolika dana, na novo putovanje.

- Vozimo u LJubuški, da se "istuširamo" pod vodopadom Kravica.

U tom trenutku, sjetio sam se nekih lica u Kalinoviku. Kad su "trebinjski musketari"  ušli u ovaj gradić, za koga do juče nismo znali da li je u Hercegovini ili u Bosni, u njihovom pogledu osjetili smo nešto između poštovanja i zahvalnosti. Bio je to onaj isti pogled s kojim smo nekada u Trebinju dočekivali strane turiste, pokušavajući  proniknuti u ono šta ih je natjeralo da  dođu ovamo?!

S Kalinovčanima nismo mnogo reazgovarali, jer nije bilo vremena.

- Kažite i tom vašem narodu dole da smo i mi u Hercegovini! -- rekao nam je konobar uz "sretan put", a jedan čičica kraj česme, misleći  valjda na sve one koji su decenijama cijedili  narod, kazao je:

- Vi ste prvi koji ste došli s biciklom, i otišli s biciklom!

Usput, imali smo još jedan neobičan dijalog.

U Ulogu, dok smo gacali po Neretvi, rekla nam je jedna žena koja je tu kampovala s porodicom.

- Najbolji je turizam bez pasoša!

Zašto!? - pitali smo.

- Nema razlike na džepu. Kad odeš prazan, kad se vratiš isto!