tPočetna
 

umjesto priČe o drugarici feridi

Prva "Hercegovina" u Hercegovini

Ferida Omeragić postavila je prvu koreografiju "Hercegovina". S tom koreografijom, naš folkor je izašao u Evropu. Taj izlazak se pamti, a Feridino ime lagano tone u zaborav. Naredni redovi ispisani su u znak zahvalnosti, u uvjerenju da se stvaraoci Feridinog značaja moraju pamtiti ponajmanje zbog njih samih, a ponajviše zbog svih onih koji imaju potrebu da nastave njenim ili nekim drugim stopama

PIŠE - MIRKO JANJIC

Već duže vremena osjećam potrebu da napišem ili prosto da na druge prenesem ono što sam zapamtio o jednoj nadarenoj, vrijednoj i plemenitoj ženi koja je obilježila jedno vrijeme u Trebinju. O ženi koja je imala i dara i kreativne snage da svu svoju ljudsku bit, svu svoju dušu, pa i svu svoju enerigju posveti ljudima oko sebe. Riječ je o Feridi Omeragić, nastavnici fizičkog vaspitanja, koja u životima mnogih Trebinjaca ima posebno, najljepšim sjećanjima obilježeno mjesto.

Zašto je to tako?

Znam da neću sabrati sve što bi činilo odgovor na ovo pitanje, ali, pada mi na pamet da je osnovno to što je brojne generacija, u stalnom stvaralačkom žaru, aktivno pratila od dječijeg uzrasta do zrelog doba nastojeći da iz njih izvuče i drugima pokaže ono što je u njima najljepše, najplemenitije i najdragocjenije.

Ferida je mnoge Trebinjce dočekala u osnovnoj školi, naučila ih prvim gimnastičkim vježbama, prvim baletskim koracima, folklornim figurama... Oni koji su nastavili da se bave sportom i folklorom, i dalje, narednih decenija ostajali su njeni učenici. Istovremeno, bila je nastavnik, trener, i koreograf. Dakle, sportista i umjetnik. Podvlačim ove dvije riječi, jer u njenom životu, obje, u jednoj finoj mjeri, slile su se u nešto treće što kod mnogih i danas izaziva i poštovanje i naročitu pažnju.

Ne podcjenjujem druge pedagoge, pogotovo ne one koji su radili u brojnim sportskim društvima, ali, za Trebinje u drugoj polovini 20. vijeka, Ferida je bila i ostala posebna priča.

Ferida Omeragić rodila se 1919. godine u Trebinju, a umrla je 1996. godine. Nemam nikakvih detalja o njenom predratnom školovanju. Pretpostavljam da je osnovnu pedagošku kvalifikaciju stekla za vrijeme stare Jugoslavije (nisma siguran, međutim računam da je njena znatiželja, njena upornost, i njena kreativnost već tada došla do izražaja), ali svoje glavno obrazovanje stekla je doškolovanjem poslije oslobođenja 1945. godine.

Ne znam tačno koje je sve škole učila, koje završila, ne mogu da kažem koje je sve kurseve pohađala, ali znam da je bila izuzetno kvalifikovana za svoj posao, i da je, takva (u kombinaciji struke i entuzijazma), obilježila jedno vrijeme, i da je bila dragocjena za brojne generacije, posebno omladine u Trebinju.

Zašto podvlačim sturku i entuzijazam?

Podvlačim zato jer u tim godinama u brojnim društvima uvijek je bilo dovoljno entuzijazma. Entuzijazam je, u neku ruku, bio i dovoljan. Entuzijazam je bio izraz tog vremena. Insistiralo se na masovnosti, ne toliko na vrhunskog rezultatu.

Međutim, Ferida je, očigledno, gledala dalje. Zato je stalno učila.

Znam da je, uz ostalo, svake godine pohađala seminar folklora na Korčuli, gdje su bili prisutni tada najbolji jugoslovenski koreografi. Puno je sarađivala sa gospođom Jelenom Dopuđa, tada najuglednijim koreografom BiH. Sarađivala je i sa drugim koreografima. Poštovala je naročito Branka Markovića iz Beograda i njegovu Vranjansku svitu, koja je zaista spektakularan doživljaj.

Meni je danas teško ocijeniti njene koreografije. Znam da su je cijenili tada najugledniji koreografi. Otud, uvjeren sam da se, bez lokal-patriotskog pretjerivanja, za nju može reći da je bila vrstan koreograf. Mislim da je njena bitna crta bio osjećaj mjere koji je u koreografiji izuzetno važan..

Zašto tvrdim da je počela veoma rano!?

Zato što je već 1940. godina učestvovala na sveslovenskom sletu u Pragu, kao mlada vježbačica-gimnastičarka. Pretpostavljam da je bila aktivna u prijeratnim kulturno-umjetničkim društvima. Moguće da je bila angažovana i u Sokolskom udruženju, a vjerovatno i u Gajretu. Samo takav rad mogao ju je kandidovati za nastup u Pragu, ili za nastupe po većim jugoslovenskim centrima, koji su prethodili nastupima u inostranstvu.

Za posljednjeg rata, naravno, nije radila, a podsjećam da je čitavih sedam godina poslije njene smrti došlo do formiranja novih folklornih ansambala u Trebinju. I to govori o njenom značaju i velikom životnom trudu.

U životu radila je više stvari, ali njen glavni posao bio je onaj pedagoški u školi. Bila je nastavnik fizičkog vasipitanja. NJen zvonki glas mogao se čuti i u sali DTV Partizan (u sadašnjem Domu kulture), ali i kasnije na stadionu u Bregovima, na popularnoj "Brekani".

Šta je sve radila kao nastavnik?!

Osim redovnih časova, organizovala je redovna godišnja sportska takmičenja, a bila je nezaobilazna u koreografijama povodom Dana mladosti, 2. maja. U umjetničkom smislu, ona je bila majka najvećeg broja tzv. "sletova" na stadionu u Policama, a kasnije i u Bregovima.

Uz svakodnevni rad sa djecom, bila je nezaboravni koreograf narodnih igara (folklora) u KUD Vaso Miskin Crni i u "Alatu". Takođe, radila je pr društvu Aleksa Šantić u Gimnaziji. Vodila je i baletsku sekciju u Trebinju, a takođe i gimnastičku grupu. Radnu karijeru završila je u Prvoj osnovnoj školi (današnja Jovan Jovanović Zmaj). I u penziji nastavila je da radi dugi niza godina.

Sva priznanja koja je dobila ne mogu nabrojati. Sjećam se Oktobarske nagrade grada Trebinja, Zlatne medalje Saveza kulturno-umjetničkih društava BiH, zatim najvišeg priznanja SOFK-e.

Feridin folklor bio je izuzetno cijenjen.

Prilikom odlaska dubrovačkog ansambla Lindžo na proslavu 200 godina od osnivanja SAD 1976. godine, ansambl Vaso Miskin Crni zamijenjivao je Lindža i za turiste nastupao u Dubrovniku i u Cavtatu.

Sjećam se, takođe, uspješnih nastupa u NJemačkoj i u Turskoj. Folklor je nastupao i u Holandiji, a obišli smo gotovo cijelu Jugoslaviju. Nastupali smo i u Domu Sindikata, i na Kolarcu, i u dvorani Lisinski u Zagrebu. Trebinjski folklor tih godina je visoko kotirao u b-h razmjerama, a i šire.

Najveći uspjeh postignut je na evropskom festivalu folklora u Langolenu, Engleska 1966. godine. Tada, dobili smo velika priznanja za koreofrafiju "Hercegovina". Riječ je o koreografiji prožetoj bogatim folklornim motivama i bogatim, čini mi se nikad ljepšim narodnim nošnjama. Mislim da je nastup u Langoleu bio najveći domet trebinjskog folklora, ali i jedna dragocjena sinteza, jedan sjajan saldo onog što je Ferida radila prethodnih decenija.

Kod Feride je teško diferencirati aktivnosti. Istovremeno, na primjer, vodila je časove fizičkog vaspitanja u Gimnaziji (mislim da je to trajalo od oslobođenja do dolaska prof. Danka Sučevića u Trbinje), i angažovala se u Društvo za tjelesni odgoj "Partizan". Koliko je bila uspješna sa "Partizanom", govori i nagrada koju je dobila za nastup ovog društva na jugoslavenskom takmičenju u Skoplju pedesetih godina.

Kad se s nekim družiš duže vremena, dolaziš u nepriliku kad trebaš da kažeš ono što je ljudski najduvlje i životno najvažnije. Često, na putovanjima, sjedili smo jedno do drugog. Bila je veoma interesantan sagovornik. Uz to plemenita i čestita osoba. Sjećam se, najviše smo razgovarali o budućim nastupima. Onaj je uvijek nečem stremila. NIje gledala nazad. Imala je u ogromnoj količini onog što se danas zove "pozitivna energija"

Inače, i sama je bila sportista. Sjećam se njenih gimnastičkih vježbi. "radila" je na gotovo svim "spravama", ali ne sjećam se da se bavila drugim sportovima, pogotovo ne onim s loptom.

Naravno, bila je i umjetnička duša. U folkloru i u baletu to je posebno dolazilo do izražaja. Uz to, imala je divan alt, pjevala je u horu Vaso Miskin Crni, i to baš u vrijeme kada ga je vodio dirigent Vinko Savnik, tada rukovodilac muzike JNA u Trebinju. Sjećam se, voljela je izvorne narodne pjesme, a bile su joj drage i one fine novokomponovane kao npr. "Višegrade grade", "Krčma u planini"...

Nikad ništa nije radila "nahladno", "napola", tek da se otalja. Nije bila takva ličnost, nikad nije kalkulisala. U svaku koreografiju uronila bi cijelim svojim bićem. Tako isto u svaki posao. njeni zahtjevi bili su visoki, ali nije bila "teška" za okolinu, pogotovo ne za one koji su duže ostajali u sportu ili u folkloru. Neću da kažem da je pomalo radila i posao za druge, ali to ide s ljudima koji su nečem predati potpuno, bez imalo ostatka.

I njene životne prilike omogućavale su joj jedno ovako netipično i za grad dragocjeno angažovanje. Nije se udavala, nije imala djece, a nije imala ni brojnu porodicu kojoj bi morala posvećivati više slobodnog vremena.

Bila je energična, ali i bojažljiva, naročito prilikom izvođenja folklorne figure "kolo na kolo", mislim na onu našu poznatu "piramidu". Uvijek je strijepila i drhturila misleći da li će ta figura uspjeti.

Njen odnos sa djecom bio je majčinski. Strahovito je brinula o djeci. U svaki kontakt sa djecom unosila je veliki trud. Da ne govorim o odgovornosti na putovanjima, gdje je uvijek svaku sitnicu držala pod kontrolom.

Sav svoj život proživjela je u duhu svoga vremena. Voljela je svoju zemlju, svoje Trebinje, svoje komšije, svoje učenike. Ta ljubav iz nje je prosto zračila. Ima i danas osjećaj da je mogla očima da se vidi.

Danas, interesantno mi je što je uvijek zahtijevala da joj se nikada ne obraćamo drugačije nego: "Dugarice Ferida!".

Njoj je toliko bilo dovoljno.

U tome, bio je neki njen stav, i neka njena mjera.

Da li još nešto, nikad neću saznati....

Posljednji pozdrav na mezaru Feridi je uputio dugogodišnji direktor trebinjske gimnaziije Danilo Sikimić. Sjećam se da joj je rekao ono veliko hvala za jednu tako netipičnu, tako rijetku i tako veliku životnu kreaciju. U tim vremenima, te Danilove riječi imale su poseban zvuki jedan veoma dubok smisao.

Spomenik Feridi Omeragić napravili su Kadrija Malkić i Bećo Begović. Umjesto svojih imena, napisali su: "Zahvalni Trebinjci".

FERIDINI UČENICI

Kroz Feridin folklor prošli su brojni igrači (navodim samo one koji mi trenutno naviru u sjećanju)...

Ženski ansambl: Senka Bošković, Zumreta Zolović, Olga Kulidžan-Morić, Mirjana Morić, Željka Vulikić, Nada Brkić, Dušanka Milenković-Kovačević, Zineta Čampara, Rada Brkić, Gordana Škero-Mijanović, Biljana Tubić, Eda Ćatović, Radmila Karanac, Tatjana Krga, Nevenka Kojović-Ignjatić, Ramiza Planjanin-Muslibeg, Janja djuruć-Mićanović, Tamara Nožica-Grubač...

Muški ansambl: Miroslav Morić, Drago Pažin, Dragan Živanić, Salih Hadžimahović, Bajro Isović, Huso Mujačić, Miko Jeremić, Mujo Mehaković, Bajro Planjanin - Baki, Boris Krga, Bajro Mujačić, Marko Spaić, Ivica Šeparević, Ahmet Nargilić, Alija Selimović, Čedo Vukašinović, Čedo Marinović, Miloš Elaković, Miralem Zupčević, Zdravko Karanac, Mišo Mijanović Šok, Šćepan Ignjatić, Branko Vujić, Jovo Krčum...)

Folklor Gimnazije, žene: Munevera Vera Spahović, Radmila Kovačina-Milić, Ljiljana Živanić - Asurdžić, Fatima Riđešić-Hadžiahmetović, Samija Bijedić -Zubčević, Bogdana Runjevac - Ranđić, Zineta Sabljić

Folklor gimnazije, muškarci: Čedomir Šegrt, Radomir Begenišić - Šika, Petar Vasiljević Mićo, Draško Bubreško, Špiro Brković, Čedo Vujović, Neđo Lakić, Krsto Kujačić, gusle

Muzička pratnja: Stjepan kecerin Keco

Janko Brković, guslar

Radmila Kovačina-Milić, pjevačica

Baletski ansambl: Mirjana Gaćinović-Vučković, Olivera Stanić-Bulatović, Vera Spahović, Rajka Kebeljić, Ljiljana Živanić - Asurdžić, Bosa Ninković, Ranka Maslo, Fadila djevenica....

Gimnastičari: Veljo Stanić, Sead Babović, Nikola Kovač, Boro Gradinac

Solisti pjevači: Mustafa Bajramović i Mirko Janjić

Narodni arkestar pod vođstvom Miša Stanisavljevića (klarinet): Ibrahim Zolović - Zola, gitara, Ivan Meštrić - Dida, kontrabas, Stjepan Kecerin Keca, harmonika, Lazo Žulović, harmonika, Zoran Vukašinović - Estrada, harmonika, Snežan Aćimović, harmonika, Rasim Selimović - Polić, gitara, Miro Ćamilović - Ćita, tarabuka.