tPočetna

PO TANKIM ŽICAMA

VISE HUMORA - Enciklopedija hercegovackog humora - casopis PITAM SAM TEBE!

PUŠKAŠEVE METASTAZE

Naš Puškaš nije dobio nadimak po čuvenom mađarskom fudbaleru, nego po "malomasnom siru" s naše pjace koga on zove "puškaš" i nije sam u tome.

Zbog sira, o njemu ne bi napisao ni slova. Pišem zbog nečeg drugog.

Puškaš je jedan od onih ljudi koji znaju stvar da stave na kvadrat.

To mu se obično dešava za vrijeme TV dnevnika. Ali, neću ni o tome, jer to smatram normalnim.

Na kvadrat ponešto zna da "bači" i dok čita novine. odnosno, znao je, pošto više nema para za novine. Tako da i to mogu da preskočim.

Ono što ne mogu, dešava se, na prvi pogled bez ikakvog povoda.

Da će nešto odletjeti na kvadrat, mi znamo unaprijed. Mislim na društvo s kojim Puškaš pije kafu, i - ponekad limunadu. A nju, limunadu, nikad ne bi pio, da neko u gradu drži bozu?!

Znamo po tome što on odjednom ušuti.

"Zalije" se "ko bure katrana".

Neko ga je, u tim stanjima, davno uporedio s tim objektom.

I u Titovo doba znao je tako da se "ucrni i usmrdi". Tako, niko mu ne može prebaciti nedosljednost, malicioznost ili nekonzistentnost.

Ranije, ćutao bi duže.

Ne znam da li baš danima, ali satima i satima sigurno jeste.

Ko ga ne zna, pomislio bi da nešto neće na dobro izaći. Da se nekom tu oko nas crno piše.

Ni mi koji smo s Puškašom rasli, nismo uvijek bili najsigurniji da će opet sve krenuti po starom.

Pušakš se možda i ponavlja, ali uvijek na neki novi način ("koji ni njemu nije jeftin"). Iako, nema ni govora da on vrši neke posebne pripreme.

To mu samo dođe.

"On je sav u tome!", govorio je jedan naš što je radio u JAT-u.

Sat-dva prije nego što će progovorit, počne da mijenja boje. Kao da ga boli stomak, ili, kao da su mu "krajnici otekli ko bubrezi".

Da će se oglastiti, znamo tek kad ga vidimo usijanog.

"Ne znaš ili se zbog nečeg stidi ili ima temperaturu 42 sa osam!", govorio je jedan naš koji je uvijek naglašavao da radi u "Energoinvestu".

U posljednje vrijeme, ne crveni kao nekad, ali ruke počnu da mu igraju.

"Ko ga ne zna, dao bi mu sadaku!", kaže jedan ovdašnji koji se diči time "što nikada nisam napuštao svoj grad".

Eto, juče, tako, sve se to Puškašu desilo kao nekad. Zaigrala mu i ruka, a onda, malo se pridigao kao da pominje kakvo sveto ime, opet se spustio, uzdahnuo i prosuo nam slijedeće riječi...

- Moji rođaci iz Beograda, nekad su išli na more, a svi mi ovdje - na kupanje!?

- Pa, u čemu je razlika? - ostati ravnodušan u ovakvoj prilici značilo bi izgubiti nekog s kojim si "izdržao sve po redu i sve do sada".

- Ne znam.

- Znaju li oni?

- Koji?

- Tvoji rođaci iz Beograda!?

- Možda i znaju, ali - nikad mi nisu rekli.

- Jesi li ih pitao?

- Eto, zakleo bi se da nisam!!!

To je sve. Tako se završava svaka "Puškaševa metastaza" (ta stanja tim imenom krstio je jedan naš sugrađanin koji je volio da se slika "dok sam bio mali: na kamenim lavovima u parku, a kasnije: na jazu i nigdje drugo").

Poslije ovakih dilema (kao što je ona o odlasku na more i odlasku na kupanje), svi malo moramo da šutimo.

Ako progovorimo, odmah, kao da tek sada ima pravo na svo naše vrijeme i na sve naše živote, Puškaš počne da nas kočo i prekida. Prekida, jasno, da mu ne remetimo misao, jer on će "još bogzna koliko metastazirati".

Dešava se, ako je dilema bila baš velika, da nas, kad počnemo trnjesati o nečemu drugom, i sutradan pogleda mrsko.

Kao da nam nikad neće oprostiti za ono što mu tako bezdušno činimo od juče.

I tridesetak godina prije tog juče.

J.P.P.