tPočetna

Na Glavskoj se oglasilo zvono

HOĆE LI GLAVSKA UNOVČITI VJETAR

Glavsku reklamiraju vjetrovi. Minulih godina, jedan Banjalučanin kupio je zgradu željezničke stanice, s namjerom da tu napravi vazdušnu banju. I ovog avgusta, kad je ponovo "zapjevalo" zvono   sa  seoske crkve, duvao je vjetar s mora. Onaj koji ovo selo razlikuje od većine drugih jer, ovdje, i u julu, noću, možete se pokriti dekom.

- To je tako, a dole, po hotelima, ljudi se hlade "klimom". Pitanje je sekunde kad ćemo im početi slati turiste. Dosta smo se zezali sa mesom, duvanom i krompirom...

Milovan  Knežević (1960.), praktično, jedini  je stanovnik ne samo Glavske, nego i čitavog niza sela iz kojih se kamenom može baciti   u more...To su ono lijepa, uredna, lijepo zidana sela danas već na istočnoj strani opštine Ravno (Rupni Do, Zagradinje, Gornja i Donja Glavska, i Pobrđe.

Ni on ovdje ne spava, ali, od sela uglavnom živi. Prije rata, radio je u Dubrovniku, u "Dušanu Todoroviću". Poslije  rata, u kome je izgubio nogu, više nije imao šanse da se zaposli.

- Dolazim ovdje u selo, bavim se pčelama. Dvije trećine vremena sam u selu. Sa mnom, u Trebinju, žive otac i majka. Imam suprugu, i tri kćerke. Jedna je na fakultetu u Nikšiću, druga u Beogradu, treća je u Trebinju u školi. Odličan đak, vukovac, sve petice od prvog do posljednjeg razreda.

Milovan    nema platu, a  roditelji   nemaju penziju.  Bili su čisti poljoprivrednici, živjeli su u selu sve do 1992. godine. U  porodici Knežević jedini stalni prihod je Milovanova invalidnina. Ipak, ovdje se ne kuka, živi se od rada. Odnosno, od onog što donesu pčele i vrti ispod velike kuće Kneževića koja podsjeća na dvor i pomalo obrazlaže i tumači ovo staro i ugledno prezime.

Milovan ima brata u Crnoj Gori, ima stričeve i rodbinu po Beogradu. Kad je krenuo iz Dubrovnika, mogao je da bira, Trebinje, Jugoslavija, ili bijeli svijet. Izabrao je Trebinje bez ikakvog  patritizma, kako sam kaže, izabrao je svoj kraj zato što je tu njegova starina, njegova zemlja, na koju ne da korovu iako je osamdesetpostotni invalid.

Sresti ovakvog čovjeka zaista je datum u svačijem životu.

Kuća Kneževića preživjela je oba rata. Pokušali su je zapaliti, ali nisu stigli. Ili ih je neko spriječio.

Danas, čovjek ne može a da se ne upita zašto je neko sebi za stanovanje pravio "školu"...

- Kad je kuća pravljena, tu je bio samo đed - priča Milovan - svi drugi po svijetu. Zašto su to radili? Valjda je na prvom mjestu kućni odgoj. Domaćin se tada poštovao bez pogovora. Znalo se ko šta radi. Selo je bilo baza svima njima. Bilo je nepisano pravilo da svi, gdje god da su, dolaze, pomažu, obnavljaju i unapređuju selo. Znači, oni koji su ostajali na selu imali su, na neki način,  povlasticu da ih svi drugi pomažu.

U Kući ima "hodnika" koji su veći od  brojnih stanova u gradu, ima posebna dvorana za slave, za vjenčanja, itd. Ali, pred nama su samo   uspomene. Nešto   je uništila  hrvatska  vojska, a nešto lovci koji su dolazili kasnije. Lovci su, ukućani kažu, nanijeli više štete.

- Ljeti kuća je bila puna sve do devedesete godine. Za vrijeme jednog ljeta došla bi trojica očeve braće sa porodicama, dvije očeve sestre sa porodicama, muž i djeca moje pokojne sestre...

Otud, velika kuća  brzo  se oporavila.

- Učinili smo ono što je neophodno, popravili smo krov i zaštitili prozore. Dalje, nema efekta išta popravljati. Da se krene s nečim, sa turizmom na primjer, ta  bi kuća vrijedila mnogo više nego što vrijedi danas. Sa malo novca mogla bi se pretvoriti u motel.  U susjedstvu, u Veljem dolu, u Brotnjicama, ljudi su napravili sjajne restorane, treba se naručiti osam  dana prije da bi dobio mjesto.

Milovan  je zaljubljen u svoju Glavsku. To je daleko od svake fraze.

- Volim  selo, kako ne. Dok sam radio i Dubrovniku, svaki dan  sam   sa  suprugom ovdje dolazio, iako sam dole imao svoj stan. Uspio  sam ga prodati  i  kasnije nešto uraditi.

Slično je živio i Lazo Milišić iz Gornje Glavske, koja je prije rata imala devet kuća i dvadesetak čeljadi.

Ni od Lazove kuće nije ostalo ništa...

- Ovu kuću - Lazo pokazuje ono što je ostalo od eksploziva i vatre -  napravili  smo  1979. Uselili smo osamdesete. Ja sam tada radio u hotelu Kroacija u Cavtatu. I ja i supruga. U kući su bili još otac i majka i brat koji je sad živi u NJemačkoj. Otišao je nekolike godine prije rata. Radio je u hotelu Astarea u Mlinima. Svaki  dan putovao sam na posao. Do Kroacije sam imao 12 km preko Konavoskih brda i Zvekovice...

Pitam Laza ima li šanse da se bar na jednoj kući okupi moba!?

- Pored sve dobre volje, ljudi nemaju sredstava da nešto započnu. Svima  su nam ruke svezane. Ja sam jedan od predstavnika za povrat ovih pet sela. Znam da je nekoliko familija zainteresovano da odmah tu nešto počne da se radi. Naravno, pod uslovom da dobiju neku donaciju. Sami ne mogu ama baš ništa.

Nedavno, čuli smo vijest da su neke pare stigle...

-  Tačno, Vlada RS donirala je opštini Ravno 80.000 KM    isključivo za povrat srpskog stanovništva. Ima 36 zahtjeva u selima preko Bobana i Ivanice do Glavske?! Iz naših sela ima sedam molbi za taj novac. Problem je i u tome što se ljudi zbog neizvjesnosti nisu prijavljivali u općinu Ravno. Kad je bilo bodovanje,  svi   koji su prijavljeni, svi koji su imali ličnu kartu od općine Ravno, dobijali su po 50 bodova. Ipak, imamo i nade i obećanja da ćemo u ovih nekoliko sela bar po jednu kuću popraviti.

"Krenula" je i struja...

- Jeste. Kako   smo obaviješteni, Bobovišta će dobiti struju do jeseni. Projektovano je da se naš vod nastavi  sa njihovog. Na našem vodu, to je sretna okolnost, nema nigdje minskih polja. Struja bi mogla da pokrene i ostalo. Bar se nadamo...

Da se vratim vjetrovima. Onima koji, kažu, mogu da se unovče.

Ponekad, vjetar ovdje sve prevrće. U stara vremena, rijetko bi prošla koja godina, a da vjetar ne bi digao krov s koga vagona u željezničkoj stanici.

Jedne godine, vjetar je s tračnica odnio nikog drugog do - čuvara pruge. Podigao ga i bacio u kamenjar.

Čuvar više nije ustao, ali, ostale je priča da vazduh ovdje i bolesnog može da podigne.

A ko zna, kad je već tako čaroban, možda  počne da puni i narodne džepove?!

One u kojima je uvijek bilo pomalo promaje.

N.M.

Glavska pamti niz značajnih imena...

- Na primjer, na prelazu iz 17. u 18. vijek, knez Ivan je krenuo sa ustankom iz Glavske - priča Božo Milišić (1929) - a onda kad su nastale nove prilike, najvjerovavtnije da se jedno vrijeme povukao na područje Konavala. Kasnije je opkolio tursku vojsku u Trebinju. Hendek je počo da se pravi 1715. možda baš zbog njega. Iz Glavske je i Vaso Milišić jedan od pobunjenika u Boki za vrijeme Austrije. On je peti na savinskom spisku mornara. Starina aktuelnog predsjednika Koštunice je iz Glavske. Najvjerovatnije potiče od porodice Damjanović.

- Glavska je bila uvijek trgovački klanac između Hercegovine i Dubrovnika. Interesantno je da su se i naši seljani gotovo svi bavili nekom trgovinom. I kad bi ženi umro muž, i ona bi nastojala da se bavi nekom trgovinom. To je veoma interesantno. Toga nema na drugim područjima. Ako ništa drugo, ta žena bi kupovala kokoši i jaja u Trebinju i prodavala ih u Dubrovniku. Gotovo da nije bilo ni jedne kuće koja se nije bavila nekom trgovinom. Sve se to dešavalo i prije prolaska željezničke pruge. Željeznička stanica na Glavskoj imala je tri kolosjeka.  Nikada duvan nije mogla jedna kompozicija povući. Toliko ga je ovdje bilo. (Ko je imao manje zemlje, zaposlio bi se na željeznici.) Krompir bi ovdje ranije prispio. Zato, prodalo bi se sve u Dubrovniku, a kasnije, ako nije ostalo ništa, nabavljao bi se po nižoj cijeni.

- Pred kraj drugog svjetskog rata- sjeća se Božo - Gornja Glavska imala je preko 1.000 ovaca i koza u devet kuća. Ovdje je mjesto bilo nešto bolje za koze nego za ovce. Za ljetni Jovanjdan gonili smo ovce i koze na dezinfekciju u Plat. Sa mola bi ih bacali u more...

- Svako domaćinstvo, važno je kazati, imalo je konje, eventualno mazge. Bilo je dosta i krupne stoke, i sve se to prodavalo. LJudi su bili vrijedni i dobro su živjeli. Dosta smo imali duvana, imali smo vinograde, imali dosta drva, imali čime trgovati, a imali smo dole i  dobro tržište, i bila bi prava šteta da se Glavska raseli. Sve se danas prodaje, i crnogorsko i hrvatsko primorje. I ovo će neko vjerovatno kupiti?!