NESVAKIDAŠNJI DOGADJAJI
SREĆA NA KRILIMA SLUČAJNOSTI
Da sudbina ili pravi niz slučajnosti zna da se poigra sa čovjekom nije nepoznato. Obično je takav red događaja tako isprepleten da se pojedinac jednostavno izgubi i pusti stihiji da ga nosi očekujući da će na kraju, ipak uploviti u mirnu luku.
Vladimir Stanic na takmicenju (u sredini)
Pravi niz slučajnosti našeg sugrađanina Dragana Stanića, studenta druge godine
Elektrotehničkog fakulteta u Bannjaluci i bivšeg košarkaša "Leotara", odveo je
do prave male avanture koja se na kraju pretvorila u nezaboravni događaj. Sve je
počelo jednog oktobarskog jutra a prethodila je neuspjela raspodjela soba u
studentskom domu u Banjaluci. Ali evo i njegove priče....
Kao i većina studenata susreo sam se sa popriličnim problemima vezanim naravno, za smještaj. Nakon niza peripetija, pronašao sam kod koga da kupim sobu ali nisam mogao da pronađem "cimera". Svaki koji mi je dolazio imao je neku "falinku". Ko je god studirao zna da je pouzdan "cimer" nešto što baš i nije lako naći. I tako neuspješno tragajući izašao sam pred Dom, sjedio i razmišljao kako dalje. To neko moje razmišljanje prekinule su dvije hostese "Red bula" koje su na ulazu u Dom priređivale prezentaciju pitanjem - "Hoćeš li da ideš u Sarajevo da bacaš papirne avione". Iznenađenje je bilo potpuno, u trenutku sam pomislio da se neko od kolega ne zeza sa mnom ili nešto slično, ali djevojke su bile više nego ozbiljne.
Tu je počeo niz poprilično nevjerovatnih događaja koji su imali lijepe posljedice...
"Baš tako. "Red bul" poznati svjetski brend koji organizuje neobična takmičenja u Sarajevu je priredio prvenstvo BiH u bacanju papirnih aviona. Prihvatio sam ponudu, naravno. Sljedeća slučajnost bila je da sam baš tog dana kada sam trebao otputovati u Sarajevo branio kolokvij iz programiranja. Svjesno sam žrtvovao taj značajsn kolokvij. Nešto u meni me je gonilo da otputujem u Sarajevo na prvenstvo. Sljedeća slučajnost je bila, a ta i nije toliko važna, da se probudim u 4 sata ujutro da otputujem u Sarajevo. Nikad prije tako rano se nisam probudio. Tokom puta u Sarajevo, a sve je bilo poptpuno besplatno, razmišljao sam i skoro došao do odluke da se uopšte ne takmičim već da se nađem sa Goranom Ikonićem, bivšim kolegom iz "Leotara" koji sada igra u sarajevskoj "Bosni" i sa njim prošetam po Sarajevu.
A onda nova slučajnost.
Goran mi se u Sarajevu javlja da je imao težak trening i dosta obaveza pa , eto, ne može da se nađe sa mnom. Šta da se radi, ipak odem u "Zetru" gdje je organizovano takmičenje i prijavim se. Tamo dobijam redni broj 13 što je nova slučajnost. Da nevolja bude veća, nakon prvog dijela takmičenja izgubio sam akreditaciju što baš nije poželjno na takmičenjima ovakvog tipa. Pitao sam organizatore da mi dopuste da se takmičim u bacanju papirnih aviona-zadržavanje u vazduhu. Dozvolili su mi.
A ti si pobjedio?
Da.
Nisi imao prije iskustva u pravljenju papirnih aviona?
Nisam puno puta prije toga u životu ni pravio ni bacao avione. Napravio sam jedan papirni avion sa nekim mojim modifikacijama i pobijedio. Avion se u vazduhu zadržao 9 sekundi i 41 stotinku što je sasvim dobar rezultat. Pored mene na ovom takmičenju u bacanju aviona u dalj pobijedio je Muamer Šarac i Mirza Kamenjašević i akrobacijama u vazduhu. A onda na kraju takmičenja, novo iznenađenje, organizator nam je saopštio da putujemo u Salcburg u Austriji gdje ćemo se takmičiti na svjetskom prvenstvu.
I u ovom takmičenju postoje pravila?
Naravno. Avioni moraju da se naprave od 80-gramskog papira formata A 4, ne smije se kidati od papira, pisati ili šarati po njemu. Takmičenje mora da se održava u zatvorenom prostoru gdje ne smije da bude ni daška vjetra. Takmičar mora biti sa obje noge na zemlji dok baca avion, ne smije se zalijetati i još dosta toga.
Kako je bilo u Salcburgu.
Fenomenalno. Dočekali su nas predstavnici "Red bull"-a, izvanredno ugostili, kad sam došao u sobu u jednom elitnom hotelu pisalo je "Dobrodošao Stanić", gostoprimstvo izizetno. Na prvenstvo je učestvovalo pedesetak zemalja sa više od 200 takmičara. Grad Salcburg je prepun turista, pili smo kafu ispred Mocartove rodne kuće a vlasnik "Red bull"-a je poprilično ekstravagantan tip. U 14 ogromnih hangara čuva rijetke tipove aviona. Tu se čuva avion koji je Tito poklonio jednom od južnoameričkih predsjednika. "Red bull" ima i svoj bolid u trkama Formule 1. Družili smo se najviše sa Hrvatima i Slovencima. Interesovanje medija za takmičenje bilo je izuzetno, sve u svemu nezaboravan doživljaj.
Kako je teklo takmičenje?
Prvog dana kada smo imali zvanični trening avion je lebdio u vazduhu čak 12 i po sekundi. Još je odličan rezultat. Narednog dana održano je i zvanično takmičenje na kome sam apsolutno podbacio. Nisam imao sreće, avion je letio samo pet i po sekundi. Osvojio sam 29.to mjesto na svijetu. da sam ponovio rezultat sa treninga osvojio bih drugo mjesto na svijetu. Žao mi je zbog toga ali je isustvo nezaboravno. U Salcburgu sam upoznao Amerikanca Kena Blekburna nekadašnjeg svjetskog prvaka kome je avion lebdio čak 29 sekundi. On mi je čak napravio maketu aviona a taujna kod ovog bacanja je da se bacač mora što više sagnuti ka zemlji i iz tog položaja baciti avion.
Jesi li proniknuo u tajne tog modeliranja?
Postoje neke tajne svakako. ja sam naprimijer staklenom čašom "izvlačio" ivice aviona koje moraju da budu apsolutno simetrične. Postoji još dosta tih tajni i metoda.
Nije Vladimir talentovan samo za modeliranje aviona. Uspješan je bio košarkaš, član Gradskog kulturno umjetničkog društva "Alat", izviđač.
A da ovo nije nimalo naivno takmičenje svjedoči podatak da se vještina pravljenja aviona od papira veoma ozbiljno korištena u najsavremenijoj avio industriji.
Čak su pravljene i stručne studije sa temama konstrukcija papirnih aviona i ponašanje u vazduhu. Druženje u Salcburgu prije svega bilo je zabavno, ali svakako i poučno.
Krilatica koja je obilježila ovo takmičenje "I sreća ima krila" kao da je predodređena za Vladimira Stanića, aktuelnog prvaka BiH u bacanju papirnih aviona-zadržavanje u vazduhu.
r.mi.