tPočetna
 

Info-projekt POLJE NAŠIH DJEDOVA

VODeno polje

Vode je nekad u popovu bilo isuvise, nekad premalo - nikad koliko je trebalo

Piše - Nedjo Kovačina

U Popovom polju, dogodio se oštar i prirodni i socijalni preokret. Ništa više nije isto kao što je bilo nekada. Kako se neke stvari, možda, i nepovratno mijenjaju i, logično, zaboravljaju, kao da nikad nisu postojale, redakcija "Glasa" započinje info-projekt POLJE NAŠIH DJEDOVA, s namjerom da sačuva rječnik, a i bogate narodne običaje vezane (1) za kamen i obradu kamenea i (2) za vodu u svim njenim popovskim specifičnostima i fenomenima. Prvi autor, koji je prihvatio naš projekt je Neđo Kovačina, Trebinjac rodom iz Sedlara...  

Od pamtivijeka na području kraških terena stanovnici su imali probleme sa vodom. Tako isto i na području Popova Polja, gdje je i narodni rječnik i mnogo običaja vezano za vodu. Podsjetiću samo na ono što mlađim generacijama možda nije dovoljno paznato...

U jesen, preko zime i u proljeće, cijelo polje bilo je pod vodom. A ljeti, kad se voda povuče sa polja i koritom rijeke Trebišnjice prestane teći, nastajala je ona poznata opšta nestašica vode.

Do izgradnje brana na Trebišnici (Grančarevo i Gorica), zbog velikih atmosferskih taloga na području Bileće i Trebinja (a i sa drugih slivnih područja), znatno su "jačali" izvori rijeke Trebišnice, tako da su se od izvora nizvodno, samim koritom, a i iz drugih vrela, slijevale velike količine vode u Popovo Polje...

Toliku vodu nije mogla da osvoji vrtača zvana Doljašnica, koja se nalazi na dnu Polja. Zbog toga se u polju stvaralo Blato - tako se zvala sva ona voda (jezero) na na polju.

Ovisno o priticanju vode koritom rijeke i aktivnosti podzemnih voda, Blato je znalo da poplavi polje sve do linije Žakovo-Diklići. Tada je polje izgledalo kao veliko jezero. Kada bi preko zime punuo vjetar i na površini vode stvarao valove, u Popovu niko ne bi rekao na vodi su valovi, nego: "Na Blatu je velika olibica". Taj izraz nisam čuo da se igdje drugo koristi. Naravno, to nije jedini izraz, mnogo je riječi koje su, mislim, nastale u Popovu, tu živjele svoj život, i evo su u potonje doba primakle svome skončanju, i, sa odlaskom starije generacije, mogle bi potpuno nestati kao da nikad nisu postojale.

Napomenuo sam podzemne vode. Prema pričama starijih ljudi i obzirom na geološki sastav zemljišta, sve vrtače i jame od Hutova sa dna polja do Dvrsnice - Čavša uvijek su gutale vodu. A sve druge odatle uz polje prema Trebinju, za vrijeme većih padavina i južnog vremena izbacivale bi vodu - posebno kada bi se vrtači približavalo blato. Kada bi se blato povlačilo, sve bi ove vrtače-jame gutale vodu. Od kada su napravljene brane Grančarevo i Gorica, Popovo Polje ne tone u većim razmjerama kao prije. Kada su veće padavine, onda se ispod sela Veličana do Tulja, Grmljana i Sedlara pojavlju takozvane struge i izviru podzemne vode.

Rijeka Trebišnjica, kao ponornica, svojim koritom teče niz Popovo Polje. Dok nije koritom rijeke napravljen betonski kanal za potrebe HE "Čapljina", korito rijeke je presušivalo i voda je prestajala teći. Posle presušivanja, zadržavala bi se jedna količina vode u takozvanim virovima. Tu bi se djeca kupala, tu bi se pojila stoka i lovila zaostala riba.

Medjutim, poslije pedesetih godina dvadesetog vijeka, radi lovljenja ribe u virove su bacane razne eksplozivne naprave. Poslije toga virovi nisu mogli zadržavati vodu kao prije.

Na području Popova Polja vrlo malo je stalnih izvora vode. Međutim, ima prirodnih podzemnih voda koje su vijekovima stanovnici koristili za svoje svakodnevne životne potrebe a posebno tokom ljeta.

Konkretno, selo Sedlari koristilo je podzemnu vodu sa Kladenca koji se nalazio u koritu rijeke Tre bišnjice. Narod ga je zvao Sedlarski kladenac.

Kada bi rijeka presušila u koritu ne bi bilo vode, i baš tada bi se otvarao kladenac. Oko dva metra do nivoa korita bio je izidan. Ko je to zidao i od kada kladenac potiče niti je ko znao niti se o tome pričalo.

Dolje se slazilo i ispod jedne ljuti voda uzimala - ma koliko bi se vode uzelo nivo vode uvek je bio isti. Sve do tridesetih godina dvadestog vijeka odatle je mnogi nosio vodu za piće kući i za svakodnevne potrebe. Tu se napajala i stoka koja je gonjena ljeti u polje za ispašu. U koritu rijeke bilo je i još kladenaca - Dračevski i drugi koji su korišteni i od strane drugih okolnih sela radi nošenja vode za kućne potrebe ili za napajanje stoke jer su okolo bile i kamenice iz kojih je stoka pila vodu. To se moglo najbolje vidjeti kada je betonirano korito rijeke i bili porušeni svi slapovi na rijeci, jedne noći posle većih kiša oko Trebinja došla je veća količina vode koritom rijeke, očistila pijesak i tad su se mogli da vide svi kladenci. Iz kladenca je uvek bila voda hladna i rado je nošena radnicima u polju. Ispod samog sela Sedlara u polju postoji jedna vrtača zvano "Jezero". Kada se u nju malo sađe dođe se do vode tako da se i odavde voda koristila za upotrebu stanovništva. U još nekim mjestima kao pod Marevom LJuti, Zavalom i Čvaljinom na nivou polja postoje vrtače u kojima ima stalno vode. U brdu nema stalnih izvora, ali ima povremenih. Poslije većih kiša i južnog vjetra javljaju se povremeni izvori i ta se mjesta nazivaju pišteti.

U brdu gdje su veće kamene gromade mogu se naći i takozvane kamenice gdje bi se duže vremena voda zadržavala. Preko ljeta koristili bi to čobani da se napiju vode.

Na tokovima rijeka prave s® vještačke brane i stvara veća akumulacija vode - jezera, za razne potrebe (za napajanje zemljišta u sušnom periodu i za potrebe stanovništva i drugo).

U selima za potrebe stanovništva prave se "čatrnje" - bunari za vodu. Sve do početka dvadesetog vijeka u selima je bilo vrlo malo čatrnja. One su bile zidane kamenom, upotrebljavan je kreč sa gnjilom zemljom mjesto maltera. Sve su bile ćemerene a na sredini ostavljan je otvor - vratnjici kroz koje se za hvatala voda iz čatrnje. Sve su one pretežno pravljene pri strani, tako da je upliv vode u čatrnju bio iz strane - brda. Pravljeni su slivnici i prelivnici da bi što manje mulja otišlo u čatrnju. Ove čatrnje su pretežno bile plemenske - zajedničke, Svi su se o njima starali i svi ih čistili. Pojavom cimenta, za zahvaljujući boljoj materijalnoj moći stanovništva, pojedinci su za svoje potrebe u svom dvorištu počeli praviti čatrnje.

Početkom dvadestog vijeka u Sedlarima je bilo oko 40 domaćinstava a 8-9 čatrnja. U drugoj polovini 20. vijeka bilo je više čatrnja nego kućnih brojeva.

Sada su se za čatrnje cimentom zidale salivene ravne ploče i na kućama stavljani oluci koji su sa krovova kuća skupljali vodu za čatrnju. Poslije dolaska struje stavljeni su hidrofori i voda iz čatrnja dovedena je u kuhinje...

Da bi stanovništvo imalo vodu za svoje svakodnevne potrebe, ljudi su od drveta pravili razne posude za vodu. Kao osnov za svako domaćinstvo bilo je da ima takozvano burilo. Burilo je pravljeno od drvenih duga, visine do jedan metar i zapremine od 20 - 30 litara, na vrhu je imalo otvor za usipanje vode a pri vrhu otvor za točenje iz burila. Mjesto za stajanje burila se znalo, bilo je pored vrata ulaska, na ulazu u kuću.

Uz burilo obavezno je bila i kova napravljena isto od drvenih duga zaperemine 5 -10 litara sa kojom je vađena voda iz čatrnje ili drugog mjesta i sipana u burilo. Iz burila bi se točila voda u kovu odakle je uzimana za razne potrebe. Jedno burilo i kova vode pretežno bi podmirivali osnovne potrebe vodom jednog domaćinstvo od 5-6 članova u toku dana.

Pered kove bila je i takozvana konata - bukara zapremine 1-2 litra sa isturenim noscem na jednoj dugi kroz koga se pila voda (pretežno su pravljene od smrekovih duga). Dubljene su i drvene čaše iz kojih se pila voda. Za sabiranje većih količina vode prilikom kiša pravljene su i drvene bačve i dubli škipovi u balvanima.

Ova voda bih se koristila za pranje rublja.

Potrebe za vodom za radnike koji bi radili u polju kod oranja, kosidbe sijena i žetve, bile su vleike. Pretežno se voda nosila ili je uzimana iz podzemnih nalazišta, u takozvanim bucatima koji su pravljeni isto od duga u vidu burila sa zapreminom od 5-10 litara. Zatim, voda je nošena i držana za piće u vodenim tikvama koje su pretežno radi toga i uzgajane a kad zrenu imale su svoj način čišćenja za upotrebu.

Do polovine dvadesetog vijeka korištena je voda za piće i iz korita rijeke Trebišnjice sve dok bi tekla.

U brdu za potrebe napajanja stoke pravljene su lokve gde se voda slivala iz strane.