tPočetna

PO TANKIM ŽICAMA

VISE HUMORA - Enciklopedija hercegovackog humora - casopis PITAM SAM TEBE!

PO TANKIM ŽICAMA
 

CRNA FARBA

"Beg Pintorović" stalno nešto ili nekog sahranjuje. Kako nekad, dok je igrao u "Hasanaginici", tako i danas, kad je daleko od "dasaka"...

Ranije, "Bega" smo se pomalo i "držali" i drugačije ga shvatali. To što je prosipao "crnu farbu", pomoću nekih trikova, shvaćano je kao jedan "interesantan, i potpuno originalan oblik marksističke kritike".

Jednom je neko rekao da je on "jedna od najjačim figura ovdje i danas", da njegov "nepomirljiv kritički stav" prosto "zrači" i da će "na ovim prostorima, baš kao takav, sigurno biti upamćen".

"Beg", inače, nije trpio spekulacije. Uz to, volio je Krležu, pa tako, kad je jedan naš školski drug pred "Begom" izletio da je "kontinuirano, od 1960., bio potiskivan a, kasnih osamdesetih i maltretiran", ovaj je na njega "izvrnuo novu bačvu crne farbe"...

- Nikad nije mal-tre-ti-ran! Zato zaudara po svim pravcima! Smrad je nesnosan! Pridružio se mrtvacima! Za mene više ne postoji! Punktum!!!

NJegovi "ideološki nekrolozi" jedno vrijeme bili su veoma popularni. U pauzama znao je moćno da se grsti i zgražava, kao da se "Sav Taj Projekt" oslonio baš na njegovu nepotkupljivost...

- Mada, priznam - Onoj Tobože-Maltretiranoj Žrtvi vraćao se i kasnije - nije me iznenadio. Sahranio sam ga na maturi kad se razblebetao o Cankaru tj. o "marksističkim univerzalijama", ponavljajući stalno, "dozvolite da Taj Naš Projekt ja malo drugačije vidim"!

Kao da je od nekog dobio signal, od 1991. "Beg" je naglo suzio rječnik i počeo da sahranjuje brzopleto, bez ceremonije, da ne ostane bez "radnog mjesta"...

- Nevjerovatno kako se moglo dogoditi to da ostanemo bez izuzetaka. Što god zineš, odnosi se na sve. Moglo bi se desiti da i u jeziku izgubimo Singular, da posljednja Šuša počne da mekeće u pluralu francuskih kraljeva!?

Nije imao dilema ni oko svojih najbližih...

- Ne samo ja, nego i moja porodica. Svi su oni, bez suze, potonuli u mermer. Plač sa posljednjeg ispraćaja bio je samo jedan vid hidrolize! Toliko su ti novi pokojnici premorili svoje najnovije i najsluđenije potomstvo...

Nakon takvih "invektiva", ivlačio je još sumračnije zaključke...

- Uskoro, zaista nećemo imati na koga da računamo. Sve smo već po-otpisivali. Sve je davno sahranjeno. U najboljem slučaju, ostali su neki eksponati oko kojih smrdi naftalin.

Kad bi se, ipak, u njegovom društvu nekako našli u domenu "aktivnijih uvjerenja, ideja i stavova", kad bi se, nekom silom, progovorilo i o onom "od čega se kako-tako živi",  "Beg" bi nas uvukao u nešto mekšu i providniju korotu...

- Sve je to bile, sve je passe...

- Jesi li još "za"... - pitali bi ga u raznim prilikama, računajući da ćemo u njemu probuditi onog starog "buntovnjaka".

- Nisam, ne, ne. Ništa više ne znam, za ništa više nisam. Sve ono što nam se desilo, znate već kakav je život, bili su snovi, puni vagoni snova, čitave kompozicije, odavde pa preko Save. Sve je bilo sjajno, i sve je, prije Rume i Šamca, bilo gotovo! Fer-tik!

- Baš sve?

- Sve, sve, ništa nije ostalo nesahranjeno.  

U čemu je onda obrt tako potreban jednoj ovako pisanoj formi?

"Beg Pintorović", posljednjih godina, "spao je na samog sebe". Sahranjuje samo kad mora, odnosno kad nema nikakvog smisla da te ostavi živog...

- Pušiš li još, "Beže"!?

- Pušim.

- Manje ili više?

- Vazda isto. Nema dana kad ne sahranim kutiju.

Ili, u nekoj drugoj prilici, pitam ga kako njegova aritmija, šeta li i dalje oko grada...

- Kako ne?! Još se ne dam! Ove godine sahranio sam i sandale, i sinove patike, i one vojničke čizme što sam ih čuvo ko oči u glavi!

Rekoh da smo ranije držali do "Pintorovića".

Držimo i danas.

Ono što on kaže niko nikad ne osporava. Ono iza čega on stane, što se nas tiče, odmah je legitimisano, i bez problema prolazi...

Tako, zahvaljujući njemu, još uvijek imamo priliku da ponekog sahranimo, a da niko u blizini ništa i ne osjeti.

"Beg" se u javne poslove ne miješa. Ingoriše sve što službeno docuri ili umakne u njega. 

U svom poslu - a, podsjećam, o pravom sahranjivanju je riječ - postao je više nego majstor.

Tako, desi se da neki, koje je Beg sahranio "šesnes metara pod zemlju", mirno odu kući, govoreći kako su opet u "Begovom" društvu proveli nezaboravno veče...

Ne znam u čemu je njegova magija.

I ne pitam se, osim u ovakvim prilikama, kad umjesto odgovora mogu podmetnuti što želim.

Mogu zato što sam za temu uzeo čovjeka koji novine nikad nije ni pokušao da sahrani. I to iz jednog jedinog razloga - što su za njega, i prije nego što se oštampaju, uvijek bile mrtve.

J.P.P.