tPočetna

 

pravo OTKRovenje

(U Ravnom Topolovcu promovisana knjiga pjesama "Mom najboljem" Snežane Gluhajić)
 

U prepunoj sali Doma kulture u Ravnom Topolovcu, selu u Banatu, koje je mahom naseljeno 1946. godine doseljenicima iz Hercegovine, održana je promocija prve pjesničke zbirke mlade pjesnikinje Snežane Gluhajić, studenta ruskog jezika i književnosti u Novom Sadu.

O knjizi su govorili recenzenti Dušan Milićev iz Žitišta i Radivoj Šajtinac iz Zrenjanina toplo preporučujući knjigu pjesama istakavši da je ova pjesnička zbirka  pravo otkrovenje jedne mlade, duhovno bogate, ali, istovremeno, i jake osobe koja znalački plete pjesnički vijenac sa uvijek jasnim vizijama i sa idejama.

Dušan  Milićev je govorio da "pjesnikinja čistim i dovoljno jasnim i razgovetnim stihom strpljivo opisuje svoju lirsku priču koja je jasno artikulisana u kojoj do izražaja dolazi neporecivo pjesničko umijeće, koje je i dovoljno istančano i s dovoljno naboja i zrelosti, ali istovremeno i pjesničke hrabrosti i istinoljubivosti.

To je, dakle, poezija korektnog jezika i jasne unutrašnje strukture. Moralni i životni stavovi su jasno i dovoljno jaki da budu itekako preporuka za stihove koje nudi Snežana Gluhajić. Asocijativni smisao satkan u ogledalu svjetlosti, ljepote i ljubavi, decidno se ostvaruju kroz cijelu pjesničku zbirku s jasnim poetsko-umjetničkim izražajima.

Književnik Radivoj Šajtinac je posebno  naglasio "kristalnu ekskluzivnost sopstvene duše, uzvišeni značaj unutrašnjeg svijeta, koji se, htjeli mi to ili ne, ne može lako zauzdati, jer je odnos pjesnikinje prema sopstvenim pjesmama odnos poosobljenog   mikrokosmosa    prema  sazvežđima. U tim sazvežđima, autor se, bez ostatka, prema svakoj riječi, stihu, pjesničkoj slici, metafori, epifaniji (naglom otkriću) odnosi podjednako požrtvovano.

A inspiraciju Gluhajićeva nalazi u tek minulom djetinjstvu, stroboskopskim odsjajima dnevnih mitova, urbanih i ruralnih kadrova, sela grada, zlatnicima sjećanja iz priča starijih, kapi vina, akvarela duvanskog dima...

A stihove je govorila sama pjesnikinja Snežana Gluhajić i dovoljno sugestivno i dovoljno dirljivo, pogotovo kada je govorila stihove posvećene svom preminulom đedu iz pjesme "Mom najboljem" koji je iz krševite Hercegovine došao u ravni Banat, a nikad nije zaboravio i ostavio rodni kraj i zavičaj.

Malo je onih koji su zadržali suze u očima. I druge pjesme iz ove zbirke sa različitom tematikom s budnom pažnjom su bile propraćene, a dugo nestišani aplauzi i čestitanja dovoljno su govorili o promociji i kulturnom događaju kakav odavno nije priređen u Ravnom Topolovcu.

Ovu izuzetno bogatu promociju upotpunila je pjevačka grupa iz Kleka, koja je otpjevala nekoliko izvornih narodnih pjesama podsjećajući na svoje porijeklo, na   svoje zavičajne staze - na Hercegovinu.

Dušan Milićev

ZABORAV

I osta zemlja hladna, od kamena pusta,

i osta smreka što se njiše,

i osta, za sva gladna usta

bar po jedna prijesnaca mrva.

Još jedna godina više,

još jedna al bez tebe prva.

I osta kuća bez stopanice svoje,

i ostaše svijeće nad odrom da gore,

i ostaše djeca, šest slanih košulja do nogu.

Al počeše jedna pluća da se bore,

jednu svijeću ugasiše, hvala Bogu,

metnuše te druge ruke u povoje.

I osta kuća bez oslonca jakog,

i ostaše četvorica braće,

i ostaše ognjište i verige da stoje,

al su pune oči i puna usta bili u svakog.

Nesta mame, nesta ćaće,

al tu bijehu sestre da ti kažu, janje moje!

I osta dijete samo u tuđeme gradu,

i osta, u krvavim godinama rata.

I osta opet zemlja od kamena i od tuge pusta

bez jednoga sina i starijeg brata.

Žitnica je ravna zamijenila tvoja brda gusta,

al uvijek ona bjehu lopovi što ti misli kradu.

I osta čovjek pored svoje stopanice

i osta još malo muke da se nađe,

i ostaše murva i orah da stoje.

U tri ljeta bijelile se u njih dječje kapice,

imala su tvoja djeca nekog da im najslađe

pomiluje svilu, da ih zove, janje moje.

I osta svijeća na odru da gori,

i osta lagani takt otkivanja kose,

i osta alat čuvenog zidara.

Još jednu godinu vjetar odnese,

nema te, al ima plodova tvog žuljevitog dara,

presta srce, al opet poče krv da se bori.

Zemlja pusta, od kamena, hladna,

ne plaši se zaborava, sad ljepotom plijeni.

Cjelivam je kao tebe, dani traju kao magnovenje.

I ostah da plačem tebe i nje gladna,

i osta u meni srećno otkrovenje,

i osta tvoja Hercegovina zavijeka da živi u meni!

                                  Snežana Gluhajić