U
prepunoj sali Muzeja Hercegovine, nedavno je promovisana četvrta knjiga
profesorice i spisateljice iz Trebinja Olgice Cice.IZ ŠTAMPE IZAŠLE DVIJE KNJIGE TREBINJSKIH AUTORA
ROMAN I POEZIJA LJUBAVI
IAKO JE POSLJEDNJI MJESEC BIO U ZNAKU BUČNIH PREDIZBORNIH MITINGA, SKROMNO, GOTOVO U SJENCI TIH DOGAdjANJA, U TREBINJU SU SE POJAVILA DVA KNJIŽEVNA DJELA, BEZ FANFARA I GROMOGLASNIH NAJAVLJIVANJA, SA RIJEČIMA KOJE ĆE SE IPAK MNOGO DALJE ČUTI. OLGICA CICE I NOVICA TELEBAK SU SE POTRUDILI DA SNAGOM RIJEČI U TREBINJCIMA PROBUDE ONA NAJTANANIJA OSJEĆANJA.
Kada mi je pjesnik Novica Telebak - Teni, nedavno, u hladu trebinjskih platana, gdje uobičava sjediti sve dok istoimeni hotel drži postavljene stolove u bašti, otvorio knjigu poezije Alekse Šantića "O, bore stari" koju je on priredio, pokazujući mi njenu suštinu u prvoj rečenici predgovora i pri tome me ubjeđivao kako se patnje kakve je njegova kolegica Olgica Cice nedavno opisala u svome romanu, mogu prevazići samo ljubavlju i lijepom riječju, moram priznati da sam za trenutak posumnjala u njegovu iskrenost vjerovanja u stihove, naročito danas kada je sve biznis.
"Znam da poezija ne može promijeniti svijet i zaustaviti rat, ali neka bar bude svijeća, da ne plačemo i ne umiremo u mraku", pročitala sam kasnije na kraju toga predgovora i bi me pomalo stid prethodne pomisli.
Isti osjećaj sam imala listajući roman Olgice Cice koji, kako je rečeno i na njegovoj promociji u Muzeju Hercegovine, nije samo roman o ratnim patnjama ljudi hercegovačkog kraja, nego i roman ljubavi.
NOVI IZBOR IZ ŠANTIĆEVE
POEZIJE
Zašto je, onda Novica Telebak sabrao ove pjesme, sa Šantićem i Neretvom na koricama, ćirilicom štampane na zelenkasto-plavom papiru? Možda iz inata Mostarcima koji su ostali u Mostaru, pomislila sam tada, dok me Telebak nije uputio da sve odgovore tražim u predgovoru.
"Jednog dana, na frontu, do mene je doprla vijest da su Mostarci, oni koji su pucali na nas, spomenik Aleksi Šantiću bacili u Neretvu. Prva moja reakcija bilo je čuđenje - kako je neko mogao da baci u nabujale vode rijeke onaj divni spomenik koji je zadržao u bronzi jedan uočljiv osmijeh radosti za svakog ko mu dođe, kao potvrdu da upravo njega najviše voli i da je, zato, sa nestrpljenjem čekao njegov dolazak. A onda, nakon tih prvih trenutaka nevjerice, znao sam - naši protivnici , da ne kažem neprijatelji, u ludilu koje ih je tada bilo zahvatilo, kao što je, uostalom, bilo zahvatilo i nas, koje su nas doživljavali, kao što smo i mi njih, za svoje protivnike, da ne kažem neprijatelje, povjerovali su da je Šantić, srpski pjesnik, takođe protiv njih i da, zbog toga, njegov spomenik koji smo ranije zajedno podigli, ne može ostati na mjestu na kome je dotada bio", ovo je odlomak iz predgovora u kome Telebak, pozivajući se na Šantićevu pjesmu "Beg Rašid beg", kaže da je ovaj veliki hercegovački pjesnik toga dana u njegovoj duši odbranio one koji su mu spomenik bacili u Neretvu i ulio nadu da će ga isti oni vratiti na njegovo staro mjesto, što se i desilo.
Zbog toga je, kako kaže i sam Telebak, napravio ovu zelenkasto-plavu knjigu, čiji je papir uvezen iz Slovenije, jer je morala biti upravo te boje, onakve kakvom on Neretvu nosi u srcu i kakvi su njeni Mostarci.
Knjiga je izašla u izdanju Književne zajednice "Jovan Dučić" iz Trebinja, a Telebak koji već odavno slovi za pjesnika ovog grada, rođenog u Mostaru, iako je veći dio svog života ipak proveo u gradu na Neretvi, kao urednik izdavačke djelatnosti u ovoj Književnoj zajednici došao je na ideju da da doprinos ponovnom iščitavanju svoga Mostarca, čije su pjesme Mostarci najmanje priređivali i o njemu pisali.
Morao je to, kaže, učiniti i zbog svojih Mostaraca rasutih u svijetu koje je godinama dozivao i pozivao na ostanak i povratak i sam Šantić, a čije poruke i danas u njemu snažno pulsiraju, jer govore o teškom životu u Hercegovini, ali i mirisu pelin cvijeta, hercegovačkom suncu, raspuklim šipcima.
Knjiga sama je podijeljena u četiri ciklusa, Moji putevi, Mi znamo sudbu, Čežnja i Naš stari dome, sveukupno 140 najpoznatijih pjesama ovog velikog srpskog pjesnika, u kojima se tačno prepoznaju cjeline rodoljubive, ljubavne, kao i one poezije u kojoj "ljubi bližnjeg svoga" i sa elegičnim pogledom osmatra vremena koja prolaze, događaje, svoje knjige.
Sam Telebak, pak, kaže da je u odabiru kombinovao dva najčešća principa po kome su ga raniji priređivači razvrstavali, odnosno, držao se tematsko-motivskih principa koji podrazumijevaju cikluse, kao i hronoloških principa.
"Ciklus Moji putevi trebalo bi da naznači prirodu životnog i stvaralačkog puta Alekse Šantića. Ciklus Mi znamo sudbu trebalo bi da otkrije Šantićevu antejsku povezanost sa životom i borbom svoga naroda i ljudi svoga zvičaja. U ciklusu Čežnja sadržana je Šantićeva ljubavna poezija, do ciklus Naš stari dome sadrži pjesme posvećene životu i sudbini svoje porodice", objasnio je Telebak.
Posebnu vrijednost ovog izdanja predstavljaju književne kritike o djelu Alekse Šantića koje pod nazivom "Sto godina kritike", od Bogdana Popovića do Ranka Popovića, obuhvata izvode iz radova 37 kritičara, pjesnika i drugih stvaralaca, nastalih u vremenu od 1901. do 2004. godine, poredane hronološki.
U predgovoru ove knjige autor Novica Telebak je, između ostalog, još napisao - Zahvaljujući njegovom istinskom stvaralačkom daru, Šantićeva poezija postala je čovjekov osvojeni smisao života, a veći uspjeh jedan pjesnik ne može postići, zbog čega je Aleksa Šantić bio duboko u pravu kada u jednoj pjesmi konstatuje da njegov život nije protekao zaludu.
Sudeći po intresovanju za knjigu koja u vrijeme dok ovo pišemo još nije bila distribuirana po knjižarama za prodaju, nije bio zaludan ni posao Novice Telebaka.
"Imao sam puno ponuda iz Srbije da se knjiga pojavi u izdanju njihovih izdavačkih kuća, ali sam sve odbio, ne zato što sam ja u Književnoj zajednici "Jovan Dučić", nego zato što je moja velika želja bila da izdavač bude baš iz Hercegovine, odnosni iz Trebinja, naročito kada je pitanju veza Dučić - Šantić" , kazao je Telebak.
Zanimljivo je na kraju reći da postoje ponude i od nekih mostarskih izdavačkih kuća da se cijela knjiga štampa u njihovom izdanju, latinicom, čemu se Telebak ne protivi.
Jedino što traži je da ne bude nikakvih izmjena, nijedne riječi, slova, broja, a naročito ne dizajna.
Što se pak ovog poduhvata tiče, štampanje knjige je finansirano od strane Udruženja Hercegovaca u Novom Sadu i poznatog i poznatih Mostaraca u Srbiji.
Izbor iz Šantićeve poezije u Književnoj zajednici "Jovan Dučić" uslijedio je nakon više zapaženih izbora i izdanja o velikom srpskom pjesniku Jovanu Dučiću, zatim oko 50 novih knjiga uglavnom mladih i manje afirmisanih stvaralaca iz Hercegovine, kao i reprint izdanja iz srpske kulturne i duhovne baštine.
PROMOVISANA JOŠ JEDNA KNJIGA OLGICE CICE
U
prepunoj sali Muzeja Hercegovine, nedavno je promovisana četvrta knjiga
profesorice i spisateljice iz Trebinja Olgice Cice.
Ovoga puta, u pitanju je roman "Miris čovjeka", čiji je izdavač Biblioteka "Nova" iz Beograda.
O romanu su govorili promotori Goran Babić, poznati književnik iz Beograda i Slobodan Mašić, izdavač.
"Miris čovjeka" je svojevrsna porodična hronika koja uvjerljivo svjedoči o novijoj istoriji ovih krajeva i ljudi, rekao je Babić i dodao:
"Život Ljubomira Milićevića i njegove kćeri Olgice dat je kao svojevrsna freska na kojoj se odslikavaju sudbine mnogih ljudi čitave jedne epohe. U ovom rukopisu, odnosno ovom romanu, iskrasavju davno nestali likovi u paklu Jasenovca, Sajmišta i ostalih devet ratnih logora kroz koje je glavni lik prošao, ali i onih novijih, najnovijih ratišta na kojima su takođe nestajali i ginuli mnogi znani i neznani, a nadasve naivni i nevini".
On je na promociji, bez obzira na profesionalni pristup knjizi, za sebe rekao da nije objektivan čitalac, jer se smatra upućenijim u sudbinu glavnih junaka knjige, ali je izrazio i znatiželju kada su u pitanju drugi čitaoci, kao na primjer nepoznati sjevernjaci, kao Norvežani, Danci, oni, kako je rekao, koje nisu morile sve naše strahote.
Ističući da su, pored patnji, u knjizi istaknute želje i nade glavnih junaka da barem njihovi nasljednici žive bez patnji i poniženja, on je dodao da je u knjizi, nažalost, potvrđena i činjenica da se stvari u našoj istoriji "ne mijenjaju tako brzo, ili se ne mijenjaju nikako", odnosno, da se na ovim prostorima istorija ponavlja, a da djeca moraju biti pripremljena i na to da će im možda biti i gore.
Izdavač Slobodan Mašić je ovom prilikom podsjetio da je moć riječi u tome da one pružaju mogućnost da se budućim generacijama prenese istina, ma kako ona bila strašna, te da je ova spisateljica u tome u potpunosti uspjela.
"Reči su tako moćna sredstva, jer pomoću njih mi, kao ljudi, kao bića dopiremo do nečega što je prošlo. Mi upravo pomoću tih užasno moćnih reči omogućujuemo sebi da sve što je prošlo vidimo i da nam ono progovori jednim jezikom koji će kod nas izazvati osećanja. Sa druge strane, ta osećanja izazivaju kod ljudi jedno zajedništvo, osećaj pripadnosti.
I još nešto da vam kažem - Držite se svoga naroda, nema vam druge", govorio je Mašić.
Istakavši da je Olgica Cice u savladavanju moći riječi u potpunosti uspjela, Mašić je dodao da je "Miris čovjeka" velika i plemenita knjiga koja govori o opstajanju, pobuđujući u nama plemenita osjećanja i rađajući osjećanje zajedništva.
Priznavši da je radosna jer je tvrdoglave i neuhvaljive riječi i ogromnu građu smjestila među korice romana, Olgica Cice je na promociji rekla da "Miris čovjeka" govori o vječitom čovjekovom snu da bude iznad straha koji junaci njene knjige uspješno prevladavaju.
"Ovo je knjiga o vječitom čovjekovom snu, o njegovoj želji da bude jak, da bude iznad straha, koji nas sabija, sjecka i deformiše. Ona govori o patnji, ali i snazi ljudi da prevaziđu bestijalnost drugih ljudi, o njihovoj ljubavi prema životu koja im daje snagu da prežive, doživljavajući život kao poklon koji nemamo pravo ispustiti, nego ga sa pažnjom čuvati i cijeniti", istakla je, ne bez uzbuđenja, sama autorka na promociji svoje knjige.
Nazivajući je modernom Odisejom, borbom sa scilama i haribdama, dok je u drugom momentu imenuje modernim Don Kihotom, Olgica Cice je dodala da je, i pored svega, ova knjiga, ipak, najviše knjiga ljubavi.
"Iz nje kipi ljubav, ljubav između muškarca i žene koja je zabranjena i koja ih je spržila, ljubav žene koja ostaje uz svog čovjeka, bez obzira na sve, ljubav majke, spremne na sve samo da izbriše tugu sa lica svoga djeteta, ljubav majke koja tako strpljivo prinosi knjigu djetetu koje ne voli da čita, ali i ljubav oca ratnika koji čitavu noć pješači samo da bi vidio svoju djecu, a pošto ih čestito i ne vidi, jer oni spavaju, ostavlja im dvije jabuke i, vraćajući se na ratište, kaže svojoj ženi - Čuvaj mi dobro ovu djecu, jesi čula-, a to su najveće riječi ljubavi", govorila je Cice.
Ova je Trebinjka do sada objavila dvije zbirke poezije, jednu za odrasle - "Rijeka je starija od nas", i jednu za djecu - "Predstavljam se, ja sam kralj", kao i roman za djecu i omladinu "Zemlja Igorova".
NJena priča "Breze" dobila je 2001. godine prvu nagradu na konkursu Književne zajednice "Jovan Dučić" iz našeg grada...
V.D.