Početna

 

IZAZOVI I KREACIJE

GRADSKO POZORIŠTE U TREBINJU

Piše: Mladen Jokanović
 

M.Deretić, Božidarka Novaković, Boro Jović,
Eva Pušić, Mehmed Morić, Mašo
Hadzismailović, Lela Tomić

Da se ne bi zaboravila bogata kulturna tradicija - istorija  našeg grada, preuzeo sam obavezu da dio koji se odnosi na pozorište  istražim i zapišem. Sve sa željom da trajno ostane zapamćeno.

Dolaskom  putujućih glumačkih družina, počinje se razvijati interesovanje za kulturno-umjetničku djelatnost.

Prije 2. svjetskog rata u Trebinju su postojala tri kulturno-umjetnička društva sa horskim i dramskim sekcijama, a povremenio i sa  muzičkim. To  su  "Slavulj", "Sloboda" i "Gajret". Sa njima počinje organizovani, stalni rad na ovom polju. Iz godine u godinu, to de odvijalo sa više ili manje uspjeha, ali  neprekidno je trajalo i podsticalo potrebu za kulturom. Bila su to organizovana društvena pregnuća brojnih građana. Na taj način, ovaj vid kulturnog djelovanja postao je dio svakodnevnog života.

Priredjujući uspješne pozorišne predstave, ova društva, ne samo zadovoljavaju potrebe građana u Trebinju, već su nastupali i u susjednim mjestima. Kroz svo to vrijeme učestvovali su na svim smotrama kulturnih dostignuća u Hercegovini i BiH. U svom djelovanju, poslije 2. svetskog rata,  KUD "Vaso Miski - Crni" priredio   je   više značajnih pozorišnih predstava. Pamte se: "Hasanaginica", "Oslobođenje Koste Šljuke", "Devojačka kletva", "Kir  Janja", "djido", "Zulumćar", "Zla žena", "Pokondirena tikva".

Ostali su u sjećanju uspješni reditelji prof Ante Novaković i prof. Rajko Bokić.

To interesovanje  izazvalo je potrebu za ostvarenjem kavlitetnijih pozorišnih predstava. Zato  i predstoji  osnivanje, odnosno pokretanje pozorišta, koji će imati stalni pozorišni ansambl, prije svega reditelja i nužan broj glumaca profesionalaca, ali i značajno učešće domaćih nadarenih glumaca amatera.

Osnivanje  gradskog pozorišta

Oslanjajući se na izraženi interes građana, kao i izvjestan broj talentovanih glumaca amatera, NO Gradske opštine donio u septembru 1952. godine odluku o osnivanju profesionalnog pozorišta.

Inicijativu za to dao je Borislav Jović u pismu sa programom i prijedlogom za pokretanje pozorišta, upućenog Čedu Kaporu. To je bilo prihvaćeno. Odmah je angažovan reditelj, upravo Boro Jović. Sa glumcima amaterima pristupio je pripremi prve predstave. Već za drugi komad angažovana su dva glumca-profesionalca (Lela Tomić i Mehmed Morić). U trećoj predstavi pojavljiju se novi glumci (Eva Pušić i Mašo Hadžismajlović, a potom i Božidarka Novaković iz Trebinja. To upućuje na ozbiljan rad pa i na popunu novim ljudima. U cjelini, tada, sa rediteljem, primljeno je šest stalnih glumaca.

Vojo Korać, predsjednik Gradske opštine, bio je odgovoran za osnivanje i donošenje osnovnih akata, što je trajalo vrlo kratko. Poslije njega prvi stvarni direktor bio je Neđo Stipić. 

Prva predstava održana je u Domu kulture, koji je bio u izgradnji, pa  je  za tu svrhu privremeno osposobljen. 

Zapamćeno je da su građani   poklanjali garederobu i druge rekvizite    za   predstave. Pripreme i probe obavljane su u teškim uslovima: u jednoj maloj prostoriji u zgradi GKUD Vaso Miskin-Crni. To je bivša Gajretova zgrada, blizu ulaza u Stari grad (objekat je srušen da bi se na tom mjestu izgradila zgrada Privredne banke).

Kulise, osvjetljenje, scenska oprema, garderoba, izrađivani su u  raznim    radionicama - najčešće privatno,   dobrovoljno, po kućama. Materijal je često nabavljan vlastitim sredstvima.

Bila je najveća  čast   za  građane učestvovati na bilo koji način u radu pozorišta. Ovim radom okupljeno je mnogo znatiželjnih učesnika, starijih, a naročito mladih ljudi.

predstave

1. "Odrpanci"- drama u tri čina iz života naših ljudi za vrijeme fašističke okupacije, napisao Matej Bor. Radnja se događa u Štajerskoj. Reditelj Borislav Jović, asistent režije Milorad Deretić, scenografija Mustafa Volić, muzički saradnici kapetan Vinko Savnik i Radomir Radoš.

Lica: Mišo Ilić, Dobrila Pantelić, Ksenija Biberdžić, Beba Simović, Muhamed Sadović, Radomir Radoš, Mustafa Volić, Ilija Rajković, Zefa Zubčević , Božidarka Novaković.

Sudjelovao je hor "Vaso Miskin-Crni", pod rukovodstvom dirigenta Vinka Sadnika.

Tehničko vodstvo Milorad Deretić, rasvjeta Mišo Sekulović, sufler Safa Tičić.

Dekor izrađen u pozorišnoj radionici. Ulaznice po cijeni od 30 - 60 dinara. Djeci ispod 10 godina ne izdaju se ulaznice. Predstava je održana u Domu kulture 22. 12 . 1952. godine. Iako prva, prevazišla je sva očekivanja. Zajednički utisak prepune dvorane bio je da su nas izvođači prijatno iznenadili. U ovakvom divnom uspjehu najviće udjela ima reditelj Borislav Jović. Od režije preko scenskog rješenja, kulisa, pa čak do rasvjete, neposredno i nesebično bdio je nad svim. Za svaku hvalu u tom pogledu su i ostali. Svi izvođači bili su amateri iz grada.

Osvrt na ovu predstavu u "Našoj komuni" broj 2. za 1953. godinu napisao je Danilo Sikimić:

"Ako otpočinjemo neki rad na opštu korist običaj je da se taj rad hvali. Ovog puta to ne činim zbog običaja, nego radi toga, što ovo zaista zaslužuje pohvalu. Sa ovako oskudnim materijalnim mogućnostima rijetko bi ko moga dati ovako dobar prikaz "Odrpanaca". Zato u prvom redu treba zahvaliti glumcima-amaterima i reditelju Borislavu Joviću. Ulogu starog Rutara Mišo Ilić dao je vrlo dobro. On je u ovoj predstavi pokazao sjajne sposobnosti. Ksenija Biberdžić u ulozi Vide znatno je doprinjela uspjehu ovog komada. Sjajno se  uživljavala u svoju ulogu. Rade Radoš je pokazivao da poznaje zakone scene i odlično ih je primjenjivao. Muhamed Sadović u ulozi Ferleža pokazao je svoje, već poznate sposobnosti za glumu. Tešku ulogu partizana Mihala Mustafa Volić je dobro interpretirao. Stara Rutarica Lela Pantelić  pokazala je veliko iskustvo "na daskama". I ostale uloge date su vjerno i ubjedljivo.

Tehnička oprema scene je dobra, ako imamo u vidu teške i početničke materijalne prilike. Svjetlosni efekti mogli su malo više oživjeti scenu. Jedan tehnički nedostatak bilo je i zvonce. Pozorišnu salu trebalo je zagrijavati i zbog glumaca i zbog publike. Stvarajući pozoriše moramo stvoriti i pozorišnu publiku. Jedan dio publike još uvijek ne razumije kulturnu ulogu pozorišta. Mnogi očekuju samo komične zaplete na sceni. Trebalo je harmoničnije pozdraviti izvođače, jer su oni to zaslužili svojom dobrm glumom, i kao oni koji počinju jednu veliku akciju za kulturni napredak  našeg grada".

Predstava je u prvoj sezoni izvedena 17 puta u gradu, pred punom dvoranom građana i slušalaca oficirskih škola, a prikazana je i u Bileći, Mostaru Nikšiću i Durovniku.

2. Opereta "Ševa" od Franca Lehara izvedena je 13. januara 1953. godine. Reditelj  Stjepan Pisek (rođeni Trebinjac) kao gost . Poduhvat koji zaslužuje divljenje. Uz punu saradnju dubrovačkog pozorišta, zauzimanje dirigenta Vinka Savnika, kapelnika vojne muzike, koji je pripremio orkestar. Učestvovali su  mješoviti hor i folklor GKUD "Vaso Miskin -Crni", koreografija Stevo Tkač, kostimi Marija Tkač. Pripreme su bile vrlo intezivne. Uloge su tumačili: Pola - Stjepan Pisek, Margitu - Dora Trojanović, Viktora - Toni Kljajić, Vilmu - Lela Tomić, Arpada - Rade Radoš, Janka - Mehmed Morić, Maricu - Marica Knežević i krčmara - Svetozar Knežević. Još su sudjelovali neki članovi pozorišta. Uvježbavanje orkestra i hora obavio je dirigent  Vinko Savnik.

U  tom vremenu  priprema, danju i do kasno u noć, oko Doma JNA odjekivali su zvuci arija iz "Ševe". Predstava je prikazana u sali Doma JNA.

U osvrtu na tu predstavu piše:

"U sali je zauzeto i posljednje mjesto . Već prvi zvuci privukli su pažnju publike, da bi je u takvom stanju držali do završetka. Nije se štedilo aplauza za oduševljenje. Stari Pol jako duhovit,  i ako se osjeća da mu je glas na izmaku. Svojom duhovitošću pokrivao je glasovne nedostatke. On je zaista rutinirani glumac. Bio je ljubimac večeri. Margit, Viktor, Vilma, svoje pjevačke   partije intepretirali su sa mnogo volje. Malo slabiji su bili Marica i Arpad. Stiče se utisak da su unijeli prilično teatralno namještenog. Janko je dao  lik  sirovog neotesanog  seoskog momka. Hor je imao dobre glasove, uvježbanost folklora jako se zapaža. Orkestar je bio sinhronizovan i usklađen i ako su nedostajali neki instrumenti. Neobično lijepo djelovali su zvuci koje je kao solista sa sigurnošću izvodio na violini Ott. Posebno priznanje treba dati: za kostime Mariji Tkač i za koreografiju Stevu Tkaču. Opšte je mišljenje da je ova teška predstava apsolutno uspjela. Da je tako najbolje govore  oduševljeni aplauzi poslije svake uspjele partije. Ulicama Trebinja još i sada pjevuše se arije iz ove operete - Margit, Margit ševo mala, budi moja ti i duge. Teško je uskladiti orkestar, pjevanje solista i hora, folklor i tehničku stranu, pa ipak ovdje je to dobro uspjelo.

Ova predstava izvedena je 6 puta  u gradu, zatim u Mostaru, Dubrovniku  i Herceg Novom.

3. Treća premijera je bila "Ulični svirači" od  Paula Šureka, komedija  u  tri čina sa muzikom. Režija Borislav Jović, dirigent Vinko Savnik, pripremio i vodio orkestar.

Ansambl Gradskog pozorišta prikazao je ovu predstavu 8. marta 1953. godine. Mada mlad, ansambl je uspio da prikaže fabulu  komedije i da je upotpuni odgovarajućom muzikom. Glumci su uglavnom shvatili tematiku i dali  idejnu  obradu komedije. Fisterera igrao je Mišo Ilić i odgovorio svojoj ulozi. Lik Fani Brandl, koju   igra Eva Pušić, dat je umjetnički ubjedljivo. Lik Kati Šinler (Lela Tomić) i ostale uloge  tumačene su uspješno, naročito Linka  (Borislav Jović), Venuša (Mašo Hadžismajlović). Mehmed Morić kao Kvištuk, Mustafa Volić i Miroslav Lilić...

Uopšte uzevši komedija je djelovala  prijatno.  Pri tom muzika ima velikog udjela. rasvjeta ovdje odskače od  ranijih predstava. Zapaženo je više svetlosnih efekata. Komedija bi bez sumnje, bila uspješnije tumačena da je pozorište bolje tehnički opremljeno. 

4. Četvrta premijera bila je "Moje bebe", komedija u tri čina od Margarete Majo prikazana 4.4.1953. Reditelj Mašo Hadžismajlović, oprema scene Mustafa Volić, šef rasvjete Mišo Sekulović. Radnja se događa u Čikagu u savremeno doba.

Igrali su Meho Morić, Lela Tomić, Eva Pušić, Mustafa Volić, Beba Simović i Borislav Jović.

Realizacija "Mojih beba" na našoj sceni potpuno je uspjela. Kao reditelj  i  tumač glavne uloge smetenjaka Džimija Mašo Hadžismajlović u potpunosti je iskoristio mogućnosti teksta. I ovog puta on se predstavio kao dobar komičar. Predstava je tekla lako, životno i bez grešaka. Pored Maša Hadžismajlovića dopadljivu igru dali su Lela Tomić kao Keti i Eva Pušić kao Megi. Vrlo dopadljivu ulogu muža naivčine tumačio je uspješno Mehmed Morić. Lik Viljema uklopio se u cjelinu ove lijepe i popularne predstave.

Tehnička oprema scene  sasvim je zadovoljila (imajući u vidu skromne materijalne mogućnosti).

Publika je bila zadovoljna  i mnogi  su se  ugodno osjećali poslije izvedbe. Komad je repriziran više puta  u Trebinju, a prikazan je i u susjedstvu.

5. Peta premijera "Hasanaginica" - tragedija u tri čina  Milana Ogrizovića, izvedena je 24.4.1953. godine. Reditelj Borislav Jović, muzika Vinko Savnik, koreografija Ferida Omeragić, tehnička oprema Mustafa Volić, rasvjeta Mišo Sekulović.

Održana je u Domu kulture.

Igrali su: Borislav Jović, Eva Pušić, Ranka Maslo, Jovica Škundrić, Dragica Ćeranić, Svetlana Jović, Stevica Živković, Mišo Ilić, Božidarka Novaković Safa Riđešić, Mehmed Morić, LJubica Komad, LJubica Kovačević,  Jelena Ivanović, Mašo Hadžismajlović, Lutvo Muftić, Svetozar Knežević i Lela Tomić.

Bio je to veliki uspjeh mladog pozorišnog  ansambla i vrlo ugodno  osjećanje  u publici, koja je na premijeri, a i na tri reprize kasnije, dupke napunila pozorišnu salu. I sve to: u  režijskoj koncepciji (Bora Jović), koja je i Hasnanaginicu i Hasanagu , kao  i  sve ostale ličnosti, uspjela da ostvari blisko, ljudski, dekorom je to upotpunjavano i bogatim kostimima i glumcima u svim ulogama . U analima našeg pozorišta "Hasanaginica" će ostati kao značajno ostvarenje i značjan datum.

Na malom prostoru našeg lista teško je o glumcima reći sve što treba. Hasanaga (Bora Jović), nije bahati delija, nego čovjek sa puno ljudskog u sebi i pozitivnog i negativnog, i u riječima i u tonu i u gestu. Hasanaginicu, sa duboko izraženim bolom uvrijeđene žene i majke, dala je sa uspjehom  talentovana Eva Pušić. Majka Hasanagina (Božidarka Novaković) je dobro prostudirana uloga. A takvi su i svi ostali -  beg Pintorović (Meho Morić), sultanija (Ranka Maslo), Husein (Mišo Ilić), Zadifhanuma (Safa Riđešić), Hata (LJubica Komad), Aiša (LJubica Kovačević), Latifa (Jelena Ivanović), Imotski Kadija (Mašo Hadžismajlović), Ibrahim (Lutvo Muhtić), Husref (Svetozar Knežević), robinjica (Lela Tomić), Jovica Škundrić, Dragica Ćeranić, Stevica Živković itd.

U Četvrtoj reprizi, Hasanagu je kao gost igrao poznati beogradski glumac Jovan Gec. Stari, rutinirani glumac  sigurno je vladao scenom. Burnim aplauzom publika je pozdravila napor i ostvarenje ovog poznatog umjetnika.

Ovaj uspjeh pozorišnog anasambla, a posebno glumaca, nije nagrađen uvijek odgovarajućim aplauzom. Na trećoj reprizi poslije drugog   čina, burnim aplauzom pozdravljena je Eva Pušić.  Svi su joj poslije vidjeli suze, bila je srećna, osjećala je da je uspjela. Takvu nagradu naša publika još ne zna da daje, a ona je vrlo važna, mnogo važnija od svih materijalnih davanja. I na kraju zahvalnost pozorišta i publike...

Sresko građevinsko preduzeće uzelo je na sebe da uredi pozornicu i nus-prostorije u sali Doma kulture, a Trgovačko preduzeće SZS darovalo je zavjesu. Bogati pokloni za to vrijeme.

6. Šesta premijera "Dva tuceta crvenih ruža" - komedija u tri čina, napisao Aldo de Benedeti, reditelj Borislav Jović, izvedena je 16.07.1953. Tehnička oprema Mustafa Volić, sufler Nada Andrić, rasvjeta Mišo Sekulović. Radnja se događa u Rimu u sadašnje vrijeme. To je bila 25. predstava pozoriša u prvoj sezoni.

Igrali su Bora Jović, Eva Pušić, Mašo Hadžismajlović i Božidarka Novaković. Predstava je prikazana u Domu Kulture.

Posljednja premijera našeg pozorišta u ovoj (prvoj) sezoni, zaslužuje da se o njoj piše, a još više da se vidi. Publika je bila zadovoljna i komedijom i režijom i bogatom scenom, igrom glumaca najviše. Buran aplauz bio je namijenjen Bori Joviću, Evi Pušić i Mašu Hadžismajloviću, koji su nosili glavne uloge. 

Reditelj Borislav Jović napisao je za "Glas Trebinja" osvrt na kraju pozorišne sezone:

"Za osam mjeseci postojanja našeg pozorišta pripremilo je šest premijera... U izvođenju  je učestvovalo, osim gostiju iz Dubrovnika, šest profesionalnih glumaca  angažovanih  od strane uprave pozorišta i 32 amatera koji su povremeno sarađivali. Među amaterima bilo je i stalnih saradnika koji su tumačenjem većih uloga i disciplinom u radu pružili značjnu pomoć pozorištu. Mišo Ilić, Božidarka Novakvić, Ksenija Biberdžić, Ranka Maslo i drugi donijeli su niz lijepih kreacija na našoj sceni.

U prvom redu svojim talentom, a zatim velikom ljubavlju prema pozorišnoj umjetnosti, oni zaslužuju da u dogledno vrijeme postanu stalni članovi našeg pozorišta. Pionirski rad pozrišta u Trebinju potpomogao je i orkestar garnizona JNA, a naročito njegov kapelnik Vinko Savnik. Zahvaljujući mladim muzičarima u Trebinju je izvedena prva opereta i to sa muzičke strane   bezprekorno dobro. Mnogi Trebinjci prisustvovali su na svih šest izvođenja Operete, uživajući u divnoj Leharovoj muzici koju je interpretirao orkestar garnizona. KUD "Vaso Miskin-Crni" pružio je, preko svoje folklorne i horske sekcije, pomoć pozorištu. Koreorgrafi amateri Ferida Omeragić i Stevo Tkač  obogatili su naše pozorište sa dvije duhovito zamišljene igre. Naš ansambl gostovao je van granica sreza i to u Bileći, Nikšiću i Kuparima. Ova gostovanja, a naročito posjeta Nikšiću i ljetovalištu Kupari, podigla su ugled našeg pozorišta. U Nikšiću su ih dočekali bratski i drugarski. Sve šo su imali stavili su im na raspoloženje, da bi naše prve predstave pred nikšićkom publikom ispale što bolje. Dali su nam preko 20 kostima, pliša i drugog scenskog materijala i time nam omogućili normalan rad.

Kada na kraju ove prve sezone bacimo pogled iza sebe i sjetimo se svih problema, propusta i uspjeha i odmjerimo veličinu i težinu zadataka, koje smo primili na sebe, možemo smjelo tvrditi. Naš uspjeh nije u našim premijerama čiji je kvalitet stvarno rastao, on je još veći. Uspjeli smo da   stvorimo žarište jedne značajne kulturne institucije, kao što je pozorište - Trebinju veoma potrebne. U često vrlo mučnim uslovima ljubitelji pozorišne umjetnosti  i kulturni radnii iz Trebinja, uz pomoć nekoliko profesionalaca uspjeli su da za 8 mjeseci u tolikoj srazmjeri afirmišu ideju stvaranja pozorišta, da je ono već danas kulturna  neophodnost našeg grada. Za ovo kratko vrijeme mi smo već navikli naše građane da sa nestrpljenjem očekuju naše premijere, one ih zabavljaju   i  izazivaju duge diskusije  o vrijednosti predstave, idejnoj i umjetničkoj, uspjehu i neuspjehu pojedinih kreacija itd.

Osam mjeseci je suviše kratak period da bi se  moglo nešto više govoriti o djelovanju pozorišta. O repertoarskoj politici, o stilu rada odgajanju publike i drugim funkcijama jednog takvog pozorišta.

U idućoj sezoni  repertoar će biti   orjentisan  na domaću klasičnu dramu i komediju i djela iz narodnog života. Folklor privlači našu publiku, a literarna i idejana vrijednost odabranih dijela omogućiće pozorišnom kolektivu  da, pored razonode, pruži gledaocima umjetnički doživljaj i životnu pouku.

Perspektiva daljeg razvoja našeg pozorišta ne zavisi samo od toga da li su oni koji njime rukovode i koji sarađuju pravilno shvatili  misiju ove ustanove u kulturnim uslovma našeg grada i sreza. Materijalni moment je velika kočnica. Dvorana u kojoj pozorište daje predstave  još uvijek je napola dovršena građevina. Pozornica nema ni najpotrebnije uređaje. Sredstava koja su dodjeljenja od strane narodnih odbora grada i sreza jedva su dovoljna  da pokriju personalne rashode četvorice stalnih službenika.

Obilnija pomoć zajednice pozorištu zaista je neophodna. Ne radi se ni o kakvim milionskom subvencijama. Niti uopšte pozorišni radnici u Trebinju traže da im se stvore uslovi rada koji postoje u ostalim davno osnovanim pozorištima. Riječ je samo o  tome da u podjeli pomoći pozorište dobije ono mjesto koje mu po funkciji u društvu pripada i onoliku pomoć koja je u granicama raspoloživjeh sredstava (neophodna da bi ova ustanova uspješnije mogla da djeluje). Jednom riječju, Narodnom pozorištu u Trebinju koje je osnovano kao nepohodna potreba ove sredine, a koje je već opravdalo svoj postanak, treba omogućiti da se razvija ni za  dlaku  brže ni sporije od opšteg razvitka našeg naprednog i lijepog grada".

Druga pozorišna sezona 1953/54. počela je u pripremama novih premijera. Repertoar su sačinjavala djela domaćih autora. Uz to je program iz prethodne sezone prikazivan u Trebinju i van njega.

Nove premijere odigravane su kao slijedi.

1. Kao prvu premijeru u drugoj sezoni Narodno pozorište izvelo je "djida" komad iz srpskog seoskog života u šest slika sa pjevanjem, od Janka Veselinovića i D. Brzaka, reditelj Borislav Jović, dirigent Vinko Savnik, asistent režije Mašo Hadžismajlović, dekor i rasvjeta Mustafa Volić. Učestvovao je orkestar garnizona JNA Trebinje i grupa pjevača i članova GKUD Vaso Miskin-Crni, koji je pripremio Vinko Savnik. Predstava je izvedena u kino dvorani JNA u oktovru 1953. godine.

Učestvovali: Mišo Ilić, Božidarka Novaković, Borislav Jović, Eva Pušić, Rade Mladenović, Jovanka Runjevac, Petar Vasiljević, Mašo Hadžismajlović, Savo Kukurić, Geljo Aziz, Ilija Rajković, Nusret Spahović, Mirko Janjić, Ivica Šeparević, Gerun Nevenka, Beba Simović i Biljana Perović.

Intepretatori pojedinih rola doprinjeli su opštoj prirodnosti predstave. djido je bio uvjerljiv i proživljen. Mišo Ilić dao je efektnu i uspješnu ulogu. Lik Marinka dat je sa puno duha i glumačke snage. Mašo Hadžismajlović je temperamentno prikazao lik mladić Maksima. Stanojlo u  interpretaciji   Mladenovića bio je uvjerljiv i prirodan. Debi Jovanke Runjevac i Sava Kukurića obilježen je dvijema simpatičnim talentovano tumačenim rolama. Runjevac je sigurno sa superiornošću renomirane glumice tumačila lik LJubice. Savo je bio zadivljujuće prirodan. Eva Pušić i Ferida Omeragić     doprinjeli  su štimungu solidno izvedene drame.

(Nastavak u idućem broju)