Stvaraoci

MARGARETINE ŽELJE - NOVA KNJIGA LJUBIŠE ANDJELIĆA

USPOMENE NA "MORSKE DANE"

I ova, šesta knjiga Ljubiše Anđelića spada u one koje se, u Trebinju, "gutaju". A kad se "progutaju", čitalac počinje da "piše" nastavak sam ili, kolektivno, u svom društvu. Naravno, sjećajući se događaja u kojim je moguće i sam učestvovao, a koje je Anćelić, takođe kao akter, opisao. Trebinjac, čitajući ove redove, može da se osjeti kao saučesnik ili kao neka vrsta dalekog koautor, što je rijedak slučaj i svojevrsna čitalačka privilegija. Grad ovakve proze (sa tolikom mogućnošću identifikacije) do sada nije imao, i zato Trebinjci i ovih dana LJubu zasreću na ulici i pitaju: "Jesi li počeo novu?"

Tema "Margaretinih želja" jeste jedan specifičan kontakt Trebinja i Dubrovnika o kome se do sada ponešto moglo naći u reportažama i u povremenim ispovijestima trebinjskih "galebova".

I u ovoj knjizi dosta je anegdota koje će sigurno biti upamćene... Takva je ona o konobarici Mari iz Župe, sa kojom je LJubišino društvo često "ćakulalo". Mare je tako ponekad znala da kaže...

- Ne param (razumijem) što vi Trebinjani, pojedinačno dolazite kolima na more. Kao da u njih sipate vodu a ne benzin!" Imala je donekle pravo. često bi na kupanje u Mline iz Trebinja dolazio samo vlasnik vozila. Tada se to moglo. U gradu je bilo sve više vozila, a i jeftinog benzina.

Antologijska je i anegdota o razlici između konja i mercedesa...

- Bogati Savo" - pitanje je bilo upućeno jednom starijem kočijašu iz Zasada - "kada bi ti neko želio pokloniti novog mercedesa ili konja, šta bi ti uzeo?" Bez razmišljanja, kočijaš odgovori: "Uzeo bih konja!" Iznenađen šeret nastavi: "Zašto konja pored skupog vozila?" Savo brzo doda: "Kada ja kolima koje vuče moj vranac Miško otjeram robu za Dubrovnik i sve prodam, opijem se u nekoj kafani na obali, legnem na kola i čvrsto zaspim. Sve to gleda moj konj. Poslije nekoliko sati probudim se. Onako bunovan vidim uveliko noć, a ja na kolima ispred vrata svoje avlije u Zasadu. Doveo me Miško iz Gruža kući. Kaži ti meni, kako bi me skupi mercedes, bez ikoga za volanom, doveo u Zasad? Eto, zašto bih više volio da mi poklone konja!"

Nezaboravna je i priča o trebinjskom bibliotekaru s kojim su "problema" imali i oni koji su ga bolje poznavali...

- Na ulici bi mu nazvao dobar dan i upitao ga za zdravlje. U prolazu bi odgovorio: "Šta će mi tvoje zdravo?" Sjutradan, kao da se ništa nije dogodilo, bibliotekar bi mi dobacio: "Zdravo, LJuba. Hoćemo li na kafu?" U razgovoru za stolom neke od kafana, bio je veseo i veoma duhovit.

Bibliotekar je i u svojoj kući bio "pomalo namćor".

- Dosta toga ga je nerviralo. Smetala mu je galama djece iz komšiluka. Buka vozila na cesti ispod prozora. Graja sa obližnjeg plivališta. U vezi sa svim tim, po gradu su kružile razne priče na njegov račun. Čula se i ova anegdota u vezi sa komšijom:

Kada je ovaj jednog dana nabavio psa po imenu Džoni, bibliotekar je odmah ispoljio veliku nervozu. A kada bi Džoni zalajao (što je često činio), naš poslenik oko knjiga nije imao mira. Jednom je sa balkona dabacio susjedu da mu je pas lijep. Sigurno i pametan. Zadovoljan, komšija je dodao da je Džoni i inteligentan. Poslije tih riječi, bibliotekar je ironično uzvratio: "E, kada je tako pametan, kaži mu da ne laje od dva do pet sati popodne, jer ja tada spavam!"

O bibliotekaru, Anđelić donosi još jedan "biser"...

- Jednom, kada mu je majka servirala ručak, zaboravila je da pored tanjira stavi nož i viljušku. Otišla je kod komšinice na kafu. Kada je vidio pun tanjir bez escajga uz njega, bibliotekar je otišao do majke da od nje zatraži pribor za jelo. To ne bi bilo čudno da escajg nije bio tu u ladici stola za kojim je ručavao, a znao je da se tu nalazi.

U ovoj knjizi Anđelić je opisao i brojne kafanske doživljaje. Posebno su zanimljivi portreti gostiju i konobara...

- U bungalove Leotara u Srebrenom, koje je vodio ugostitelj Ilija Stanić, ponekad bismo navratili. Tu je jedno vrijeme konobarisao i Luko Perušina sa Pelješca. Bio je naš poznanik iz burnih kafanskih noći u hotelu Leotar. Kada bi nam u velikoj sali hotela donio naručeno piće, donio bi i sebi konjak. Pored nas, s nogu bi ga iskapio. Tako više puta. Na kraju smo ga upitali šta smo dužni. Odgovorio bi: "Ništa, sve je plaćeno!" Saznali smo da su mu na kraju mjeseca u hotelu odbijali od plate sve ono što nama nije naplatio. Kasnije smo odmah plaćali naručeno. častili i Luka pićem.

U Srebrenom, Luko je LJubišinom društvu često bio od koristi.

- Od njega bi saznali koja je strankinja u bungalove došla sama. Prolazeći pored našeg stola, tiho bi na italijanskom dobacio: "Cuesta signorina libera!" (Ova gospođica je slobodna!). Skrenuo bi diskretno pogled prema toj, po njemu, "slobodnoj" gošći u bašti.

Takav je, eto, bio Luko, međutim, među ljudima u bijelom bilo je i onih koji su imali svoju "kafansku matematiku".

- Jedan drugi konobar, znao bi nam u hotelu naplatiti dva puta istu turu pića. To je činio na dosta perfidan način. Sjutradan, po našem boravku u hotelu, prišao bi nam na ulici. Umilnim glasom rekao: "Sinoć ste mi ostali dužni zadnje piće!" Posumnjali smo u te riječi. Kasnije, kada bi nas on služio pisali smo sve naručeno i plaćeno. Na ulici bi ga dočekali riječima: "Nećeš više duplo naplaćivati. Evo, na ovom papiru piše da smo sinoć sve popijeno platili!" Nije ni pogledao papir. Udaljio se brzo, bez riječi.

Do mora, nekad je trebala i propusnica. Ali, i tu su se prijatelji "nalazili" s prijateljima...

- Tada je šef svih turističkih objekata... bio Pasko Maroica, koga su zbog pljosnate glave zvali Pasko-Plosko. Igrao je vaterpolo u Gusaru, kada i ja u Leotaru. Bili smo u moru ljuti protivnici. Na obali prijatelji. NJemu sam se obratio za propusnicu. Dobio je bez teškoća. Papir bih pokazao čuvaru, na mjestu gdje se sa magistrale skreće u Mline. Ovaj bi ga pogledao. Pozdravio me i podigao rampu. Kolima bih se spustio do obale. Prošao između hotela Mlini i terase tog objekta. Parkirao iza Studenca. Tu je uvijek bilo gužve. Često i prepirki u vezi parkiranja kola. Pokazao bih propusnicu. Svi bi se umirili. Naročito mještani, kojima je posao zavisio od Maroice.

Naravno, u knjizi je ostala bilješka i o pjesmi...

- Jedno veče, u tek otvorenoj taverni Mlinica, bilo je nezaboravno. Nas nekoliko Trebinjaca: Gako, Šele, Zoran, Džiza, ja... pili smo u prizemlju taverne. Uz gitaru pjevali dalmatinske pjesme i ruske romanse. Nismo znali da su na spratu više nas vaterpolisti moskovskog Dinama i dubrovačkog Juga. Poslije odigrane utakmice u Gružu, Dubrovčani su tu ugostili Ruse. U društvu je bio i tada selektor "plavih" Aleksandar Sajfert i sekretar saveza Mišo Radan. S njim sam se poznavao od ranije, kada smo igrali sa Jadranom u Herceg Novom. Ruse je vodio proslavljeni vaterpolista Mšemiradze.

Kada su Rusi čuli našu pjesmu, preko Radana su nas zamolili da dođemo u njihovo društvo. Rado smo to učinili. U društvu Rusa i naših, uz votku, pjevali smo Kaljinku, Rjabinjušku, Volgu, Oči čarnie... čuo se i dalmatinski melos. Iz tog veselog, sportskog društva, neko od Dubrovčana je glasno dobacio: "Ajme, pored nas sa mora, Trebinjani kantaju naše pjesme gostima!" Izgleda među domaćinima to veče niko nije bio "pri glasu". Kao da jugaši nisu imali vremena za pjesmu pored pune trpeze sa koje su se obilno gostili.

Kad se sve završilo, Rusi su zahvalili Trebinjcima. Poklonili su im popularne "babuške".

- Sjutradan na Stradunu sreo me je jedan igrač Juga i upitao: "Gospe ti, gdje naučiste da onako dobro kantate dalmatinske pjesme?" Pomalo iznenađen odgovorih: "Od kada znam za sebe, u mom se gradu pjevaju dalmatinske" i dodah: "Vi Dubrovčani ste od nas bolji vaterpolisti. Mi Trebinjci od vas bolji pjevači!" Rastali smo se bez ljutnje. Uz osmijeh i stisak ruke.

Posebna storija vezana je za gradskog čistača Bajra Diplešu...

- Kada bi Diplešu vidjeli na ulici, dobacili bi mu na francuskom: "Bonjour"! (Dobar dan!). On bi uzvratio: "Bonjour"! Mi bismo nastavili: "Comment ca va?" (Kako si?). Uz pomalo lukav osmijeh, čistač bi umjesto (pravilno) na francuskom: "Tres bien!" (Vrlo dobro!), namjerno odgovorio: "Prebijen"! To je bio samo neki njegov i naš uobičajeni pozdrav.

Bajro, naravno, nikako nije volio trebinjsku jesen koja mu je donosila pune ruke posla...

- Ja očistim pijacu i ulice oko nje, a ubrzo sve pokrije lišće. Pada sa grana kao kiša. Naiđe Vlado Rajković iz Mostaća, tada naš nadzornik, pa veli: "Bajro, odakle ovoliko lišće na asfaltu? Čistiš li ti ovo?". Kroz dim cigarete Dipleša nastavlja: "Pogledam gore u krošnje platana i vidim ima na granama još lišća. Znam, još će padati, pa proklinjem i sebe i platane", a onda naglo doda: "Znaš komšija, ja kao Trebinjac ne mrzim platane. Volim i h, naročito u proljeće, kada ozelene. LJeti se ispod njih u debelom hladu odmaram. Zadrijemam uz ovu moju kantu i metlu. Ponekad sanjam kako prolijeću velike bijele snježne pahuljice. Tope se na zemlji. Osjećam, sve je čisto oko mene!"

Bajro je autoru pričao i o čovjeku koji je posadio platane...

- Kaže mi moj bezazleni komšija, čistač naših ulica, da mu je Šudonja iz Krša pričao kako je on prve platane u Trebinju sadio krajem devetnaestog vijeka - u proljeće 1896. godine, za vrijeme Austro-Ugarske. Da su mu za taj posao Austrijanci plaćali i u zlatu! Posadio je Šudonja ove u centru grada i one na željezničkoj stanici.

Dipleši kažem da se i ja sjećam Šudonje. Kada sam ga prvi put vidio, bio je u devetoj deceniji života. Mali rastom, sa kačketom na glavi i lulom u ustima, izazivao je pažnju. Malo poguren, peo bi se skalinima u Krš, gdje je ispod jedne pločare živio sam, bez porodice. Navratio bi i u neku od gradskih kafana. Mladim gostima pričao dogodovštine iz starog Trebinja.

Eto, taj siromašni, mali čovjek, ostavio je nešto veliko iza sebe. Sigurno nije bio svjestan da, sadeći platane, daruje svojim sugrađanima pravi dragulj, po čemu je grad na Trebišnjici prepoznatljiv.

Zbog toga će Šudonju generacije Trebinjaca pamtiti i spominjati, kao što smo ga čistač Dipleša i ja spominjali!

Nadam se da će slične sudbine biti i Ljubišine "Margaretine želje".

N.M.