Info-projekt POLJE NAŠIH DJEDOVA
OD KAMENA NIKOM DO KAMENA
Bolan, ja ti velju, a i ljudi su stari pričali. Kada je Bog stvorio zemlju a i
raspoređivao, šta će đe da bude, sem flore i faune, neko je hodio zemljom, i
nosio sa sobom razne stvari prirodne, zemlju, kamenje, rude, minerale, a i sve
drugo što je potrebno za život, pa tako putujući i dijeleći vodu, zemlju i
kamenje, stigao i na Balkan, u ovu našu Hercegovinu, Crnu Goru u Dalmaciju. E
tu, rekoše ljudi, spotakla mu se noga i sve što je bilo kamenja u njegovoj torbi
prospe se po ovom našem terenu.
Tako su, narod priža, nastala brda i planine, vrleti i gudure. Od tada, evo se
vidi, kamen ti je sve što vidiš, što radiš i zašto se držiš.
Od kamena je i najsitniji pijesak u koritu rijeke Trebišnjice koga je voda dovaljala iz vrela od Bileće ili Sušice od Bijele gore do Popova.
Taj sitni pijesak popovci još zovu "sitna pržina" ili "krupna pržina", a one krupnije još i oblutak.
Kamen ti je, brate slatki, litica, kosa, kuk, pećine, vrtače, podpećine, pole itd. Kamen je složen po nekom redu i rasporedu, pa su tako u brdima i planinama nastale ogromne naslage ili pole, složene od istoka prema zapadu, a gdje nema toga, nastale su pukotine u utrobi zemlje, pa je došlo do rascjepa.
Kamen po svom kvalitetu Popovci dijele na tvrdi, žestac, meki i mrki kamen, a po izgledu na bijeli, crni, mrki i meki ili mrkijendu.
Bijeli kamen ili tvrdi može se dijeliti na kremen kamen koji u sebi ima još nekih svojstava i materija koje mu daju tvrdoću, pa ga zato i zovu kremen - kamen gdje stanuje živi plamen.
Stijena je ogromni kamen razne vrste i boje, dok bijeli ili kremen kamen je tvrd i dobar za obradu.
Kremena kamena je kod nas u Popovu vrlo malo, tek nešto ima u zemlji ili Kremenitim glavicama (KO Dračevo). Bijeli kamen i onaj sa šarama po sebi modrikasto plave boje je veoma dobar za obradu i takvi kameni su po prirodi složeni jedni na druge, opet u tzv. pole koje mogu pod zemljom biti veoma duge i gdje se one nalaze zovu se još i majdani.
Tako npr. iz Obradovića plani pod Sedlarima pa sve do vrha Ključnice (do krsta) za vrijeme gradnje željezničke pruge 1900. godine, počeli su italijanski majstori vadit taj kamen (polu) do vrha brda za prozore i vrata na željezničkoj stanici, i za propuste na mostovima. Pola može biti debela od 1 cm do 1,5 ili i deblje. Što su tanje, to su bolje za obradu. Od 1, 5 do 3, 5 cm. su ploče koje su služile za pokrov kuća. Od 5 cm do 10-15 cm su služile za premošćavanje propusta, za vratnjika čatrnja, za izradu krstova na spomenicima, za fasade pri izradi kuća i sl. Ploče su služile za pokrov i pri pokrivanju kuća.
Najprije se slažu sačeci jedan do drugoga po zidu kuće, a potom kapići preko sačeka i onda se nastavlja pokrivanje po redu gledajući da uvijek gornje budu tanje, a po vrhu su površnice širine od 20 do 30 cm, a dužina kolika je ploča.
Kada se vadi kamen iz majdana ili iz polja iz zemlje, obično majstori kucnu čekićem po komadu, da vide da li zvoni (oni osluškuju zvuk kamena). Ako zvoni, dobar je i zdrav je. Ako ne zvoni i ima tup odgovor, obično ga ostavlja na stranu za drugu upotrebu. O tome ima i jedna priča...
Kada je stari Jovo Ćorović iz Kruševice zvao Semiza u Dračevo sa Lukača više Sedlara, rekli bi: "Kada zove Ćoroviću Jovo, sedam puta jednako se čuje". Odliježe glas uz povrat od brda do brda, od pole do pole. I to ti je glas iliti "zvuk kamena". Od takvog kamena prave se i krešu fasade za zidanje kuća, krešu se bunje, takođe, za zidanje kuća obično i jedne i druge 20 puta 20 ili 40 puta 40 santimetara i više ili manje, a zida se na ruke tj. jedna ruka zida ili bunje, a ako se zida u cklop tj. kako koji kamen dođe, a takođe je fino obrađen i uklapa se dobro jedan uz drugog.
Otpaci, kad se kreše bunja ili fasada, zovu se škalja. Kad neko dobro para zaradi, u Popovu bi se reklo da "ima para ko škalje".
Zid je obiČno na kućama i to stranice i lastavice, kako na čardaku (kuća na sprat) ili stojeća kuća ili vatrenjača, zid je takođe i kod zidanja čatrnja za vodu, samo što se to kod kuće zove lastavica-trokut za krov, a kod čatrnja se to zove somić.
Zidina je u torovima zidana u suvozidnicu (tj. bez kreča, pijeska ili zemlje). Podzid je obično ispod kuća ili vrtova (tkzv. jednozidnica).
Međa je zidana od svake vrste kamena, bez reda i kvaliteta kao i duvar. Zida se tako da se koristi svaki kamen koji dođe pod ruku (kao duvar ili međa je ziđu se ograde kuda prolaze ljudi i stoka, ulice i sl.)
Stanac kamen je onaj koji se nalazi u zemlji, nepokretan je i velik. Ako se od toga kamena otkine maljem jedan dio, nazvali bi ga i studenac jer je iz zemlje gdje je hladovina i voda.
Zad mrki kamen iliti mrkijendu, ako je izdvojena od ostalih, pa štrči uvis. govorili bi: Bjeli kuk, Vranj kuk, Oštri kuk i sl. A ako ne štrči ili nije u vidu stuba, onda ga zovu: Val, Vao, Mrki vao, Tvrdi vao ili Kužni kamen i sl.
Još bi od kamena majstori napravili igle za vrata u kućama, pragove i igle za vrata na avliji ili kapiji i mnogo št adrugo, do današnjeg vremena kad je jedna Trebinjac, koji nije rodom iz Popova, napravio i kamene gusle.
S.M.