tPočetna
 

MUKE PO POVRATNICIMA - PORODICA MISKIN - CEROVAC - ŠUMA TREBINJSKA

NAS NEMA NI U DEJTONU

LAZO MISKIN U POSLJEDNJIH PETNAESTAK GODINA ISKUSIO JE SVAŠTA. ZATO SE RADUJE KAD VIDI DA SE LJUDI, KAO I ON, VRAĆAJU SVOJIM KUĆAMA, TAMO GDJE SU NEKADA ŽIVJELI. RADUJE SE, ALI, ISTOVREMENO, MORA DA SE PITA - KAKO JE MOGUĆE, U VREMENU KADA JE SVAK SVOJ POSJED, SVOJU KUĆU I SVOJU ZEMLJU DOBIO NAZAD, DA ON NA SVOJU ZEMLJU NE SAMO DA NE MOŽE DA KROČI, NEGO - NE MOŽE NI DA JE VIDI!?

- Eto, i jutros je jedna mina ili bomba negdje odriješila. Dobro je puklo. Uvijek, kad pustim krave, mislim hoće li se vratiti. Tako nikad nismo mirni! - pričao nam je Lazo Miskin (1947.) ovog ljeta u Cerovcu (Trebinjska Šuma)...

Inače, Cerovac je neobično selo. Vidi se s Vlaštice, vidi se nekako i  sa Leotara, vidi, na poseban način, iz Kalifornije, vidi iz Italije, vidi iz drugih velikih   svjetskih gradova, vidi i iz Beograda. Vidi se možda i sa Mjeseca, ali, do potonjih dana - ne vidi se niti se vidio ni iz Sarajeva ni iz Banja Luke?!

Neko će reći da je to selo u kom žive jaki i bogati ljudi, neko će kazati    da selom "drma" Amerika, pa, prema tome, ako nekom treba pomoći, onda to Cerovac sigurno i nipošto nije!

Kad se tako misli, onda možda stvari tako i izgledaju.

Ali, Cerovac  nije samo to i nije samo takav. Cerovac ima i jednu drugu, jednu mnogo neobičniju, jednu, što se države tiče - i jezivu i upitnu priču.

Čuli smo je iz usta Laza Miskina, a mogli smo je, nema sumnje čuti i od drugih ljudi...

Pred ovaj rat Lazu je, naizgled, sve bilo jasno. Radio je standardno u Industriji alata, a onda, kad je IAT napravila fabriku na Humu, Lazo je već sebe vidio tamo. Imao je staru zajedničku kuću tu u blizini, u Cerovcu, i, prostom logikom, kad su se stavri već tako podesile, odlučio je da pravi novu.

Tu još ne počinje zaplet. Sve još uvijek izgleda normalno. Iako, uskoro, vidjećemo  da je Lazo, gradeći u svom selu, pogriješio lokaciju. Granate su pokrile sve. Pogođena je i stara i nova...

Lazo   se vratio na stanje koje je starije od svakog početka...

Ali, eto, konačno, i on se  domogao svog krova. Ono što mu se izdogađalo od 1991. godine najrađe bi prećutao. Ili zaboravio?!

Nakon ratnih nedaća, stranstvovanja po svome Trebinju, u bukvalnom smislu opet se našao na "goloj podini".

- I to po jadu, po kiši. Ni jedna   vrata nisam imao u kući.

Malo-pomalo, ipak, Lazo je počeo da se nekako spasava i polagano podiže...

Naravno, pomogao mu je i sin Luka, koji s velikim elanom i danas radi oko kuće. Pomogle su mu i komšije. Gluva, ostala je samo država.

Dakle, kako je sve to išlo ispočetka...

- Pred rat, pošto je stara kuća bila u zajednici,  ozidao sam novu, pokrio je, položio 2.800 cigli, i stavio otvore. U ratu, pogođena je nekoliko puta. Mislim i na staru i na novu. Ništa nije ostalo.  Pet godina se nalijevala japija. Nisam se smio ni popeti. Odozdo sam oborio ono cigle što je ostalo.  Sve sam to sahranio u nasip ispred kuće, gdje je sad parking. Eto, bez ikakve donacije, dva puta sam kupovao ciglu, dva puta japiju, dva puta prozore i vrata. Od donacija, preko Šiguda, dobio sam jednu češku kravu. Za kuću, ni vreće cimenta!? Ni ja niti iko drugi u ovom selu?! Ipak, evo, pogledajte, sve je  pokriveno, kao prije rata. I izgrađeno je ovo novo, ova ljepota, ovaj raj. Po mnogo čemu smo jedinstveni. Ovakog sela nema nadaleko. I moglo bi o tome da se udari na velika zvona, da nije jedne nevolje...

Selo je, bukvalno, okruženo minama. Niko, naravno, ne  zna gdje su. LJudi nešto nagađaju, oni koji su tu bili u vojsci prisjećaju se minskih polja, ali  kako se front pomjerao, niko u ništa više nije siguran.

Zato je Cerovac izolovan. Zato ljudi ne mogu da shvate da u BiH ima ugroženijih mjesta, pa su, da bi njima pomogli, demineri ovdje morali da prekinu posao i da odu!?

Ipak,  eto, u tom cerovačkom raju, i pored mina, ima ponešto stoke. Ono čega nema  je balega na asfaltu. Mještani su napravili svoj komunalni sistem. Dogovorili su se oko  svega što smatraju najvažnijim. Cilj im je da selo bude uredno kao kuća.

Zato se, nedavno, nisu iznenadili kao su došli prvi turisti. Možda su, doduše, malo i zalutali, ali primljeni su lijepo, i ništa im nije bilo naplaćeno.

LJudi hoće, i Lazo potvrđuje, da naprave selo u kome je i ljepše i pametnije živjeti nego u gradu. Što se tiče mene, već su u tome uspjeli.

Vracamo  se opet Lazovoj priči...

- U Cerovcu je, kako znate, bila prva linija fronta. I ja sam tu bio. Kasnije smo se povukli prema Taleži. Ali, kad smo bili u Cerovcu, miniran je jedan polukrug od Huma prema Orahu, na Klikoviće. Kad smo se, kako rekoh, povukli prema Taleži, miniran je i drugi pojas. Tako Cerovac je  ostao  u dvosturkom minskom polju...

Neko vrijeme nije mu se moglo ni prići. Okolo, kružile    su dramatične priče. Mine su u ratu uzele svoj obol. Brojne su porodice ojadile, neke zavile u crno...

- Ja deset godina nijesam živio u Cerovcu, pet godina nisam mogao ući u selo iako sam, eto, bio u Taleži u vojsci. Poslije, dolazi vrijeme života pod tuđim krovom. A, koja je to sreća, na žalost, mnogi su u ovom ratu dobro osjetili. Zato, nisam imao kud. Bio sam prisiljen   da obnovim kuću. Nismo  završili sve, ali, evo, imamo krov nad glavom. I ja i žena radimo u Fabrici. Svaki dan vraćamo se kući. Vraćamo jer ima razloga. Na grad smo zaboravili...

Interesantno je kako ta minska polja danas djeluju na ljude. Nema sumnje, živi se u stalnoj strepnji   i čovjek se nikako ne može sroditi sa činjenicama...

- Tako je, još živimo među minama.  Stalno su nam u glavi. To je tako. I da demineri očiste svaki metar, opet bi živjeli s njima. Nadam  se da ih mlađi neće nositi u mislima kao mi. Da bar oni neće strepiti....

Mine su, naravno, i danas "aktivne"...

- Tako je, vidio sam sedam konjskih kostura u okolini, oko sela, sve u blizini, da ne govorim o drugim stvarima. Recimo o kosturima divljih svinja i drugih životinja. Kad god čujemo eksploziju, a to nije rijetko, znamo da je nešto stradalo.

Znamo, u Šumi su se nalazili ljudi. Neki koji su bili ranjeni, drugi koji su se igubili, treći koji su posustali... 

- Poslije onih borbi, a znate koliko se i kako tamo stradalo, nađen je jedan čovjek. Rat je već bio završen. On je ranjen u Orahu, negdje je valjda skrenuo s puta. Izgubio se ili više nije mogao dalje. Poslije rata njegovo tijelo preuzeo je Crveni krst.

Zaista, nije  baš najnormalnije da se desetak godina nakon rata, priča o minama.

- Nije, ali ja ne znam više kome se obratiti. Ne znam ko može ovamo da dovede deminere!

Naravno, demineri su radili i ovdje, ali posao nisu završili...

- Tačno, demineri su došli dva metra do rupa gdje je, od mine, poginuo jedan naš čovjek, i, umjesto   da nastave posao baš na toj kritičnoj tački, povučeni su u Bosnu!? Ostavili su mine i otišli!? Ko im je to naredio i zašto, nemam pojma. Ni danas ne znam ko je taj s kim treba razgovarati. Pitam se zašto starješina tih deminera ne dođe, zašto ne porazgovara sa ljudima, da mu kažemo šta nam najviše smeta, u kom pravcu bi teren trebalo očistiti.

Naravno, Cerovčani, a i drugi Šumljaci čitaju novine, gledaju i TV. Tako, imali su priliku da, širom BiH, vide sela koja su potpuno deminirana, sela koja su dobila donacije, sela u koja   su se vratili ljudi, sela u kojim se živi kao prije rata.

Na području Trebinja taj proces gotovo da nije ni počeo...

- Tako je, nas svi preskaču. A   ne kažu nam zašto. Drugi dobijaju pomoć da grade kuće, a ovdje još nam nisu stvorili ni elementarne uslove za život?!

LJudi ne samo da osjećaju, nego prosto očima vide nepravdu. Zato su uvrijeđeni i rezignirani.

- Nikad mi neće biti jasno - govori nam Lazo - zašto smo tretirani tako neravnopravno. U selu, nakon rata, nije ostao ni jedan krov. Selo je potpuno, stopostotno stradalo. Kad smo došli, nigdje se od kiše nismo imali skloniti. Vi vidite kakvo je danas, vidite šta je uradila   ljudska ruka. Kako to nekog ne pokrene da uradi ono što nije do naroda, nego do njega, pa ma  u kakvoj i kolikoj fotelji sjedio!?

Ovdje, sve zavisi od stoke. Na kravama počiva sva ekonomija povratnika...

- Tako je,  a možete misliti kako nam je kad se desi da krave prenoće negdje među minskim poljima. Dođem uveče da ih vratim, da ih potjeram, ali ne   smijem da im priđem   blizu. Bacam kamenja za njima, ali uzalud. Šta ću, ostavim ih tamo gdje jesu, vratim se kući i mislim hoće li ih u toku noći naći vuk ili mina!?

Jasno, besbjednosni, nisu jedini problemi. Mine razaraju i ljudsku psihu, ali unose nered i u onu najprostiju seosku računicu zbog koje su se ljudi vratili na spaljena ognjišta...

- Mi živimo u blokadi. Za stoku, tako, ni izbliza nemamo dovoljno sijena. Dobrim   ga dijelom kupujemo. O branju drva da ne govorim. Imam jednu zgradu od 220 dunuma. Čini mi se da joj nikad ni na klanac neću smjet doć. Sto metara od tog klanca poginuo je jedan mladić.

Šumljake nije lako prevariti. Poznati  su kao promućurni ljudi. Zato se pitam da li su se nečeg dosjetili? Jesu li našli lijeka ovim nevoljama. Jesu   li nekako napipali "hodnik" kojim se mogu provući i do sigurne šume, i do starih dolova, i do bolje paše....

 - Ni govora - kaže Lazo - bezbjedan je samo uži krug oko sela. Nekih 150 metara oko kuća i ništa više. Možemo u vrte, ali dalje ni metra! Svak ima na umu ono što se desilo. A svi znamo: tri čovjek poginula su od naših mina, a bilo je i ranjavanja...

Kad  podvuče  crtu, Lazov je račun na dvije "vode". S jedne strane, više nije na tuđem, uspio je da se nekako i skrasi.  Ali, njegov račun sa državom nikako ne stoji dobro. I to ne sa jednom. Kad bi odlučio da tuži, Lazo bi mogao da prstom pokaže na nekolike države.

Zašto?

Naravno, i  zato što je njegov posjed uništen. Nestale su obje kuće. I stara i nova. (Onu drugu, obnovio je na fabričkoj plati i na siru.)

Međutim, to bi i nekako prežalio, ali kako da se pomiri sa činjenicom da obrađuje samo dunum zemlje... Samo mu je toliko dostupno. A njegov posjed se prostire na  oko 400 dunuma!?

Lazo nije sravnio račune  sa državom ne samo  zato što ne radi svoju zemlju, nego što ono najvrijednije, dakle, svoje oranice, ima deset godina nije ni vidio.  Sve je zaraslo, sve je osvojila šuma, i Lazo danas ne zna hoće li tu zemlju ikad više raditi. Odnosno, da li će je ikad više imati u posjedu!?

- Ako pet godina ne kosiš - kaže - šeste i nećeš. Sve naše njive sada su šuma. Da li se taj vid štete negdje "vodi", da li se o tome negdje govori, da li se o tome išta zna. Da li o tome ima slova u Dejtonskom sporazumu!?

Predmet, eventualne, debate na ovu temu, veoma je širok, i da je pravde, po nekog bi morao biti težak i skup. Jer, dok su drugi, s pravom, došli iz bijela svijeta i vratili svoju zemlju, svoje kuće itd., Lazo  svom posjedu ne može  ni da pristupi, a kako je teren ravan, ne može ni da ga vidi?!.

- Stavi tačku, zabodi šestar, nacrtaj krug. Ono u sredini je Cerovac, a okolo, onaj krug sve su mine. U tom obruču ostavila nas je država. Za nju problem je riješen. Zato je deminere povukla u Bosnu.

Eto tako, Lazo, tobož, živi na svojoj zemlji. Može  da  je  kopa i obrađuje samo u mislima. To je, nema sumnje, više nego čudno, više nego porazno   za sve koji su vladali u posljednjih 10-15 godina.

Ipak, u Lazovom      životu, ima i jedna okolnost koja ga pomalo smiruje (ali samo u ovoj priči). NJegove krave "razumiju" situaciju i same se čuvaju.

Pitamo ga kako je to moguće?

- Prosto, pošto  su  ove krave  češke, nisu  naučile na naš teren. Neće u goru, neće u kamenjar, traže ravan teren, vole da idu putem. Tako, eto, same, a i da ne znaju, izbjegavaju minska polja. Kad neće država, one moraju same  da se "brinu" o sebi...

Naravno, i o kući.

Jer, kako Lazo kaže, da nije krava, ne bi bilo nikakvog računa živjeti ni u Cerovcu, niti bilo gdje drugo u Trebinjskoj šumi..

Možda, bar dijelom, i zato od Cerovca do kraja Bobana nema više od 4-5 porodica povratnika.

Grdno pitanje za one koji još nisu ni počeli da se bave ovim problemom, a morali su davno...

T.K.

KRADJA ŠUME

- Ja danas, da nemam ništa raditi - kaže Lazo Miskin - imo bi dovoljno posla da izgonim ljude iz svoga. Iz svoje šume. Puno je krađe.

I kad nekog uhvatiš, prijaviš li ga policiji?

- Do sada nisam. Opomenem ga i pustim da oćera ono što je ubro.

I taj više ne dolazi?

- Dolazi, sretnem ga opet sutri dan! Taki su danas ljudi! To je masovna pojava od Taleže pa nadolje. Dođu s kamionima, prikolicama. I kad ih opomeneš, oni se tobož iznenade: "Zar ovo nije državno!?", pitaju. Ja im kažem da nije pa priupitam: "Državni je park, pa sječete li tamo drva?!" Sve ovo u Cerovcu je naše vlasništvo, davno zgruntano. I do pruge i preko pruge!

KONJI, VUKOVI, VEPROVI

- Lani smo bili utamanili vukove - bilježimo u Cerovcu - pa su se i oni konji za koje u gradu misle da su divlji malo podgojili. Sad opet ima vukova, ali to nisu oni nekadašnji. Oni koji su u stanju napast konje. Ovi su možda opasniji za čeljad. Upašće u krmećar ili u tor. Oni su došli iz Hrvatske, Možda su živjeli u boksu i gledali narod. Prošle su zime toliko vijali, da te ujutru strah išta pustiti vani. Ali, opet sve se živo i zdravo vraća kući. Zato mislim da to nisu naši stari vukovi. Samo su zaklali jednu kobilu, i to svezanu. Imam četiri hravstka kanala na TV. Nedavno prikazali su kako su helikopterom spustili vukove na neko brdo, da se slobodno pare. Tamo je vuk zaštićena životinja. U nas, evo, nije ni konj.

Kako je sa divljim svinjama?

- Sve ih je manje. One sitnije vuk "diže", tako da ni kod njih nema podmlatka. Sve ispod trideset kila vuk kupi. Pokraj kosti ponekad nađem slijet vukov. Inače, ulovili smo dosta invalidne divljači. Recimo, divlja svinja bez noge.

LISICE - MINERI

Malo i šale, u priči koja je potpuno sumorna... Naime, još tokom rata, kao šaljive, doživljavale su se priče o tome kako lisice prenose mine, i kvare posao inžinjercima.

Niko, naravno, nije vidio lisicu kako nosi minu, ali mnogo je ljudi koji tvrde da "tu nešto ima".

- Ja je nisam vidio da nosi - rekao nam je jedan Šumljak - ali šta ćeš mislit ako jednog dana, na putu kojim stalno prolaziš - nađeš minu? Obično "paštetu". Znaš da juče nije bila tu, a danas ti stoji pred očima!? Tako, ljudi se šale da je došlo vrijeme da ti lisica može kuću minirati.