tPočetna


Normalnost po nenormalnom

Piše: Dragan M. Sorajić

Čini se da se u posljednje vrijeme nešto neobično dogadja u našem narodu. Wegova jezička ekspresija, na koju smo navikli u odsudnim vremenima, bila je psovka kao zaštitni znak našeg mentalnog otpora. Umjesto nje, narod se počeo svom snagom baviti psihijatrijom i psihologijom tako da u svakodnevnoj komunikaciji teško da su se mogle neke pojave i događanja objasniti bez upotrebe stručnih termina iz ovih oblasti.

Poslije afektivno nabijenih političkih galimatijasa, predizbornih i izbornih "ludnica", na izlasku iz njih pojurilo se opet iz sve snage da se bude normalan. Ovu nerijetko upotrebljavanu riječ, počevši od onog iskonskog "pa jesi li ti normalan", ljudi gotovo svih profila ugrađivali su u korjene svoje djelatnosti.

Privrednici žele da prave normalnu privredu, finansijeri normalne banke i poslovanje, novinari bi da prave normalne novine, zdravstveni radnici normalno zdravstvo a šapuće se i kako bi trebali da imamo normalnu skupštinu i vladu...

Biti normalan je jedinstvena ljudska potreba, naročito poslije izlaska iz sumanutosti koja je sa svojim najnevjerovatnijim ispoljavanjima bila jedino ili skoro jedino obilježje naših izmoždenih ili nepostojećih života.

Autoritarna oligarhija u okrilju svoga političkog značenja, koja se zove država, nije na vrijeme prepoznala ovu larviranu bolest koja je i nju samu amnestirala od stvarnosti i beskrupulozne težnje ka sticanju moći potčinjavajući i uništavajući sve živo, zaražavajući veći procenat naroda koji se našao uklješten između kolektivnog zaleđenja, s jedne strane, i rascjepa duše, s druge strane.

DoduŠe ako pogledamo u istoriju, vidjet ćemo da kod manje-više svih naroda postoje epohe kada oni manje više, odnosno "malo žešće polude"... Čak i država-ishodište demokratije sudi na smrt svog najslavnijeg filozofa, umjesto krvoločnog tiranina?! Čuveni Rimski senat imao je takvu čast da, zahavaljujući svom s uma sišavšem caru, za senatora ima konja?! Tog opasnog uzročnika koji je u vremenu mutirao nisu pošteđeni bili ni francuski vladari s jedne strane ni revolucionari s druge...

I dok tadašnja prva violina kraljevstva ogladnjelom narodu, umjesto hljeba, nudi kolače, revnosni revolucionari, pedanterijom arheologa, čiste sarkofage krunisanih glava od kojih su neke stare preko hiljadu godina, i potapaju ih u krečane. Doduše, dok giljotina radi kao "Deus edž machina" i postiže nevjerovatne rekorde i Rusi vole da se "bave" krečom i spaljuju članove vladarske porodice i posljednjeg cara a u pomanjkanju krunisanih glava i poslugu, kuvara i ljekara.

Nakon nacista i njihovih perfidnih metoda i drugih koji treniraju pred  Armagedonima, i drugi nastoje da povremeno i na ponekim mjestima podobro "polude", uništavajući sve što se moglo uništiti, negdje malo blaže, negdje surovije.

Svoju "ekskluzivnost" svemu tome morao je dodati i "vječni Balkan" ne stideći se i ne učeći iz svog "istorijskog gliba", tako da je bestijalnom potentnošću i jedinstvenom raznolikošću apokaliptičnih manifestacija inspirisao velikog J. Raškovića da piše o "ludom narodu".

Psihijatri smatraju da relativno normalni ostaju u svemu ovome oni koji se bune, kamijevski ili nešto robusnije, oni koji ne pristaju na dato, oni koji hoće da mijenjaju...

I kada prestanemo da u našim postupcima i svakodnevnici govorimo o normalnosti, nego "normalno radimo i živimo", shvatićemo da smo pobijedili ono što se pritajilo u dubini čovjekova bića a to je avet straha u nama, avet represije i nasilja u njima, i da smo konačno postali slobodni ljudi. Kada riječ normalan postane toliko normalna, da je niko više ne priziva u svoj vokabular, znaćemo da je vrijeme ludih država, autističnih vođa i preplašenih podanika zauvijek iza nas.