Jedno sjeĆanje na trebiNJske zime
Piše: Boško J. Guzina
MALI ORJENSKI PODVIG
Kao i
druga djeca, i mi, trebinjska djeca, mnogo smo voljeli snijeg. Zimskom školskom
raspustu radovali smo se očekujući da će biti snijega i da ćemo moći da se
grudvamo i sankamo. Snijeg bi zimi u Trebinju znao češće da pada ali se teško
“primao“. Obično se topio čim bi pao. Ali bi se tom prilikom zabijeljeli Leotar
i Gljiva i ukazala se ona čovečija glava među njima.
Ako bi se snijeg i “primio“, bio je plitak i kratko je trajao. Tada bi izišli na ulicu da se grudvamo i da na Junakovom igralištu ispred kuće Sekulovića valjamo one velike grude.
Jedini mogući zimski sport bilo je klizanje po zamrznutim lokvama na igralištu Junaka i Leotara u Bregovima.
U to vrijeme mi smo nosili duboke cipele sa đonovima, dobro potkovanim cvekama, kratkim klincima sa velikom glavom. Ovim cvekama su nas potkivali da na makadamu ne bismo brzo “izlizali“ đonove.
Klizanje bi se sastojalo od zaleta po suhu do početka zaleđene lokve i onda klizanje u pravcu pa dokle stigneš.
Jedne zime u Trebinje je sa pravim klizaljkama iz Beograda došla Danka Dučić. Dok je klizala po Leotarevom igralištu, mi smo je sa divljenjem posmatrali. Za nas je to bilo nešto nedostižno.
Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla je vojne magacine u Trebinju pune brašna, konzervi i razne opreme. U otvorene magacine ulazila su i djeca. Uzimali su uglavnom gas-maske i skije. Vjerovatno nadajući se da će jednom u Trebinju pasti takav snijeg po kome će moći da se skijaju.
Ovo se stvarno i dogodilo strašne zime 1941/42. kada je u Trebinju snijeg bio do koljena i dugo je trajao. Odmah su se stvorila i proradila dva skijališta. Jedno je bilo put koji ide od Krša i prolazi pored kuće Časnih Sestara pa kod vojnog logora skreće prema Glavnoj ulici. Drugo skijalište bio je put koji iznad Blaca sa glavnog puta skreće za Hrupjela.
Za nas skijaše početnike bio je najveći problem kako proći kroz krivine na putu. Tu bi odreda padali dok nismo od Duška Ristića, iskusnog skijaša, izbjeglice iz Sarajeva, naučili kako se upravlja skijama. Duško je bio sestric Danice Perović, majke Toša Perovića. Skijali bi se po čitav dan na smjenu, sve dok je snijeg trajao...
Ratne godine su zatim prolazile ali pravog snijega više nije bilo. Naše skije čamile su ostavljene u šupama. Mi djeca smo odrastali ali zadovoljstvo koje smo jednom osjetili na skijama nismo mogli da zaboravimo. Živili smo u potajnoj nadi da će pravi snijeg ipak još jednom da padne u Trebinju.
Brato Pavlović, Ivica Roubic i ja kroz gimnaziju bili smo nerazdvojni drugovi, iako nismo išli u isti razred. Brato nam je često pričao o divnim skijaškim terenima na Orjenu. On je imao strica u Kruševicama, selu na padinama Orjena, kod koga je prije rata išao za zimske ferije i imao priliku tamo da skija.
Wegove priče o Orjenu pobudile su u nama želju da tamo jednom odemo sa našim skijama.
Oko prve poratne Nove godine, po okolini Trebinja, pao je nešto veći snijeg. U gradu ga je bilo oko 10 cm i brzo je počeo da se topi.
Nas trojica odlučismo da na skijama odemo do Orjena preko Zubaca. Drugog načina nije bilo. Nas trojica imali smo tek po 17 godina i roditelji nisu ni pokušavali da nas spriječe u tome. Skrenuli su nam pažnju da se čuvamo mećave i škripara.
Rat je bio tek završen i bilo je to vrijeme oskudice. Unrinih paketa nije još bilo.
Put Orjena krenuli smo šestog januara 1946. rano ujutru. Kao brašnjanicu, ponijeli smo hljeba i krišku slanine koju je moja majka nekako uspela da nabavi. Pošli smo cestom sa skijama na ramenima preko Aleksine Međe pa uz Draču. Kad smo se uspeli na vrh, pred nama je bila Zubačka zaravan sa dosta snijega. Stavili smo skije na noge i nastavili put preko Zubaca. Na početku imali smo poteškoća sa hodanjem odnosno trčanjem na skijama jer smo, sem Brata, bili bez iskustva, ali smo se na kraju ipak nekako uhodali.
Na putu preko Zubaca nikog nismo sreli. Na Grabu naišli smo na nekoliko izgorjelih kuća. Do Kruševica se nismo nigde zaustavljali. Kad smo stigli do kucć Bratovog strica, još je bio dan. Tu smo se samo nakratko zadržali i nestrpljivo krenuli put Vrbanja. Uz put nas je uhvatio mrak. Bilo je vedro i mjesec nam je osvjetljavo put. Na mjesecčni snijeg je iskrio. Još prije Vrbanja naišli smo na jednu blagu padinu pogodnu za skijanje. Tu smo se peli i skijama spuštali skoro cijelu noć dok nije počeo da pada novi snijeg. Tada smo se vratili u Kruševice gdje smo pokušali da odspavamo sat-dva ali bezuspješno. Vjerovatno zbog doživljenog uzbudenja.
U zoru smo sa skijama na ramenima krenuli put Herceg Novog.
Tog jutra Herceg Novi osvanuo je sav pokriven snijegom. Vrijeme je bilo mirno i tiho. Bio je Božić.
Građani Herceg Novog izlazili su iz kuća i bili iznenađeni snijegom. Sa jedne terase u glavnoj ulici debela kuharica grudama je gađala iznenađene prolaznike koji su se čudili otkud grude dolaze. Ona se smijala i u tome istinski uživala sve dok je neko sa gornjeg balkona nije dobrom grudom pogodio.
Iz Herceg Novog za Trebinje smo krenuli vozom preko Uskoplja i Huma. U vozu smo sreli popa Vlada Derića koji se iznenadio kada nas je ugledao onako sa skijama.
Puni nekog ponosa, mi smo sa nestrpljenjem čekali kada ćemo stići u Trebinje.
Na stanici nas niko nije čekao. Na putu kroz grad na nas sa skijama na ramenima niko nije obraćao pažnju.
Kada sam se na ovo požalio ocu, on je rekao: “Niste valjda očekivali da će vas sačekati pleh muzika“.
Od ovog našeg malog podviga prošlo je mnogo godina. U svom radnom vijeku u potrazi za vodama organizovao sam i učestvovao u mnogo težim i neizvjesnijim putovanjima kroz divlje gudure Vaziristana, neprohodne prašume Južne Amerike i spaljena područja Kurdistana.
Ipak jedno znam: da mi je za ta putovanja podstrek i neophodno samopouzdanje dao naš mali podvig sa puta za Orjen ostvaren daleke 1946 godine.