tPočetna
PO TANKIM
ŽICAMA
VISE
HUMORA - Enciklopedija hercegovackog humora - casopis
PITAM SAM TEBE!
ŠUTO I ŠUTAN
Šuta, onog prvog, predstavili su mi u hotelu Onogošt u Nikšiću...
- On je - rekli su mi - ekspert za jugoslovensko pitanje.
Naravno, bilo je već sve kasno. Otud, ne sjećam se o čemu je Šuto sve drvio. Sad da ga ovdje citiram ne bi bilo ni po sjećanju. Samo pamtim da je imao dvije uzrečice.
Prva “ha, moj sokole“, koju je neko njegov “s lukom i vinom donio iz Trebinja“, i druga “pljuni me đe sam najbrži“ (to je govorio kuckajući se palcem po nosu).
Ne znam je li Šuto govorio mnogo, ali danas ne bi reko da su se ostali napričali.
Poslije, kad smo iz hotela krenuli prema parkingu, upitao sam rođaka (najpametniji iz moje pobočne, crnogorske loze), kako je ekspertu za jugo-pitanje pravo ime, a on se prosto zabezeknuo...
- Što me to pitaš, jebi mi oca ako znam.
- A zašto ga zovu Šuto.
- Ne znam, čini mi se da mu je to nešto po ocu.
Već sam bio okrenuo ključ u kolima i krenuo, kad mi je rođak dobacio...
- Jes, sjetio sam se, otac mu se svao Šutan.
Sve to do uha mi je došlo u toku rata, negdje 1993-94.
Od tada, za nikakvog Šuta nisam čuo, međutim prošlog ljeta, na Somovijadi u Bileći, popodne, uz muziku na splavu, pošto su proglasili pobjednike i već riblja čorba počela da se kusa, ne znam ni kako, za komadić stola koji je nekako pripao meni i drugom rođaku (“svi smo mi jadan Banjani“) sjela je jedna grdosija. Mokar, potpuhan, neobrijan, krnjav. Kosa ulijepljena po golom tjemenu, dlanovi blješte od kolomasti. Da zlo bude veće, stalno nam je namigivao, kao da bi nešto unaprijed trebali da znamo.
Za pola sata dvadesetak puta morao sam ponoviti da ću u Trebinju obavezno pozdraviti “vašeg predsjednika“. Nisam, naravno, znao ni zašto, ni u čije ime. Nije dolazilo u obzir da ga pitam kako se zove. To pitanje bi potopilo i njega, i nas, i, čini mi se, cijeli splav koga su razmrdavali zvučnici od bog zna koliko vati.
Rastali smo se u velikoom prijateljstvu. Ja sam, i kad smo izašli na obalu, bio prisiljen da kažem da sam ga se odmah sjetio, i da on više nema nikakvih razloga da bilo šta objašnjava niti da se izvinjava. Uz to, obećao sam da ću i iduće godine doći na Somovijadu, i da ću njegov poziv prenijeti “vašem predsjedniku“.
Kad smo se konačno dokopali kola parkiranih iznad splava, upitao sam rođaka ko je ova napast.
- To ti je Šutan, zar ne znaš Šutana?!
- Ne.
- Nisi ga lani vidio na splavu.
- Nisam - rekao sam mada ni danas nisam baš najsigurniji.
- Ko je bar jednom bio u Bileći, ko je bar deset minuta svratio na kafu... mora znat Šutana...
- A kako mu je pravo ime?
- To ne znam.
- A mogu li, šta misliš, znati oni koji svrate i na kafu i na rakiju?
- Možda.... neko?!
- A prezime, koje mu je?
- Lako može biti Vujović...
- I nije baš neka šutalica, jesi li vidio... stalno je mljeo.
- Ne - objasnio je moj Banjanin - nije on po tome dobio ime.
- Nego po čemu
- Po ocu...
- A kako mu ze otac zvao?
- Šuto!
Nije, naravno, bilo smisla da ponavljam isto pitanje, ali, nisam mogao da odšutim...
- A zašto... čemu to Šuto?
- Znaš kako je u Hercegovini, to ga je nekako zapalo. Kako i zašto, pljuni me ako mu i rođena majka zna.
Priča dođe kraju, a ne predstavih vam rođaka, još jednog svog Banjanina. Ime mu je Limun. A, ako pitate za oca, ime mu je Limo!?
Kako ih je to zapalo, ne znam ali znam da je stari Limo bio član CK Crne Gore, i da to kod njega nije moglo biti baš slučajno.
P.S.
- Oni su inače vazda bili jako bratstvo - uveče mi je objasnio otac - pa tako, da se stari, kojim slučajem, zvao Šupan, malom ne bi ostalo ništa drugo nego da se, na svu bruku, nazove Šupak, taman imo postat Knjaz na Cetinje.
J.P.P.
VISE HUMORA - Enciklopedija hercegovackog humora - casopis PITAM SAM TEBE!