tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

On june 28 ... Story about Third Man / Priča o Trećem Čovjeku

ATENTAT U SARAJEVU

Assassination in Sarajevo

“U prvim danima robije, u samici, (Nedeljko Čabrinović) čavlom grebe plehanu posudu za jelo urezujući slova i tako tiska svoj list Bomba, kratke vijesti i poruke u nekoliko rečenica.“

Trebinjac  Nedjeljko Čabrinović, danas bar djeluje tako, ispreturao je svoje namjere u prostoru i vremenu. Takav zaključak može se izvesti bez velikih dilema. Naravno, uz napomenu da ovo nije vrijeme tzv. realija, nego, u najboljem slučaju vrijeme utisaka, otisaka ili impresije. Od samih događaja mnogo su bitnije slike, od saopštenja - interpretacije.

Čabrinović je bio treći čovjek u jednom velikom događaju, ali nije imao svog (Orsona) Velsa. Sa trećeg mjesta, tako, pao bi na dno, u potpunu anonimnost da, npr. zahvaljujući online enciklopediji NJikipedia, Youtube, i njeb-portalima koji povezuju sve i svja na monitoru od par stotina hiljada piksela, nije uskočio u jednu novu priču (čiji se kraj ne nazire).

Danas, gotovo da djeluje i moguće, da se Čabrinovićeva majka virtuelno reanimira, i prosurfuje sajtovima koji opisuje njenog sina, morala bi nekom kazati: “Liči, ovo je možda on, ali ja ga ovakvog nisam rodila!”

Vidjela sam auto Arhi-Duke Franja Ferdinanda. Čuva se u muzeju. Pogledajte sliku...

Vidjela sam i naslov Serbian blame - the Black Hand, a zatim sam se sjetila fotografije predratnih satiričnih listova, koju sam vidjela u Glasu, i na glasovom sajtu (njnjnj.glastb.com), fotografiju na kojoj su mladi revolucionari i satiričari, a u pozadini, na zidu, fotografija stisnute pesti. Liči do juče veoma aktuelan amblem pokreta Otpor. U prvi mah mislila sam o tome, a tek kasnije sjetila sam se onog što smo o crnoj ruci učili u školi.

Tada, shvatila sam da se sve to desilo nama, ne nekom daleko, i da je - da su se karte drugačije izmiješale - Nedeljo Čabrinovi mogao biti moj školski drug. Čak i nešto više od toga - moguće i virtuelna osoba čija je dalja sudbina neizvjesna. Kad kažem više od toga, ne navodim vas na zaključak da su mnogi na Čabrinoviću diplomirali.

Moja generacija s Čabrinovićem ima jedan problem, naravno, ako nešto pročita o njemu. Ako ne pročita, sve je skaladno i idilično. Čabrinovićeva biografija koja kruži Internetom potpno je ideološka, a uz to je haotična. Napravljena je  da nekako obrazloži Čabrinovićevo učešće u sarajevskom atentatu.

Sve u svemu, prema toj biografiji, Čabrinović je pucao na Nadvojvodu Ferdinanda, zato što je bio: 1. sin austrijskog policijskog špijuna, 2. zato što je bio loš đak, 3. zato što je lutao i trgovao, 4. zato što je bio limar, tesar i tipograf... Stiče se utisak, da nije morao biti ni anarhist, ni nacionalist, ni socijalist, pa da povuče obarač. Osnovnu kvalifikaciju za atentatatora stekao je rođenjem, a ostale je pribavio tek što je iskočio iz pelena.

Citiram...

“Nedeljko Čabrinović rođen je u Trebinju 20. siječnja 1895. godine kao sin austrijskog policijskog špijuna. Od samih početaka svog školovanja nije bio baš najbolji učenik. Vjeran sebi u četrnaestoj je godini odustao od daljeg školovanja i posvetio se lutanju i trgovanju. No, od nečeg se moralo živjeti pa se zaposlio. Tako je radio kao limar, tesar i tipograf. Ni na jednom poslu koji je radio njegove kolege nisu imale baš naročito mišljenje o njemu jer je bio izrazito svadljiva osoba. Uz to ni poslodavci nisu bili previše zadovoljni njime jer nije bio naročito radišan.

Godine 1912. u Sarajevu je sudjelovao u tipografskom štrajku zbog čega je protjeran iz rodnog Sarajeva. Potom je radio u Trstu, Zagrebu i Beogradu. U Beogradu je našao posao u tiskari Velika Srbija, a potom u Državnoj štampariji Kraljevine Srbije. Čabrinović ne samo da je mijenjao poslove već je olako mijenjao i politička uvjerenja. Tako je prvotno bio socijalist, potom anarhist da bi na kraju završio kao nacionalist. Ali tu je uvijek bila jedna konstanta - za što god se zalagao uvijek je to činio s jednakim žarom (moj italic). U nekoj beogradskoj kavani major srpske vojske Tankosić vrbovao ga je za jednog od izvršitelja plana atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, nasljednika austrijskog trona. Nakon uspješnog vrbovanja, Čabrinović se pridružio Gavrilu Principu i Trifku Grabežu u vježbanju streljačkih sposobnosti u kampu za vojnu obuku. Prije polaska u Bosnu s ciljem ostvarivanja zadanog plana, oprostio se s Milicom Racković, grafičkom radnicom, poklonivši joj Tipografski kalendar 1911. godine za uspomenu, s napomenom: O meni ćeš ćuti za neki dan više... Iz Sarajeva se javio razglednicom Mikiši Milenkoviću, i Dragoljubu Gospiću, svojim dobrim prijateljima. U obje razglednice stavio je naslove pjesama Đure Jakšića: Padajte braćo! i Oj Vidovdane, Željeni brale. Dragoljub Gospić kasnije će za njega reći kako je bio ... "romantik, sentimentalist, čovjek kome za srce prianja svaka lijepa misao, svaka revolucionarna fraza, svaki herojski gest, buntovan, uvijek odlučan i pun poleta..."

Na dan atentata 28. lipnja 1914. Čabrinović je prvi bacio bombu na kolonu vozila kojom se vozio nadvojvoda ali nije uspio ubiti nadvojvodu, već je bomba pogodila pratnju. Vidjevši kako nije uspio u svojoj namjeri, progutao je otrov te skočio preko zidića koji ga je dijelio od rijeke Miljacke. No, otrov je bio star (samim tim je izgubio svoja otrovna svojstva) te je izazvao samo povraćanje i mučninu u želucu. Kako je Miljacka tek nekoliko centimetara duboka rijeka za njim su skočili i ljudi iz nadvojvodina osiguranja te uhapsili Čabrinovića. Nedeljku Čabrinoviću i ostalim atentatorima organizirano je suđenje u listopadu 1914. godine.

Izjave koje su atentatori dali na suđenju bile su posve različite, a koje su odgovarale na pitanje zašto su počinili atentat. Od toga da su željeli biti junaci, osvetiti se za bosansko siromaštvo, željeli učiniti dobro, da su borili za Veliku Srbiju itd. Za razliku od Gavrila Principa, Čabrinović je na suđenju, sav u suzama, izrazio kajanje zbog počinjeg zlodjela. Proglašen je krivim i kao maloljetnik osuđen na dvadeset godina zatvora. U prvim danima robije, u samici, čavlom grebe plehanu posudu za jelo urezujući slova i tako tiska svoj list Bomba, kratke vijesti i poruke u nekoliko rečenica. Umro je u 21. siječnja 1916. godine od tuberkuloze u zatvoru u Terezinu (Češka). Poslije smrti Čabrinovića, grob mu je zaravnat i zabetoniran kako se ne bi znalo mjesto gdje je sahranjen. Kada je 29. travnja 1918. godine umro i Gavrilo Princip, tako je postupljeno i s njim. Međutim, jedan vojnik zabilježio je mjesta u dvorištu tvrđave gdje su tijela sahranjena, pa su tako tijela, poslije Prvog svjetskog rata, nađena i sahranjena u Sarajevu u zajedničkoj grobnici atentatora.“

Vrijeme prolazi, sarajevski atentat medijski mutira. O tom događaju filmove su snimili Veljko Bulajić i Fadil Hadžić.

Za nastavak ove priče, bitniji je Bulajićev film u kome su igrali velike glumačke face (Christopher Plummer - Archduke Ferdinand, Florinda Bolkan - Sophie,  Madžimilian Schell - Djuro Sarac,  Irfan Mensur - Gavrilo Princip, Rados Bajic - Nedeljko Cabrinovic, Ivan Vyskocil - Mehmedbasic, Libuse Safrankova - Jelena, Otomar Korbelar - Emperor Franz Joseph, NJilhelm Koch-Hooge - Franz Conrad, Jirí Holý - Merizzi, Nelly Gaierova - Countess Langus, Jirí Kodet - Morsley.).

Ne znam da li su se stranci zainteresovali za događaj izvan scenarija, ali jedan čovjek jeste. Bio je to glumac Radoš Bajić, koji je igrao Čabrinovića. Uz samu premijeru, posjetio je Čabrinovićevu sestru Hristinu, koja mu je prenijela bratoveposljednje riječi izgovorene u roditeljskoj kući... Naime, pred atentat Nedjeljko se obukao onako, obično... Otišao je kod oca, stavio mu sat s lancem na tezgu i rekao: 'Oče, ovo si mi ti poklonio. Idem na put pa se bojim da ga ne izgubim... ' Onda se vratio i majci dao dijamantski prsten uz riječi: 'Uzmi, idem na put, pa da ga ne prodam.'

Ono što je “prodao” danas raste na Internetu. U muzeju čuva se nadvojvodino auto, čuva se i njevoga uniforma u kojoj je poginuo, ali nigdje nema tumačenja za onih nekoliko rečenica koje kao da su zalutale u Čabrinovićebu biografiju. Ni riječi ni o onoj zbog koje ovo i pišem..

Bio je romantik, sentimentalist, čovjek kome za srce prianja svaka lijepa misao, svaka revolucionarna fraza, svaki herojski gest, buntovan, uvijek odlučan i pun poleta...

Da li je to bila njegova jedina greška? Da li su oni zakoje se ne može napisati ovakva rečenica jedini pravi, da li samo na njima traje i opstaje ova naša civilizacija?

Ko danas može Čabrinovića da shvati? Ko kome može da ga objasni? Naši roditelji nama mlađima, ili, možda, već stvar stoji obrnuto - pa mi tumačenje dugujemo njima?!

Osloniti se danas samo na objašnjenje Vladimira Ćorovića, ne djeluje dovoljno. Ipak, kako još uvijek drugih objašnjenja nema, navodim ga maksimalno skraćeno...

“U borbi naši mladi ljudi išli su potpuno za primerima ljudi Italije u njenoj borbi za narodno oslobođenje i ujedinjenje, o kojima su čitali i slušali. Macini i njegova "Mlada Italija" postaju ideal naše omladine. NJegovi spisi prevode se, čitaju i objašnjavaju i javno i na privatnim skupovima. "Naša najomiljenija literatura bili su ruski revolucionarni pisci i apostoli talijanskog risorđimenta", piše jedan omladinac toga vremena. I u Italiji su pripremani razni atentati, stvarala se tajna društva, organizovali se zaverenici. Atentatoru na Franca Josifa, Oberdanku, koji je 1882. god. kažnjen smrću, podignut je 1912. spomenik u Veneciji i pravljen mu je čitav kult. Po njemu su nazvane ulice i spevana mu je čak i himna. Kad je Mario Sterle objavio jedan spis veličajući Oberdanka, pa ga sud u Beču aprila 1913. osudio na pet godina, priređene su po svoj Italiji bučne demonstracije protiv Austrije. U Rimu je zbog toga morao biti zatvoren univerzitet, a u parlamentu je jedan poslanik uvredio samog austrijskog cara...”

Sve u svemu, Evropa se do danas nije puno promijenila, a ni nas nije spopala neka velika preša.

Nekako, kad se razmišlja o minulim događajima, svi ispadamo loši đaci.

Kao da je tako lagodnije i ljepše. I kao da takav život

nudi više.