Reagovanja

REAGOVANJA - ZAŠTO JE CRNOGORSKI ZAHTJEV ALOGIČAN

CRNOGORSKA PRIČA PADA U VODU

Da moŽE, kako Žele neki u crnoj gori, trebiŠnjica bi potekla preko vilusa?! DA LI JE MOGUĆE DA U NEKIM PODGORIČKIM GLAVAMA, kao normalna, funkcioniŠe moguĆnost da SAMIM ČINOM DRŽAVNE DISOLUCIJE crna gora stiČe nova prava u odnosu na susjede? KADA BI SE NAŠAO SUD KOJI ĆE PRESUDITI ZA CRNOGORSKU STRANU, het bi morao diĆi gigantski kredit da vrati dugove KOJE NIKAD NIJE NAPRAVIO PREMA elektroprivredi crne gore a he dubrovnik bi morala da sanira drŽava hrvatska, jer bi, priznavanjem novih crnogorskih ”prava”, postao nerentabilan - DA U STRUJU PRERAĐUJE POLA jADRANSKOG MORA.

Pažljivo sam, daleko od domovine, pročitao fragment iz studije Boška Bogetića UDIO CRNE GORE U HIDROPOTENCIJALU HES "TREBIŠNJICA" koju je naš "Glas" prenio u prošlom broju.

Zahvalan sam Bogetiću na trudu, a i na činjenici da o cijelom sporu, pošto zbog godina sve manje dolazim u stari kraj, sad znam nešto više. Autorova teza, iza koje stoje tako velike cifre (ako se i ne računa na izgubljenu dobit), prosto mi je ”razvezala cipele”.

Crna Gora, kao samostalna država, naslijedila je granicu na vodi. Naslijedila je jezero, a ne rijeku Trebišnjicu. Dakle, danas, na svojoj kompletnoj površini može da se koristi tim jezerom. Može da na njemu razvija turizam, a može i jezersku vodu da koristi, na primjer, za zalijevanje. To je sasvim logično, logično mi je čak da može napraviti dil sa susjednom državom o zajedničkom upravljanju vodoama (pa i da od HET-a traži ono što traže i odnedavno dobijaju opštine Bileća i Trebinje), ali da, nakon pola vijeka, može potraživati novac od HET-a (i to u tako dubokim, fundamentalnim iznosima), da jednom produkcinom sistemu sada želi tako drsko ”ući u trbuh”, djeluje mi abnormalno i sitničarski-neuljudno (mada ne i neočekivano za tek sklopljeni državni aparat koji, kad se stvari dovedu do ovakvog nivoa, ima nekih starih grijehova koji bi se mogli uozbiljiti a neki i procesuirati, mimo očekivanja novih patriota).

Jasno, šta je zakonito, kazaće sud, ali o tome šta je pravično, svi imamo pravo da govorimo. Unekoliko, to je i naša građanska dužnost. Reagujem zato što je HET jedini aktivni i snažni resurs Istočne Hercegovine, i što svaki pokušaj da se na bilo kakav način ošteti ili degradira, može imati opasne posljedice i sa jedne i sa druge strane granice.

Bogetić je, pretpostavljam, na neki način, dobio zadatak ili nalog od crnogorske elektroprivrede ili od zrnogorske Vlade da napiše ovaj rad. Ne znam koliko je bio slobodan u donošenju zaključaka, ali, kako ih je on potpisao, ja ovdje nemam namjeru da polemišem sa nečim što pomalo miriše na politiku, neko sa konkretnim tekstom konkretne osobe. A kako nisam ekspert za elektroprivredu, uputiću samo na neka mjesta koja kao čitalac nisam mogao a da ne primijetim.

Idem redom...

1. Na samom početku teksta Bogetić kaže: da hidroelektrane Dubrovnik i Trebinje 1, sa akumulacijom Bilećko jezero, čine energetski i ekonomski izuzetno značajan sistem (podvukao autor) . Kao takve, ove dvije HE generišu, a ekonomski i organizaciono ubrzavaju, razvoj ostalih objekata HES-a kroz više faza izgradnje.

Dakle, i pitanju je energetski i ekonomski sistem. Nešto, dakle, već dobro poznato, zaokruženo, cjelovito. Ne nešto osporavano, nedorečeno, nešto upitno, kako se može zaključiti iz kasnijih teza u ovom tekstu. Posebno podvlačim ekonomski atribut sistema HET-a. Kada bi se tačnim pokazale Bogetićeve teze, na zahtjev susjedne države bila bi ugrožena opstojnost ovog atributa, odnosno njegovo sadašnje stanje ne bi bilo potpuno, pa - nota bene - HET se ne bi mogao ni zvati ekonomskim sistemom (ne zato što su u njega, prema Bogetiću, ugrađene dubioze sa tako puno nula), nego zato što ne počiva na validnim administrativnim i drugim odlukama (!?).

Dakle, sam autor, kada već HET tretira kao definitivnu energetsku i ekonomsku činjenicu, makar i nehotično, govori da bi osporavanje temeljnih elemenata sistema, ne samo ugrozilo nego i ekonomski osporilo sistem (odnosno njegovu osnovnu investicionu formulu na kojoj je sve niklo).

Ne bavim se ekonometrijskim analizama, ali moguć je zaključak da bi, ukoliko bi se prihvatila autorova osnovna gledišta, HET prvo bio degradiran kao ekonomski, a zatim i kao produkcioni sistem. To bi se izvjesno dogodilo zato što bi temeljne ekonomske postavke projekta bile nasilno osporene. Sumnjam da zakoni dozvoljavaju takve retroaktivne udare na ekonomske cjeline koje rade tako dugo u poznatom balansu prihode, derivacije i ekonomije.

2. Kakvim podacima operiše autor. Citiram: Zbog različite procjene slivnog područja, visine dotoka u akumulaciju Bilećkog jezera se kreću od 30 m3/s (izvedeno na osnovu podataka P. Milanovića), 32 m3/s (Elektroprojekt-LJubljana), do 38 m3/s (D. Dragović). Izuzetak je procjena Energoprojekta Beograd, koji je izašao sa podatkom da se akumulacija Bilećko jezero sa teritorije Crne Gore puni dotokom od 8 do 13m3/s.

Autor ovog rada smatra da je ovaj dotok potcijenjen i bez adekvatne stručne elaboracije od Energoprojekta.

ZnaČi oscilacije u procjenama su trostruke. Kako nema egzaktnog sistema da se utvrde iole validniji podaci, riječ je samo o procjenama, a kako se do njih dolazilo i dolazi, sigurno je poznato i autoru.

Čitaoca podsjećamo na činjenicu da ne postoje, u bukvalnom smislu, hercegovačke ili crnogorske vode. Voda koja se uliju u neki hercegovački vodotok iz Crne Gore nije crnogorska. Po istom kriterijumu, nemamo pravo da naplatimo vodu našim južnim susjedima. Nemamo jer je ta voda i njihova i naša (a futurolozi tvrde da uskoro neće biti ni njihova ni naša, nego svojina kompletnog čovječanstva).

Kako nema naše i njihove vode, ono što takvi sistemi jedni od drugih potražuju jeste novac srazmjeran učešću u investicionim projektima plus poznata obeštećenja lokalnim zajednicama. Naravno, kada se pristupa izgradnji hidroenergetskih objekata, rješava se najveći do tih pitanja, od ekoloških do imovinsko-pravnih.

Tek kad se to jednom riješi, i to do u posljednju nijansu (pošto je riječ o kapitalnim investicijama), tek kad se naprave odgovarajući ugovori i definišu prava svih strana, tek onda se pristupa izgradnji. no o tome kasnije...
3. Iz prethodnih razloga, autor, da li nehotično ili s određenom tendencijom, koristi dva prividno homogenizovana izraza: udio i površina akumulacije. (Bogetić: udio Crne Gore u ukupnoj zapremini akumulacije Bilećko jezero je 305h106m3 prema obradi Energoprojekta a što procentualno iznosi 23,88%, a u korisnoj zapremini ove akumulacije iznosi 21,25%. Površina akumulacije koja pripada Crnoj Gori iznosi 4,82 kmh, što čini 18% ukupne površine.)

Ne znam da li će doći do dogovora ili će cijela stvar imati finale pred međunarodnim sudom, ali, prevodioci će sigurno imati problem sa ovako tretiranim pojmom (udio a ne dio?!).

Autor vjerovatno osjeća prethodnu terminološku zamku, pa zato precizira i neke segmente koji prividno nisu u prvom planu (Efekti učešća u izravnavanju voda koji se ostvaruju kroz snagu, proizvodnju i strukturu proizvodnje nizvodnih HE, kao i efekti ostvareni /i koji će se ostvariti/ kroz višenamjensko korišćenje voda Bilećkog jezera, treba da budu adekvatno valorizovani kao udio /podvukao autor/ Crne Gore...

4. Navodno, kada se 1968. počelo govoriti/ dogovarati o tome koliki je čiji udio (ako je tada ta riječ uopšte korištena), prema Bogetiću, punovažan je bio slijedeći princip: kada je rijeka granica teritorije zainteresovanih strana, derivacijom se ne može oduzeti partnerov udio u potencijalu, pošto ostaje zahtjev takvog partnera za odgovarajući udio vode u prirodnom koritu.

Autor ovdje sam kaže da nije u pitanju struja nego voda. Kasnije, kad se dohvati milionskih cifara, već će u pitanju biti struja?! Kako Crna Gora nije učestvovala u derivaciji, kako je lokalno stanovništvo obeštećeno, ne vidim uopšte mogućnost da se ta temeljna konvencija iz 1968. godine, ako je i imala ikakvu normativnu formu može dovesti do zaključaka koji su nam ovom prilikom podastri (suština je, dakle u obeštećenju za nešto što je postojalo ranije, a ovdje to je nejasno apostrofirano - sada već kao udio vode u prirodnom koritu koga odavno nema, što znači da je crnogorski zahtjev spekulantski-retroaktivan).

Sve se ovo, naravno, pominje da bi se došlo do nekog prava na nešto stvarno, a to je, u ovom slučaju pravo (?) Crne Gore na udio u hidropotencijalu HET-a.

Naravno, niko ne spori teritorijalnu pripadnost jednog dijela jezera Crnoj Gori, a time i sva prava koja se mogu izvesti iz te geo-činjenice, ali izvan toga nema ničega. Učešće u kilovatu meni djeluje ne samo nasrtljivo, nego i djetinjasto. Da je to pravo postojalo, ono bi se prirodno realizovalo u ondašnjoj federativnoj strukturi SFRJ. Ako ne u doba federativne idile, a onda sigurno u doba snažne etatizacije, kada su republike počele čak i teatralno da obilježavaju dane svoje državnosti...

5. Na nekoliko mjesta, manipuliše se ključnim izrazima. U dva susjedna pausa, kao sinonimi funkcionišu pojmovi hidroenergetski potencijal i hidropotencijal. Tako, Bogetić dolazi u situaciju da svojim dokazima potvrđuje suprotno mišljenje.

Citiramo: Stručnjaci za hidroenergetski potencijal (podvukao autor) Bosne i Hercegovine (P. Ramljak i D. Kecman) su prije 25 godina ukazali na udio Crne Gore u hidroenergetskom potencijalu HES Trebišnjica. U svom naučnom radu "Hidroenergetski potencijal Bosne i Hercegovine", na naučnom skupu u Mostaru 1981. godine zaključuju sledeće:

"Podjela hidropotencijala (podvukao autor) Trebišnjice izvršena je na bazi izgrađenosti sistema I faze (HE Trebinje 1 i HE Dubrovnik), 22% SR Hrvatskoj, a 78% SR BiH, dok proizvodnja II faze hidrosistema Trebišnjica (RHE Čapljina) kao i ostalih objekata pripada u čitavom iznosu BiH. Jedan manji dio I faze Trebišnjice, prema gornjim kriterijima, kao resurs pripadao bi SR Crnoj Gori s obzirom na potopljene površine".

Dakle, Ramljak i Kecman, u ovom slučaju, govore o hidro, a ne o hidroenergetskim potencijalima.

6. Naredni fragment najbolji je dokaz da su crnogorske teze prenategnute i da onima koji ih promovišu nije cilj da dođu do istine, nego do novca.

Čitajte pažljivo. Bogetić piše ovako: "Ako je rijeka ujedno i granica zainteresovanih strana (prema Elektroprojektu LJubljana), hidropotencijal se dijeli na dva jednaka dijela, odnosno alternativni kriterijumi za raspodjelu se koriste: prema udjelu proticaja izračunatom na osnovu odgovarajućih slivnih površina. Pošto je rijeka Trebišnjica granica između država (ranije republika), a ne postoji prethodni sporazum za raspodjelu hidropotencijala, to se navedeni kriterijumi nesmetano mogu primijeniti."

Kako bi se hidropotencijal Trebišnjice mogao podijeliti na dva jednaka dijela? Da li je granična pozicija primarni kriterij? Da li je to pozicija nekadašnje rijeke u cijeloj graničnoj dužini? Ako nije, ako je to kojim slučajem (ipak) Bilećko jezero, kada se koriste korektivni a kada alternativni kriteriji koji se ovdje nagovještavaju (prema udjelu proticaja izračunatom na osnovu odgovarajućih slivnih površina). I kakvi su dalji zaključci koji slijede, da li se preko raspolaganja vodom, može doći do struje (za stolom, daleko od elektrane?).

Autor kaže da se pomenuti kriteriji mogu nesmetano primijeniti, ali ne kaže koji od pomenutih kriterija!? Naravno da mogu ako se ima cilj dokazati, čitajte pažljivo, da je podjela koju su napravili Slovenci jedina objektivna (Bogetić: "U ovoj studiji /Elektroprojekt - Ljubljana, op. autora/ proizvodnja HE Trebinje je podijeljena tako što SR Bosni i Hercegovini pripada 348 GNJh, a Crnoj Gori 147 GNJh. Pored ovoga, udio Crne Gore u proizvodnji HE Dubrovnik iznosi 123 GNJh. Prema obradi Elektroprojekta-LJubljana, udio Crne Gore u godišnjoj proizvodnji HES Trebišnjica iznosi 270 GNJh.")

Nakon ovakvih zahtjeva, čovjek se mora upitati do kojih bi se cifri došlo da je, kojim slučajem, Crna Gora svojevremeno uložila bar onaj jedan sivi “aluminijumski“ dinar u izgradnju HET-a?

Da se ovim podacima ne može vjerovati, govore i velike razlike u ciframa. Slovenci su, eto, učešće Crne Gore u HET procijenili na 270 GNJh, a Energoprojekt Beograd na 83,35 GNJh. Dakle, i matematički, ono što je prezentirano djeluje neozbiljno. Neko je očito dao lažne podatke. Naravno, oni su tehničke prirode, a ne pravne (što znači da bi se do nekih takvih ili sličnih cifara eventualno moglo i doći da su obje strane podjednako para uložile u projekat.)

7.Sve u svemu, prema Elektroprojektu iz LJubljane (1973. god.), Crna Gora godišnje je gubila 270 GNJh. Dakle, od 1968., prema Bogetiću, naši susjedi izgubili su tačno 428. 868. 000,00 eura (na HE Trebinj 1 otpada 233.494.800,00, a na HE Dubrovnik 195.373.200,00 eura. Po Energoprojektu iz Beograda, ukupna šteta manja je za oko dva puta (132.393.140,00). Najveći zaljubljenici u velike cifre, bili su stručnjaci iz Podgorice koji su 2005., u Subsektorskoj Studiji-Energetika, utvrdili štetu od teško zamislivih 775.774.560,00 eura (od čega, prema Bogetiću, 596.285.360,00 eura otpada na HE Dubrovnik, a 179.489.200,00 eura na HE Trebinje 1.

(Malo šale - kako su prošli Dubrovčani, mi smo, eto, mila majka. Ali, rješenja ima: da jedni i drugi podignemo kredit od jedne milijarde eura, da napravimo Buk Bijelu i Gornje horizonte, pa da sve to, da bi ostale dobre komšije, poklonimo Crnoj Gori?!)

8. Naravno, sve ovo neće raspraviti stručnjaci. O tome nema ni govora. Nema te (balkanske) struke koja će na ovako visokim ciframa pomiriti sve zainteresovane strane. Čitav spor najvjerovatnije okončaće se na sudu, a mi da se vratimo ovom tekstu, odnosno manipulaciji riječima.

Poštovani čitaoče, vratite se na odjeljak 4. i pročitajte pažljivo tih nekoliko redaka. Tamo autor govori o potencijalima koji su izgubljeni što se tiče Crne Gore. Tek u finalu, kad je vodu prtvorio u struju, uvodi u igru izraz hidroenergetski potencijal (jer samo taj izraz vodu pretvara u struju, a struju u novac).

Dalje, Bogetić, iako mu povremeno ne manjka ni korektnog tona, sugeriše nešto što je daleko od razuma, tvrdeći da "zainteresovane strane moraju uvažavati određene kriterijume za raspodjelu hidroenergetskog potencijala".

O tome nema ni govora, zainteresovane strane mogu poštovati samo zakone, a ne nikakve kriterijume, a kakvo je stanje (koliko je pravne države u BiH i u Crnoj Gori) - ni sa zakonima neće ići baš lako.

B. PEJOVIĆ

DA LI SE 1968. OGLASILA CRNOGORSKA SKUPŠTINA

Bogetić piše da "prilikom formiranja akumulacije Bilećko jezero, prema navodu ovlašćenog predstavnika Crne Gore u Komisiji za tehnički prijem HE Trebinje 1, nije ispoštovana zakonska procedura od strane Saveznih organa za dobijanje potrebne vodoprivredne saglasnosti od strane nadležnih organa u SR Crnoj Gori".

Bogetić kaže da mu "nije poznato" da je Skupština SR Crne Gore (kao nadležni organ) izglasala Odluku o davanju saglasnosti na potapanje dijela teritorije Crne Gore za formiranje akumulacije Bilećko jezero.

U jednom radu ovakve vrste, moralo bi se znati je li ta odluka izglasana ili nije. Dalje, ako i nije, po kakvom bi to scenariju nekadašnja greška crnogorske skupštine trebala da se tiče raspodjele novca koga donosi sitem HET-a danas!?

CRNA GORA U ISTOJ POZICIJI KAO BILEĆA I TREBINJE

Crnogorski zahtjev, kao bismislen, ocijenila je i direkcija ERS u Trebinju. Generalni direktor Pantelija Dakić je naglasio da se ne može tražiti arbitraža samo po jednom pitanju. Da bi bolje osvijetlio svoje gledište, uporediio je to sa apsurdnom mogućnošću da Slovenci zatraže dio struje od sistema Đerdap?!

Stav Elektroprivrede RS je slijedeći - Crna Gora nije uložila nijedan dinar u izgradnju HET-a, a za potopljeni dio crnogorske teritorije izmirene su sve naknade.

Prema Helsinškim pravilima o korišćenju međunarodnih voda, Crna Gora nema pravo udjela u raspodjeli struje. Na isti način, RS , odnosno BiH, nemaju pravo na hidroelektrane Bajina Bašta i Zvornik, koje je gradila Elektroprivreda Srbije.

Šta je dakle ono što Crna Gora može da dobije!?

Teško je reći detaljno, ali, po svoj prilici, isto ono, samo u mnogo manjem iznosu, što za potopljeno zemljište dobijaju opštine Bileća i Trebinje. Međutim, u ovom trenutku, kažu u ERS-u, ne postoje medunarodni zakoni niti konvencije koji bi takve isplate reguslisali.