FELJTON - Iz istorije našeg rudarstva (1) - Autor - Radule POPOVIĆ
EKSPLOATACIJA UGLJA U GACKU
DO SREDINE ŠEZDESETIH GODINA 20. VEKA
Razvoj rudarstva u Hercegovini, bez preterivanja može se reći da je novijeg datuma. Ako se izuzme eksploatacija kamena, peska i šljunka za potrebe svih oblika građevinskih radova, onda se može reći da je sa austrougarskom okupacijom poćela i rudarska aktivnost u Hercegovini (u užem smislu, tj. deo Hercegove zemlje ili vojvodstva Sv. Save, a koji se nalazi u sastavu današnje Bosne i Hercegovine). Rudarska aktivnost poćela je sa ugljem u Mostaru, Gacku, Livnu i Duvnu, a posle Prvog svetskog rata, nastavila se u manjem obimu na boksitu (okolina Mostara) i asfaltu kod Vrgorca.
Posle Drugog svetskog rata intenzivira se eksploatacija boksita i uglja. Ova druga sirovina (ugalj), u drugoj polovini 20. veka dobija izvanredan ekonomski značaj, naročito ležište u Gatačkom polju, koje je postalo jedno od vodećih energetskih potencijala u Republici Srpskoj pa i šire.
Gatačko polje predstavlja jednu veoma lepu ravnicu, koja se u proletnjim mesecima šareni od raznobojnog cveća, u letnjim mesecima nju krase mnogobrojni naviljci (mali plastovi) sena, u jesenjem periodu mestimično je ukrašeno vodenim plavetnilom (od poplava), u zimskom mnogobrojim pticama pridošlim sa dalekog severa da prezime na ovim prostorima koji su bili pravi raj za mnoge lovce.
Na obodu ovog čarobnog Polja (podrazumeva se samo ravničarski deo kroz koji protiču reke Mušnica i Gračanica) nalaze se naselja kao što su: Nadanići, Rudo polje, Gračanica (Mala i Velika), Gacko središte Opšine, Lazarići, Vrbica, Avtovac, Mulja, Samobor, Gareva, Dobrelji, Dulići, Danići, Stepen, Međuljići, Gradac, Bašići (tri zadnja pripadaju Kuli Fazlagića) i Srđevići.
Na severoistočnom obodu, pored mnogobrojnih izvora i pećina bogatih vodom, na više mesta nalaze se izdanci uglja. Temelji mnogih zgrada u Gacku ukopani su u ili na uglju. To je bitan faktor koji je omogućio prve početke eksploatacije ovog energenta, a ono se vezuje za pretposljednju deceniju 19. veka.
Kao što je poznato, na Berlinskom kongresu (1878. god.) odlučeno je da Austrougraska okupira BiH u cilju smirivanja hercegovačkog ustanka podignutog 1875. god. protiv otomanske vlasti. Istovremeno odlučeno je da se Hercegovina podeli, pri čemu je veliki deo istočne Hercegovine pripojen Crnoj Gori (kao pokloon knjazu Nikoli što je razoružao hercegovačke ustanike)...
Uspostavljanjem sopstvene vlasti, Austrougraska je odmah započela sa odgovarajućim promenama ne samo u organizaciji vlasti, već i u ekonomskim odnosima i odnosima novih podanika prema vlasti.
Započete su veoma krupne promene u investicionoj izgradnji (kako se to danas kaže): građeni su putevi, izgrađena je lučna brana sa vodenom akumulacijom, koja je bila u direktnoj vezi sa melioracionim radovima u Gatačkom polju, zatim izgradnja Poljoprivredne stanice i mnogih javnih zgrada, vodovoda, kanalizacije itd.
Tada Gacko postaje moderno gradsko naselje. Kako je bilo relativno dosta vojske, žandarmerije, policije i činovnika državne uprave (Sresko načelstvo, Sud, Pošta, Poljoprivredna stanica itd), a u to vreme zime u Gacku su bile veoma oštre, duge i sa dosta snega, što je pored drugih razloga, prinudilo austrougarske vlasti da, pored ogrevnih drva, potraže i druge izvore energije.
Tokom izgradnje Poljoprivredne stanice, utvrđeno je da se na njenom severnom delu, a ispod puta Gacko - Čemerno, u temeljima zgrada, nalazi ugalj. Nova vlast je odmah odlučila da počne i sa vađenjem tog energenta za svoje potrebe. Međutim, prva saznanja o postojanju uglja u Gatačkom polju vezuju se za 1880. godinu (Mojsisovics et al, 1880, po podacima ovih autora vidi se da je austro-ugarska vojska već ranije registrovala postojanje uglja u rečnim koritima Mušnice i Gračanice).
Ubrzo po otkrivanju postojanja uglja, počinje i njegova eksploatacija. Ona je bila sezonskog karaktera i kao takva trajala je sve do 1948. god. Kasnije, neposredno pred Drugi svetski rat, ispred kuće Rista Miloševića, odnosno iza kuće Dilića, iza kuće Kekića (oko 300 m od glavne ulice prema Polju), takođe, započinje vađenje uglja. Ova eksploatacija je bila malog obima i ubrzo je prekinuta. Istovremeno, otvoren je još jedan kop, ovog puta na zapadnom izlazu iz Gacka prema Nevesinju, nekoliko stotina metara iza kuća Galavića (zvanično su se prezivali Zvizdići). Ovaj kop lokalno stanovništvo je nazivalo "GARBUNIŠTE", što je deformisana latinska reč carbo, carbonis, odnosno francuski charbon što znači ugalj, ili kako ga je lokalno stanovništvo zvalo "garbun", te otud naziv "Garbunište".
Na žalost ovaj kop je obeležen tužnom i tragičnom sudbinom gatačkih Srba. Umesto da njegov ugalj greje, u hladnim zimskim danima, stanovnike Gacka, 1941. god. postalo je mesto gde su mnogobrojne žrtve ustaških zverstava bile jednostavno bez ikavog znaka i belega zatrpavane posle masakra koji se odvijao u zgradi sudskog zatvora. Ta zgrada danas ne postoji, a nalazila se neposredno iza zgrade Suda. U prostorijama tog zatvora (jer je postojao još jedan zatvor) srpske žrtve su najsvirepije usmrćivane. Špic od krampa (budaka) završavao je u glavi ili leđima žrtve, dok su drvenim maljem glave razbijane još dok su se mučenici kretali kroz hodnike prema zatvorskim prostorijama.
Zidovi hodnika i zatvoreničkih soba bili su uprskani ljudskom krvlju i komadima mozga... Srećom "Garbunište" nije postalo rudnik, ali njegovi tragovi postoje i danas pa bi ih trebalo sačuvati kao spomenik, koji bi večno opominjao da se slični zločin više nikada ne dogodi.
Dva od četiri pomenuta kopa delimično su bila aktivna i u prvim godinama Drugog svetskog rata, kada su pojedinci, vlasnici zemljišta, vadili ugalj i prodavali ga građanima Gacka ili ga isporučivali Italijanima, koji su krajem 1941. god. kontrolisali upravu u Gacku, iako je formalno NDH imala vlast.
Primitivna i sezonska eksploatacija uglja nastavila se i posle Drugog svetskog rata - sve do 1948. god. Pa ipak, tačan datum početka najranije eksploatacije, autoru ovog rada, nije poznat. Možda bi se negde u arhivama Sarajeva ili Beča i takav podatak mogao pronaći, što ovog puta nije moglo da se uradi.
Zanimljiva je jedna druga informacija, o kojoj bi se odgovarajući dokumenat, verovatno, mogao pronaći u arhivama Zemaljskog muzeja u Sarajevu ili možda u Prirodnjačkom muzeju u Beču, a odnosi se na jednu lobanju primata, koja je, već u prvim počecima eksploatacije na kopu kod Poljoprivredne stanice, pronađena i odmah odatle odnesena u Beč tako da njena dalja sudbina nije poznata. Ostao je samo taj podatak u usmenim saopštenjima starijih istraživača koju su o tome govorili mlađim kolegama.
Postoji još jedan interesantan detalj, vezan za gatačke ugljenokope. Naime, kuća autora ovih redova, imala je podrumski deo u kome se nalazio ugostiteljski objekat (krčma) i iznad dva sprata. Na prvom spratu stanovao je potpisani sa majkom, bratom i sestrom, dok je drugi sprat koristio sa svojom porodicom Pero Andrijašević. Zima 1941/1942. god. u Gacku je bila veoma oštra. U jednoj od soba na drugom spratu, smestio se italijanski oficir (koliko sećanje služi bio je major).
Soba je imala jedan prozor, koji je gledao na ulicu i vrata kroz koja se izlazilo na balkon na istoj strani kuće gde je bio i prozor. Soba se zagrejavala jednom tučanom peći na ugalj i drva. Oficir je imao svog slugu-vojnika (posilni), koji se brinuo o snabdevanju ogrevom kao i svim drugim potrebama svog pretpostavljenog.
Jedne noći, dotični oficir, došao je kasno na spavanje u prilično alkoholisanom stanju. Po svemu sudeći, pošto je napolju bilo veoma hladno, on je napunio peć ugljem. Kako su bili zatvoreni prozor i balkonska vrata, a on "zagrejan" alkoholom, brzo je zaspao. Osvanuo je suncem okupan, hladan zimski dan. Major se nije pojavljivao. Došli su iz njegove komande da provere zašto kasni. Ušli su u njegovu sobu i u krevetu našli njegovo beživotno telo, a u sobi se osećao neprijatan miris.
Usledila su mnogobrojna saslušavanja i proveravanja. Nije bilo nikakve represije, jer je bilo očigledno de se ugušio od ugljen-monoksida, što je potvrđeno pregledom koji su uradili italijasnki lekari i drugi istražni organi.
U stvari, šta se desilo? Peć je bila dobro napunjena ugljem, koji se nije dovoljno razgoreo, već je vatra tinjala, a kako peć nije "dihtovala", u zatvorenu prostoriju, deo gasova od sagorevanja uglja, širio se po sobi, u kojoj je nesrećni major dubokim snom spavao. Jednostavno, on se otrovao, a da ništa nije oseto. Eto, to su neke žalosne priče vezane za gatačke ugljenokope...
(nastavak u idućem broju)