Stvaraoci

tPočetna

ROMAN "HLADNE OČI SUNČEVE" NEBOJŠE RUDANA

ISTINU TREBA TRAŽITI

Sa punom odgovornošću mogu da tvrdim, isto onoliko koliko je Dučića komunistička vlast zloupotrijebila na svoj način, toliko ga je zloupotrijebila i vlast pod čijim je okriljem kasnije i vraćen u Trebinje, iako, bez obzira što su oni htjeli da prigrabe sve zasluge - da nije bilo ktitora Branka Tupanjca, sve bi to bila prazna proklamacija...

Drugi roman našeg sugrađanina Nebojše Rudana, pjesnika i prozaiste, pod nazivom "Hladne oči sunčeve", koji je, takođe u izdanju novosadskog "Prometeja", izašao iz štampe krajem prošle godine, izazvao je veliku pažnju čitalačke javnosti, a najviše, kako se očekivalo, u Trebinju. Jer, nakon filozofskog štiva "Čamotnjak", "knjige za svakoga ko ne voli knjige za svakoga", u čijem je središtu junak bez identiteta, ovog puta Rudan piše o, kako navodi u posveti, "svom velikom književnom pretku" Jovanu Dučiću, odnosu jednog od najvećih srpskih pjesnika i zavičaja, dučićizmu i antidučićizmu.

Reakcije javnosti idu od oduševljenja do gnušanja, ali -jedno je sigurno- iz ovih ili onih razloga roman se čita i prepričava.

- Da budem iskren, poslije "Čamotnjaka", mog prvijenca, trebao mi je odmor, jer je to zahtjevno štivo i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu riječi. Dugo sam ga pisao, nekih četiri, pet godina, što, naravno, ne znači da je bilo lako napisati i roman o životu našeg najznamenitijeg sugrađanina. Ipak, bilo je lakše u tom smislu jer je već postojala znatna količina građe, koju sam u jednom dokumentarnom vidu, u originalnoj verziji čak i preuzimao - kao što su pojedina pisma. Mada, kao što je rekao recenzent romana Pero Zubac, naš Hercegovac koji odavno živi u Novom Sadu, tu je teško razlučiti šta je faktografsko, a šta plod imaginacije, jer se, recimo, diplomatski prijemi nisu snimali, a u romanu upravo ima dosta epizoda koje govore o tome. Inače, moj privatni razlog je bio to što je za ime Jovana Dučića vezano puno kontroverzi. Jednostavno je dugo godina postojala jedna floskula koju sam ja davno prozreo i imao sam odavno želju da je razbijem- da je on bio neki velikosrpski nacionalista i šovinista.

Mislim da on nikada u životu nije bio šovinista, a da je zabluda da je on čitav život bio velikosrpski nacionalista.

Naprotiv, iz dokumentacije kojom sam se služio prilikom pisanja ovog romana, čak sam se i sam iznenadio, ne malo puta, kada sam vidio tekstove koji su bili u jednom kristalnom obliku projugoslovenski orjentisani, što nije teško povezati kasnije, ako znamo da je Dučić, na kraju krajeva, bio službenik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavije... On ide čak dotle, do nekih smiješnih sentenci, pa kaže da se na Kosovu polju 1389. nije branila Srbija nego Jugoslavija...

Tek dvije godine pred smrt, u emigraciji u Americi, Dučić saznaje za stravične pokolje nad srpskim življem u Hercegovini i u Bosni, i, u krajnjem u NDH, tek tada se u njemu probudilo ono iskonsko, srpsko, patriotsko, pravoslavno, i onda je napisao one čuvene pjesme "Vrbas", "Moja otadžbina" itd, i knjigu ."Verujem u Boga i u srpstvo"...

Meni je, sa druge strane, smetalo i to što je aktuelna vlast, i poslije 1990. godine, nakon odlaska komunista sa vlasti, opet izvršila zloupotrebu Jovana Dučića, samo iz jednog drugog ugla posmatrano. Znači, u oba slučaja, Dučić je zloupotrebljen, a mislim da to naš slavni sugrađanin ni u kom slučaju nije zaslužio.

Koliko se zaista zna o životu velikog Duke - pjesnika, diplomate, prvog ambasadora, estete, poliglote, ali i šarmantnog muškarca za kojim su uzdisale ljepotice širom Evrope? Šta ste našli u dokumentarnoj građi, i koliko je bilo teško da se od nje distancirate i date je u punom književnom refleksu?

- Zaista je teško preći granice te faktografije, i od tog napraviti umjetničko djelo. Ako jedno književno djelo nije u jednom velikom procentu plod imaginacije, to je neka faktografija, mada i takve knjige prolaze...

Danilo Kiš je, svojevremeno, bio optužen da je napravio kompletan plagijat sa knjigom "Grobnica za Borisa Davidoviča", mada je on prvi u srpsku prozu uveo taj sistem dokumentovane proze... Što se tiče života Dučićevog, mislim da se dosta zna... Nedvojbeno, bio je esteta, a, posmatrajući uži zavičaj smatrao je da mu to ne priliči... pa je kasnije, po evropskim metropolama, doživljavao civilizacijske šokove. Kao pisac, u Dučiću imam pokriće, da u nekom književnom svijetu, ako se nađem bilo gdje, na bilo kom svjetskom meridijanu, nisam književna repa bez korijena, upravo zahvaljujući veličini Dučićeve figure...

Sa druge strane, ne treba biti dobar čovjek da biste bili dobar književnik.

DUČIĆ JE PALIO MOSTOVE IZA SEBE

Primjetno je da se u knjizi ne libite da govoriti o tamnim stranama karaktera Duka Mišljena - gdje je označen kao neko ko se stidi svog porijekla, rodnog mjesta, ko ima vanbračnog sina, ko žene tretira kao seksualni objekat, kome nisu strane diplomatske afere, kao neko ko, u krajnjem, živi, kao što u romanu stoji, po onom "...izabrani ljudi ne žive od onog što im život dadne, nego što oni sami od života otmu". Ali, sa druge strane, od prvih stranica romana, paralelno vodite literarnu nit one nesrećne, teške sudbine Dučićeve, koji je beskućnik dovijeka, u poznim godinama života razočaran spoznajom da je bio u zabludi za ideju jugoslovenstva, neko ko umire sam i nesrećan, daleko od zavičaja, koga je ipak volio... On jeste pljuvao, još kad se spremao na polazak ovamo, ali ne na svoju postojbinu, nego na grubost, prostaštvo, niskost, fukaraštinu, na mržnju prema svemu uzvišenom, plemenitom i lepom." Mislite li da će vaše literarno viđenje Dučićeve ličnosti i kao običnog čovjeka sa manama umanjiti njegov značaj u očima čitalaca?

- Mislim da pravog pisca uvijek treba da interesuje samo jedna stvar, a to je istina, bila ta istina lijepa ili ružna, bila ona bolna ili prijala. Kakav god predznak imala, istina je istina, i nju treba tražiti. Nije to nikakva tajna, mada mi se dosta ljudi, koji se bave književnošću javilo nakon što su pročitali moj roman, pa su priznali da su mislili da je Dučić bio esteta ne samo u književnosti nego i u životu.

Međutim, diplomatski rečeno, on je imao složen karakter, bio je kompleksna ličnost. Ali, treba se vratiti na činjenicu odakle je potekao...

Nije, na primjer, nikakva tajna da je imao vanbračno dijete sa Jovankom Todorović iz Vranja, koje nikada nije htio da prizna, jer bi to bio potencijalni skandal za diplomatsku karijeru. On se plašio toga, znao je da ne smije napraviti nijednu grešku, palio je mostove iza sebe, znao je da može i mora samo naprijed. Taj momak, koji je kasnije uzeo ime Ivo Doljanski, bio je glumac u Zagrebu, i u momentu nervnog rastrojstva, ubio se, a mnogi Dučićevi biografi kažu da se to desilo zbog krize identiteta što otac nije htio da ga prizna.

Recenzent Pero Zubac je rekao da sam ja bio čak blag u ocjeni Dučićevog karaktera. Kad nisam mogao do kraja da prenebregnem te njegove tamne strane, možda sam se podsvjesno trudio da to ublažim što je moguće više i da u jednoj, najblažoj mogućoj formi, to odslikam, a Zubac je naslutio da iza svega stoji moja velika ljubav prema Dučiću. Samo da pomenem 1986. godinu, kada sam, kao student, objavio moju prvu zbirku poezije "Kad laste proljeće traže", - na početku ciklusa stavio sam citate iz djela i stihove Jovana Dučića, jer sam i tada smatrao da nema razloga da bude zabranjen.

Da li strah ili konformizam, niko nije imao hrabrosti da se potpiše kao glavni i odgovorni urednik te moje knjige, jer se pominje Dučić, pa se onda potpisao moj pokojni otac.

Roman od samog naslova intrigira - "Hladne oči sunčeve"...

- "Hladne oči sunčeve"- to je Jovan Dučić, to je jedan oksimoron koga sam napravio. Dosta poznalavalaca književnosti i esteta reklo je da je naslov dobro odabran, da se dobro uklopio. Sunce je poetski osjećaj u njemu, a hladne oči- njegov tamni karakter, to je taj kontrapunt koji je čitavo vrijeme postojao u njemu, to je dvojstvo njegovog karaktera... Dučić često nije bio gospodin, to sam prikazao u nekim sekvencama, na primjer, kada galami na gospođu Milenu Gaćinović, tu nema nikakve tajne, to je gospođa Milena Šotra, slikarka iz Stoca. Ali, sve to ide uz jednu veliku ličnost.

NISAM ŽELIO DA ČEKAM

Vaš roman je u javnosti označen kao kontraverzan jer u čitanju iz više uglova mnogi posežu za onim perifernim - za ličnostima savremenog Trebinja, odnosno Tratinja ali i Velike Varoši (Beograda), naravno u vašem literarnom viđenju. Da li imate bojazan od vašeg otvorenog, mnogi će reći hrabrog pisanja o vremenu i ličnostima koji još nisu otišli u istoriju, jer su i pored šifrovanih, odnosno anagramski izvedenih imena aluzije više nego jasne?

- Imam jednu skupinu ljudi koji prate svako moje izdanje, ne u smislu nekih supervizora, nego u smislu ljudi koji su kompetentni i dobronamjerni -njima dajem svoj rukopis kada ga završim, prije nego ga pošaljem recenzentu i izdavaču, da daju svoj sud o tome.

Polovina njih je bilo zato da je suvišna paralela u romanu od 1990. godine, sa savremenim Trebinjem, odnosno Tratinjem, a drugi su rekli -neka si, i trebao si to uraditi, neka se vidi ko su ti Dučićevi savremenici, jer sve što je rađeno nakon 1990. godine je praktično rađeno pod firmom Jovana Dučića, što je za mene opet zloupotreba, samo iz drugog ugla posmatrana.

Kad pominjem ljude koji su mi govorili da ne treba da pišem šta je bilo poslije 1990. godine, bio sam nestrpljiv da dočekam tu istoriju, kad to ona treba da dođe - za 20, 50 godina? Ja nisam želio da čekam.

I još nešto- kada je riječ o tim perifernim likovima u romanu, Pero Zubac je dobro predvidio da će pažnju najvećeg dijela čitalačke publike upravo privući, u smislu satire i groteske, neki periferni likovi, koji su, kao i takvi zamišljeni, samo da odslikaju ko se pojavljuje kao Dučićev sljedbenik 1990., neko od koga bi se Dučić prevrnuo u grobu, s obzirom na mnogobrojne skandale koji su se ovdje dešavali na Dučićevim večerima poezije, pogotovo tokom rata.

Tada su pojedinci, nedoličnim ponašanjem, oskrnavili ovu manifestaciju, apostrofirajući sebe, tako da je i Dučić ostajao u drugom planu od tih frustiranih ličnosti...

Interesantno je, govoreći o tim različitim viđenjima stvari, da upravo i recenzent vašeg romana na jednom mjestu kaže: "Jer, otvoreno govoreći, i pisac ovih redaka u delovima romana koji svedoče o novijim vremenima, bez obzira na poprilično jasne aluzije, nije ni želeo ni mogao da prepozna svoje savremenike koje lično doživljavam u sasvim drugačijem svetlu, po ličnom iskustvu prijateljskih doticaja s njima u olujnim i oskudnim vremenima o kojima svedoči i ova knjiga."

Na promociji romana u izdavačkoj kući "Prometej" u Novom Sadu čula su se zapažanja (recenzenta Pera Zupca, Milutina Ž. Pavlova, književnika iz Novog Sada i Zorana Kolundžije, u ime izdavača) da ste energičan, ozbiljan pisac, koji ne zamagljuje stvari, sa satiričnim i ironijskim rakursom u tradiciji Jovana Sterije Popovića i Radoja Domanovića, ali i komediografskim elementima u pisanju. Sa druge strane, ovdje, u Hercegovini, čuju se komentari da ste u odslikavanju odnosa Jovana Dučića i Trebinja svoju žaoku previše izbacili, odbacujući sve što je lijepo, dragocjeno i pozitivno u njemu?

-To je delikatno pitanje, teško je na njega odgovoriti. Mislim da imam punu argumentaciju i puno opravdanje da napišem roman u kome raskrinkavam neke lažne veličine koje su se promovisale kao važne, i kojima je od strane nekih eminentnih pjesničkih imena Velike Varoši, odnosno Beograda, data svestrana podrška u tom lažnom procesu...

Postavlja se sada pitanje zašto Dučić Trebinju nije posvetio nijednu pjesmu, za razliku od Dubrovnika, kome je eksplicitno posvetio jednu pjesmu, upravo sam je u knjizi u potpunosti citirao. Pjesnik koji je, praktično, 50 godina pisao poeziju - svom rodnom mjestu da ne posveti nijednu pjesmu? Da ga je volio, mislim da bi mu nešto i posvetio.

A odnos Trebinja prema Dučiću je bio katastrofalan. Još 1977. godine postoji odluka tadašnjeg Saveznog sekretarijata za kulturu da se mogu prenijeti njegovi zemni ostaci. Niko odavde nije htio, ne znam zbog čega, valjda bojeći se Toda Kurtovića i sličnih arbitara književnosti koji su bili neprikosnoveni u to vrijeme. Nisu imali hrabrosti da im ostane zvono da su tog "četnika" Dučića prenijeli i da bi njegov grob, potencijalno, bio okupljalište "četnika"...

Čujemo da je i vaš treći roman u rukopisu. Hoćete li nas opet iznenaditi i vratiti se, recimo, iracionalnom?

- Sudeći prema dosadašnjem rukopisu, pisanje novog romana dobro ide, neke stvari su se već uobličile, pa nema puno zastajkivanja u radu. Moram da pomenem i sjajnog lektora Predraga Rajića, porijeklom iz Bugojna, a živi u Novom Sadu, koji mi pomaže da prečistim tekst, pa, recimo u cijelom romanu "Hladne oči sunčeve" gotovo da nema slovnih grešaka. Kažem, radim na novom projektu, sa univerzalnom temom, nema više ni poznatih ni nepoznatih likova, postoji jedan čovjek koji ima svoju misiju, i koju ispunjava. Neobična je priča.

A do trećeg romana, kada će "Hladne oči sunčeve" biti promovisane u Trebinju?

- I kada je "Čamotnjak" bio u pitanju, prošlo je bilo jedno godinu dana od izlaska romana do promocije u Trebinju. Iz određenih, ličnih razloga, premišljam se da li će promocije mog drugog romana uopšte biti u Trebinju, upravo zbog kontroverzi koje je izazvao. Dakle, nisam još siguran da li će biti promocije...

Vlatka Musić

(U tekstu su dati fragmenti iz intervjua emitovanog u programu Radio Trebinja.)