tPočetna
 

O Čemu maŠtaju Šestoro baljaČkih Đaka i

njihov učitelj Mišo Bajović
 

ŠKOLA PLANU, SELO SMRČE

Baljke je od raseljavanja spasila blizina Bileće i škola, koja u selu postoji više od 100 godina. Nakon što je školska zgrada izgorjela nestade sa njom pola sela, a učitelj i đaci zbili se u usko i neprikladno bivše skladište seoske prodavnice...

U svim zemljama svijeta đaci se na nastavu okupljaju u školama, a u selu Baljci, tu odmah poviše Bileće, nevelike đačke družine i njihov učitelj Milorad Mišo Bajović svakoga radnog dana skupa su u bivšem skladištu seoske prodavnice. Nevolje i zla godina su ih tu dovele.

Pedesetak koraka dalje crni se omeđina njihove u požaru izgorjele velike i lijepe školske zgrade. Požar se dogodio prije godinu dana, kako su hroničari zabilježili 22. februara 2006. godine, neki vele u kasnu noć, a drugima je bliže istini tvrdnja da se sve dogodilo rano ujutro. Uglavnom, ljudi iz najbližih seoskih kuća, navodnog jutra, kada su pjevali prvi pijetlovi i ranoranioci ustajali iz postelje, primijetili su kako plamen počinje da  izbija kroz školski krov.

Škola je bila na sprat, pa se kantama nije moglo da gasi, a dok su pozvani i stigli vatrogasci iz Bileće, sve je bilo gotovo. Mogli su samo da pogase ugljevlje onoga što je dogorjevalo. Iskupilo se tog jutra na školsko zgarište cijelo selo, stigli mnogi stanovnici Bileće, policija, komisija ova i ona, predstavnici Osnovne škole "Petar Petrović NJegoš", u čijem sastavu radi  i područno odjeljenje u Baljcima, novinari... Stigla je najposlije i malobrojna đačka baljačka družina, obišli zgarište, uvjerili se da ništa nije ostalo i onda otplakali svoje i vratili se odakle su došli.

Dva dana kasnije ispraznili su usko i neprikladno skladište seoske prodavnice i tu smjestili đake i učitelja. I kako tada, tako i sada.

Gdje su ih toga dana ostavili, tu su i danas.

U međuvremenu osiguravajuća kuća uplatila je 17.000 maraka odštete i opština Bileća još 5.000 maraka, ponajviše kako bi bila primjer i podsticaj drugima da daruju stredstva za podizanje školske zgrade iz zgarišta. Ostali su, međutim, potpuno usamljeni u tome, a izgradnju škole više niko i da ne pominje.

Danas o tome, kako izgleda, razmišljaju jedino najstariji učenik Mirko Kukić, koji je peti razred i dvije godine mlađi učenici trećeg razreda Miljan Komar, sestre blizankinje Milica i Ružica Kapetinić i Ivana Grubačić, a uz njih sjeti se ponekad i najmlađi Nemanja Radmilović koji je đak prvak.

Priča o školi u Baljcima nije od juče. Uz to i zanimljiva je.

- U Baljcima je škola otvorena još u vrijeme Austrougarske. Bilo je to prije 100 i kusur godina. Najprije su se đaci i učitelji sastajali u jednoj od seskih kuća, a onda je 1910. godine počela izgradnja velike školske zgrade na sprat. Ali 1914. godine, kada su radovi bili pri samom kraju, dogodi se Prvi svjetski rat, pa se useljenje u školske prostorije odgodi sve do 1920. godine. E, to je ta školska zgrada u kojoj smo bili sve do prije godinu dana. Sa manjim popravkama služila je u dugim decenijama za obrazovanje najmlađih Baljčana i to u različitim državama i po različitim školskim programima. Posljednja detaljna rekonstrukcija obavljena je dvije godine pred izbijanje požara, a sve je urađeno uz posredovanje i pomoć pripadnika SFOR-a iz Španije. Bijaše to velika i lijepa školska zgrada: prizemlje 12 sa 10 metara, a u njemu velika učionica, hodnik i sanitarni čvor jer je prilikom rekonstrukcije uvedena bila i voda. Na spratu takođe jedna učionica i dvije kancelarije. U školi je, prije 50 godina, u četiri razreda bilo oko 120 đaka. Poslije toga bilo ih je sve manje i manje - sa sjetom u glasu kazuje učitelj Mišo Bajović.

A baljaČki domaćini vele da im je ta zgrada bila od životne važnosti za selo. Formirali su taman bili svoju mjesnu zajednicu i namjeravali da jednu školsku prostorju odvoje u tu svrhu da im tu bude mjesna kancelarija, kad ono - sve planu i nestade.

Baljci su, za hercegovačke pojmove, veliko selo jer iz odžaka oko 110 kuća i ove zime dimi. Istina ima i više od 30 zatvorenih kuća u koje se dolazi samo povremeno ili se na njima vrata otvaraju jednom godišnje. Sredinom prošlog vijeka selo je imalo više od 150 kuća i u svakoj je bilo mnogo više ljudi nego danas. Ispraznila ih jeste industrijalizacija i nova moda da se obavezno živi u gradu, ali znatno manje nego mnoga druga hercegovačka sela. Spasila ih je, kažu, blizina gradu, ali i činjenica da su imali veliku i lijepu školu. Od zaseoka Sliva, koji je najbliže gradu i u kome žive Vujovići, do Bileće je uskim asfaltnim putem oko četiri kilometra. Sliva je i sad gdje je bila, ali škole više nema, a to brine ne samo đake i učitelje nego i sve Baljčane. Selo bez škole i nije neko selo, a tu je i strah da i ostali stanovnici ne počnu zbog toga da sele u grad.

NiŠta manje nije zanimljiva ni priča o učitelju Miloradu Mišu Bajoviću.

Četiri godine sam najprije učiteljevao u Divinu, a onda sam daleke 1972. godine došao ovdje u svoje selo i evo, tu i ostao do kraja. E, te godine kada sam ja stigao za učitelja u Baljke u našoj školi bilo je, dobro se sjećam, ukupno 48 đaka. Previše za jednog učitelja, pa sam imao i kolegu, pa je jedan radio do podne, a drugi poslije podne. A mene što se tiče - polako se pripremam za penziju, do nje mi nije ostalo dugo - veli učo.

Pa. ako se iko odužio svome selu, onda je to zaista učitelj Mišo, jer ima li išta važnije i ljepše nego obrazovati i vaspitavati njegove najmlađe stanovnike. I još veli učitelj Mišo da je važno pomena i to da je bilećko akcionarsko društvo "Trgoprom" bez naknade ustupilo svoj prostor na korišćenje njemu i đacima.

Što se same škole tiče - nikada niko i ne utvrdi od čega i kako izgore. Istina te noći je vladalo nevrijeme i bilo je grmljavine. Ali, da je grom uzrok požara to niko još nije potvrdio.

Nije pitanje od čega je stradala škola toliko ni značajno, smatraju u Baljcima. Mnogo je važnije hoće li ona ponovo nići iz pepela. Kad je stradala naveliko se pričalo o njenoj obnovi, pominjalo se Ministarstvo obrazovanja RS, opština, preduzeće... Pa se sve brzo ušutjelo i stišalo. Ali, u Baljcima misle da ništa nije isključeno sem gumenog šporeta i drvenih mašica.

Možda i ovaj novinarski natpis pomogne, možda će poneko da se sjeti i da ima osjećaje za šestoro baljačkih đaka i njihovog učitelja Miša Bajovića.