tPočetna
PO TANKIM
ŽICAMA
VISE
HUMORA - Enciklopedija hercegovackog humora - casopis
PITAM SAM TEBE!
PO TANKIM ŽICAMA
OMER I MERIMA
Ime mu je Lazar. Moja ga žena, zbog njegove lude dobrote uglavnom zove “Omer i Merima“ a nekada samo “Omerica“.
Ova priča temelji se na činjenici da, od sedam dana u sedmici, bar tri dana zajedno idemo u grad.
Usput, Omerica i ja, pričamo koješta.
Više ja, nego on.
U stvari, vazda ja.
On pisne baš kad se poklopimo i zašutimo.
A i tada, ispriča neku prostu priču, obično nešto što je čuo u prodavnici...
- To, prijatelju moj dragi, ne bi vjerovo da su mi drugi pričali, ali meni su lično, juče, dole u radnji saopštili da ćeš slobodno moći klet onog ko doživi decembar 2007. godine!
Tu malo stane, pomene nekolike cijene, par stvari o globalno zahlađenju i o situaciji na Kosovu, i onda počne, redom, da sasijeca...
- Ovo nije moje!
- Ovo sam samo čuo!
- Drugi su rekli!
- Koji, niko ne zna!
- Mi, nas dva, nismo ni pisnuli!
- Ništa nismo pričali!
- Nisi me ni vidio!
- Ne spominji me niđe!
- Ne uzimaj me u usta!
- Ne da jedan nijesi, znaš đe živiš!!!
Inače, “Omerica“ u društvu uglavnom šuti. Prosto - ne priča. To nije ništa upadljivo, ništa za novine, ali, kad misliš o njemu ne možeš da se sjetiš ničeg što si upamtio iz njegovih usta.
Izuzetak je samo to što ponekad ispriča nešto o financima. S divljenjem i poštovanjem. (“To je bila Država, to je bila Služba, to je bio Red!“)
Drugih priča ne zna, osim ako se nezapodre priča o JNA.
Tada zna da kaže:
- E niko me nije tako oglodo ko kapetan Stanimirović, vazda li mu sve na svijetu jebem... oprečke i poprečke.
Ovo posljednje “oprečke“ i “poprečke“ posebno naglašava. Kad ga priupitamo šta mu je “Taj Kapetan“ uradio, on se prosto saspe, i gurne glavu među dlanove...
- Ja znam, i pamtiću do kraja života, a on je ziher odma zaboravio!
I tu se malo nasmijemo, ali brzo prekinemo priču, jer i drugi čekaju da istresu “nešto svoje iz Je/Ne/A“.
Poslije, kad odmaknemo prema kući, Omerica me, po starom običaju, uhvati za ruku. Znak da moram pažljivo da ga slušam i pamtim sve što kaže, iako gotovo da ništa od toga nije potrebno jer nije teško pogoditi šta će Omerica reći.
(A i da je ćutao, lako bi ga iscitirao...)
- Ovo nije moje!
- Ovo sam samo čuo!
- Drugi su rekli!
- Koji, niko ne zna!
- Mi, nas dva, nismo ni pisnuli!
- Ništa nismo pričali!
- Uostalom, nisi me ni vidio!
- Ne spominji me niđe!
- Ne uzimaj me u usta!
- Ne da jedan nijesi, znaš đe živiš!!!
Omerica, dakle, samo tako priča.
Inače je neustrašiv.
Bio je komandir u posljedem ratu.
Da zna da ga mi kući zovemo “Omer i Merima“, ne bi mu bilo milo (iako voli “svu našu pjesničku tradiciju“, a napose /zna da kaže i “do balčaka“/ - naše “predivne lirske pjesme“).
Ženi doduše ne bi zamjerio, ali ja bi morao da platim.
Kako? - mislio sam da ću se, kao i obično, sjetiti na samom kraju priče...
(To što mi mozak na kritičnom mjestu stade, evo, ispade kazna što sam prekršio naš stari dogovor - da se nikada, ma o čemu bila riječ, ne uzimamo u usta...)
J.P.P.
VISE HUMORA - Enciklopedija hercegovackog humora - casopis PITAM SAM TEBE!