tPočetna
NOVI NAUČNI RADOVI - ONOMASTIKA POVRŠI TREBINJSKE
PUTOVANJE KROZ DOGAĐAJE I VRIJEME
Iako su Površani, bar u stihu, govorili za sebe da su noži okovani, iako su upamćeni kao spretni trgovci, nakon brojnih mijena, posebo onih u 17. vijeku, nakon krojenja i prekrajanja granice u novijem vrijeme, danas - kada je nad zgarištima zavladao mir - ljudi se ponovo pitaju kako odgovoriti na nova iskušenja i izazove vremena. Da li im u tome neku važnu poruku ili savjet može ponuditi jedan naučni rad čiji je autor njihov sugrađanin Savo Pujić?
Za našu kulturnu baštinu, na svijetlo dana, izašao je jedan vrijedan rad - ONOMASTIKA POVRŠI TREBINJSKE čiji je autor naš sugrađanin Savo Pujić (Onomatološki prilozi DžVIII, Beograd 2005).
Riječ je o čistom, metodološki konzistentnom, nenametljivo-akribičnom i, posebno za čitaoca iz našeg kraja, izuzetno čitljivom tekstu...
Nakon opšteg dijela (geografske karakteristike, hidrografija, saobraćaj, prošlost, naselja, stanovništvo, privreda, pismenost...), na više nivoa, predstavljena su sva površka sela (Baonine, Biograd, Bobovišta, Volujac, Glavska, Duži, Zagradinje, LJekova, LJubovo, Mrnjići, Orašje, Rupni Do, Slivnica, Sparožići, Selišta, Bijela, Bobova ljut, Gluha smokva, Grebeni, Drijen, Kosjerice, Sopoštica, i Stubica).
O gotovo svim selima Pujić donosi opšti istorijski pregled, a slijedi: izuzetno dragocjena toponimija (uz ostalo i zbog činjenice da su ova sela velikim dijelom napuštena), antroponimija (nezaboravu su predata imena u površkoj varijanti), ali i narodski promućurni, lucidni i jezički bogati nadimci. Gdje je imao građe, Pujić je naveo i srednjevjekovne antroponime i to svakako čini posebnu vrijednost ovog rada...
Uz onaj naučni, lingivistički sloj, ONOMASTIKA POVRŠI TREBINJSKE pravi je izazov za one čitaoce koji uživaju u tzv. rubnim tekstovima, koji su istovremeno i nauka, i esej i proza i štošta još. Pujić, čini mi se, sa osobitom sviješću o vremenu koje dolazi, u svojim mikrotoponimijskim pregledima ostavlja bilješke koje, u najmanju ruku, na nastavak rada pobuđuju nove istraživače...
Prenosim samo neke od njegovih tipičnih bilješki i refleksija koje mnogo govore o Površi kao kontaktnoj zoni između dvije civilizacije....
Mujova kuća, prostor oko porušene kućice čuvara željezničke pruge na Raj-brdu; Veliki greb, stećak velikih dimenzija... priča se da su ga Turci oštetili i prevrnuli, a seljani ga ispravili da bi odagnali neke nedaće koje su pritisle selo, Gligova dubrava - nazvana po Gligu Ćeraniću, koji je polovinom DžIV vijeka naprasno umro sa ženom popivši kafu u kojoj je bila škorpija; Ždralov greb kod Bajakuše, o kojem se priča da su tu hajduci ubili nekog siromaška Ždrala iz Bilećkih rudina, misleći da u njedrima nosi zlato umjesto 2-3 glavice luka; Mijatov greb - priča se da je tu umro i zakopan neki Mijat koji je, po jednima, pobjegao iz okuženog sela, a po drugima, već okužen izbačen iz sela, kako bi se selo sačuvalo; Gornje bare, močvarno zemljište kod Nikoljeg dola (“Tu ima jedan grob, veliki okresan kamen, priča se da su tu Ćelovići našli veliko blago i da su otada postali bogati“.); Nimnik/Nivnik/Nijemnik, do nazvan... po tome što je u njemu čobanica srela vuka i od straha zanijemjela; Slijepčev kuk, u Trnovim dolimam nazvan po nekakvom slijepcu koji je tu sjedio i prosio, a tu su ga i sahranili kad je umro; Krivošijska putina, teško prohodna staza od Krivošija, preko konavoske Dube, Glavske i bilom Malaštice, kuda su bili usmjereni pljačkaški upadi Krivošijana; Obalac ili Oboca, prirodna akumulacija od nekolika kubna metra vode, koja se stalno lagano napaja iz zemlje, kao i okolno zemljište između Obalac-glavice i Straživca; Grabje/Grablje, zgrada sa dolinom bogatom grnčarijom, gdje je, po predanju, na skupštini 1842. godine Drago Pamučina ubio površkog kneza Sima Miskina...
U ovom radu se pažnju i na obične ljude koje narod pamti po nekim svakodnevnim, često komižnim osobinama, ali autor ih spretno i svrsishodno uklapa u šire događaje koje je zabilježila i istorija.
“U kolektivnom pamćenju, naročito su još živa predanja o Bogiću Ukropini, u koga je sve bilo krupno: kad se rodio, u njemu je bilo osam oka, rađale su mu repe od pet oka i sl. Vjerovatno je to bio onaj Bogić iz Novog koji je 1718. naslijedio pravo ubiranja travarine od dvojice ljekovskih harambaša - Periše Vukova i Savina Simova... Ostavio je traga u ljekovskoj i baonjskoj mikrotoponimiji: Bogićev do, Bogićevina, Bogićevo guvno, a njegov sin, kaluđer u Dužima, u mikrotoponimu Koluđerica. Potomci njegova drutog sina, koji je odselio u Dubrovnik i prezvao se u Bošković, istakli su se, u drugoj polovini DžIDž vijeka, u kulturnoprosvjetnom radu, osnovali su "Zakladu Boža Boškovića" za izdržavanje srpskih škola, muške i ženske, obezbijedili plac za izgradnju dubrovačke pravoslavne crkve itd... Od trećeg njegovog sina su Kerepine u Herceg Novom...“
U svom radu, Pujić je zabilježio podatke o svim površkim rodovima. Naravno, dotakao se i znamenitih LJubibratića onoliko koliko mu je tema dozvoljavala...
“Ljubibratići su bili najpoznatije srednjovjekovno vlasteosko bratstvo u trebinjskoj oblasti i često se spominju u istorijskim izvorima od DžIV vijeka. Dijelili su se na dva ogranka - Kudelinoviće i Bogdančiće, Kudelinovići opet na Radonjiće, Mrđiće/Mrđenoviće i Miokusoviće, a Bogdančići na LJubišiće i Medvedoviće. Obično su se imenovali patronimima ili imenima ogranaka, a vrlo rijetko zajedničkim imenom bratstva LJubibratići. Mada se za većinu predstavnika tog bratstva u izvorima navodi uopšteno da su iz Trebinja, tj. iz trebinjske oblasti, ipak se iz građe vidi da su Kudelinovići bili vezani za prodolinu od LJubova, preko Stubice, do Slivnice i Bijele, dok su Bogdančići imali posjede u zapadnijem području, u Bobovištu, Uskoplju i Lugu (Dinić, 1624).
Pujić napominje da se, poslije dolaska Turaka, većina LJubibratića raselila, najviše u Dubrovnik i Slavoniju. Naravno, ovdje nema prostora da se ulazi u porodični roman u jednom novom geografskom kontekstu (autor zato samo podsjeća da je austrijskom generalu Hijeronimu LJubibratiću Marija Terezija 1760. priznala trebinjsko vlasteosko porijeklo od 1010. godine sa renoviranim njihovim starim grbom), ali se zato navode LJubibratiću, crkveni dostojanstvenici....
“Za turske vladavine, u trebinjskom kraju se spominju mnogi monasi LJubibratići, a najpoznatiji su mitropoliti Simeon i Savatije, koji su stolovali u Tvrdošu u drugoj polovini DžVII vijeka. Za njih današnji LJubibratići tvrde da su od njih, ali su istoričari I. Ruvarac i N. Dučić utvrdili da je Savatije bio iz ogranka Ruđića/Rućića "otačestvom ot Pive"... Savatije je, poslije Karlovačkog mira, organizovao onaj veliki egzodus srpskog stanovništva iz ji. Hercegovine u Boku.“
Pujic je, izgleda, razriješio i nekolike površke tajne (istoriografske misterije). Neke su vezane za tačnu lokacije pojedinih sela (Bijela, Česvinica...), a posebno zanimljiva elaboracija odnosi se na kulu u Volujcu, “obrušenu visoku građevinu koja je, navodno, bila visoka preko 16 m sa konakom i bedemom, koji su izgrađeni u DžVII vijeku“...
“Mada postoji više predanja o njenoj gradnji i nekoliko onovremenih zapisa o njoj, ostaje zagonetka ko ju je gradio, Hadžihasanovići ili Kusturice. Po jednom predanju, gradio ju je neki Hadžihasanović sa Plane, starinom iz Novoga. Zidali su mu je Popovci, koji su, ne dobivši ugovorenu zaradu, prokleli naručioca "da nikad ne prekrsti noga u kuli". Iza toga, grom je srušio kulu do polovine, pa su je njeni graditelji opet morali besplatno obnavljati, ali gromovi su zaredali, pa je Hadžihasanović odustao od daljeg obnavljanja... Po drugom predanju, poslije obrušavanja kule, u njoj se nastanio sa svojom posadom paša Kusturica kad je izišao iz Herceg Novog i narod ju je, navodno, zvao Saraj paše Kusturice. Nedugo zatim, 1684, Bajo Pivljanin je napao kulu i protjerao pašu na Planu... Zabilježeno je i predanje o ljubavnom motivu gradnje tog utvrđenja... Oskudni arhivski podaci ipak donekle potvrđuju kolektivno pamćenje: Hajdarbeg Kusturica je preselio u Volujac na svoj prostrani zijamet u Površi prije pada Herceg Novog pod mletačku vlast. NJegovu kulu, kulu Kusturičića, kako se navodi, napao je i opljačkao harambaša Sava Anđelić 1691, a dvije godine prije Kusturičine smrti zabilježeno je da je kula bila vlasništvo Durmišbega Hadžihasanovića... čiji su je potomci zadržali u svom posjedu eve do pred kraj DžIDž vijeka. Očito je da je postojala neka, možda i bliska porodična veza između Hadžihasanovića i Kusturica. Zajedničko svim navedenim predanjima je da je ta građevina bila ukleta i da njeni vlasnici nisu u njoj imali sreće, kao i sadašnje vjerovanje da je stoga izumrla porodica njenog posljednjeg vlasnika Šiljkuta, koji je, tridesetih godina DžDž vijeka, od njenog lijepo klesanog kamena sazidao svoju kuću“...
U “Onomastici Površi Trebinjske“ autor je ostavio i niz ubjedljivih tumačenja nastanka naziva pojedinih sela.
“Porijeklo današnjeg imena sela (Duži. op.a.) dovodi se u vezu sa dužima, poklopnim daščicama na dubovini, tradicionalnoj hercegovačkoj košnici, koje podsjećaju na naspramne zaravni na kojima su smješteni naselje i manastir (Kozić, 1205). Ova pretpostavka je malo vjerovatna jer su duži na dubovini poprečne poklopne daščice, a naziv su naslijedile iz praslovenske zajednice, gdje je odgovarajuća daščica zatvarala uzdužni vertikalni otvor na pčelinjem stanu izdubenom u živom stablu. Međutim, današnji Dužani imaju mnogo prihvatljivije tumačenje nastanka tog ojkonima: oko njihovog sela pruža se nekoliko dolina s čijom dužinom se ne može mjeriti nijedna oranica u široj okolini. NJihova površina se mjeri i dužima, tj. dužinom brazde koju volovi mogu izorati u jednom dahu, nakon čega se obrće brazda sve dok se ne uzore čitava duž. Zato se njive u Lukama mjere i dužima, neke imaju dvije, neke tri, a jedna i pune četiri duži.“
Na kraju ovog rada, koji će, nadamo se, nekom poslužiti ne samo kao nadahnuće, nego i metodološka matrica kako da pristupi sličnoj studiji na zavičajne teme, autor donosi pregled povrških rodova sa osnovnim podacima o svakom.
Uz taj pregled prosto kao da “visi“ pitanje do kada će ovo interesantno područje koje se, nadomak mora, jednim dijelom nalazi u RS a drugim u FBiH, početi da šalje nove poruke, ako nikom drugom, a ono potomcima onih koji su tu nekad živjeli. Da ovo pitanje nije bez nekih skrivenih mogućnosti da se dođe do ohrabrujućih odgovora, govori i činjenica da se Pujićev rad pojavljuje u vremenu kad svoj interes za teritorij između Trebinja i Dubrovnika pobuđuje interes brojnih biznismena koji su počeli da dolaze u Trebinje?!
N.MARIĆ
KUSTURICE
U svom radu o onomastici Površi, Savo Pujić ostavlja i do sada prilično amorfne podatke o porodici Kusturica.
Naziv jedne gustrijene (Čauševica) povezan je sa graditeljem Kule u Volujcu. Moguće da je i za gurtrijenu vezan isti čovjek koji je dao dozvolu za gradnju crkve na Trojičinoj glavici. Pujić pretpostavlja da je Hajdarbeg Kusturica bio human čovjek. Otkupljivao je muslimansko roblje, ali je štitio i hrišćanske kaluđere, kao i svoje čivčije.
- Po njegovoj vjerskoj toleranciji - piše Pujić - moglo bi se takođe zaključiti da je još bio odan i vjeri svojih predaka. Ma koliko izgledao svirep njegov postupak u priči koju sam zabilježio u Volujcu, ipak se vidi da nije bio zaslijepljen fanatizmom jedne religije:
"Došli rođaci s Plane da pozdrave svog moćnog čauša. On sazove sve Volujčane i naredi im da usijeku po dva bremena drače i da je razlože u guvnu. Kad su to oni uradili, čauš naredi rođacima da se izuju i onda i naćera u guvno i poče š njima vrš draču žesticu, ko što konji vršu žito. Pošto se i ovi, uz krvave šljanke i jauke, pokoriše volji svog silnog rođaka, on se onda obrati Volujčanima:
- Vidite da ne štedim ni svoje rođake, a kamoli ću šteđet one koji me ne budu slušali!
Rođaci se bržebolje potkupiše i odmagliše otkud su i došli, i više mu nikad nijesu dolazili u goste." (Saopštio Lale Grujičić, 78 g.)
- Po predanju, prezime Kusturica nastalo je, prema kazivanju Nazifa Kusturice, profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kad su upitali nekog njihovog pretka, dok se spremao za megdan, kakvu ima sablju, a on odgovorio: "Imam nakvu svoju kusturu".
Pored navedenog porijekla Kusturica iz Cuca, prije stotinak godina zabilježena je i priča da potiču od Ciganina koga je rodonačelnik planskih Avdića kupio u Ćustendilu (Dedijer, 180). Nastanak te priče motivisan je tradicionalnim sporenjem komšijskih rodova Kusturica i Avdića oko toga ko su bili čiji gospodari, odnosno čobani, i odgovor na zgodu kad su Avdići, pred sudom u Bileći, misleći da je to podvala Kusturica, odlučno spriječili namjeru planskih Roma Kovača, kako su ih dotad nazivali po njihovom zanimanju, da se prezovu u Avdiće.