Tema broja/Glasa Trebinja

<957> - <24. FEBRUAR> 2007.

 

Tema GLASA - ZAŠTO SMO ZARATILI SA SVOJIM PRIJATELJIMA
 

UZ POMOĆ LJUDI...

VUKOVI TAMANE ORLOVE

Metak koji ne izlijeće iz puške, nekad se zvao strihnin, danas - KREOZAN, i, u druge svrhe, danas se može kupiti u svakoj  poljoprivrednoj apoteci!

Duško Toholj (1975), inžinjer za zaštitu životne sredine, zaposlen u Vodovodu, jedan je od rijetkih ekologa u Istočnoj Hercegovini...

- Još, koliko znam, u ovom dijelu Hercegovine - kaže Duško - ekologijom se bavi samo Stevan Bekan. Ova zanimanja još su rijetka. Oni koji se indirektno bave ekologijom, uglavnom su inžinjeri hemije, tehnologije. biologije...

Duško je jedan od osnivača jednog nesvakodnevnog prirodnjačkog društva..

- Registrovani smo kao omladinska organizacija Južnjačko plavo nebo. U najkraćem, u organizaciji   su ljubitelji više raznih disciplina. Od četiri osnivača, jedan je bio zainteresovan za zaštitu životinja, drugi za biciklizam, treći za eko-turizam, četvrti za alpinizam... Postojimo od februara 2005. godine.

Gdje ste, gdje stanujete?

- Nemamo nikakvog prostora, mi smo terenska organizacija. Nemam kancelarije. Svu opremu koju imamo sami smo kupili. Na vizitkama naši su privatni telefoni. Trenutno, dakle, nemamo nikakve imovine, ali u toku su pregovori sa Španskom organizacijom za zaštitu crnih lešinara koji će unaprijediti našu organizaciju.

Ko su crni lešinari?

- Postoje četiri vrste prica strvinara. Prvi je u nizu taj crni lešinar ili smeđoglavi sup ili sup starješina.   On je vrsta koja načinje strvinu. Kad životinja ugine, on prvi dolazi i para kožu. On inače jede tvrđe dijelove tijela. Poslije njega, dolazi   bjeloglavi sup koga interesuju mekši dijelovi, mišići i unutrašnji  organi. Slijedi bijela kanja ili crkavica. Ona čisti sitne ostatke pri kostima. Posljednji se pojavljuje bradan ili kostoberina. On jede kosti i moždinu iz kostiju i kičme. Sitnije kosti jede odmah a krupnije odvaja i nosi u gnijezdo. Poslije ih baca po stijenama da bi ih razbio.

Kad orlovi  tako obrade strvinu, ostaje čist “tanjir“?

- Ništa ne ostaje za njima. Ponekad možda lobanja i rogovi.

To vas je vjerovatno zainteresovalo kao ekologa?

- Moje   interesovanje je zaštita i proučavanje divljih životinja, ne smao orlova. Interesuje me sav biodiverzitet. Sve što je, recimo, u jednom lancu ishrane. To što sada proučavamo strvinare, posljedica je činjenice da smo naišli na dobru saradnju sa Špancima i sa Zavodom za zaštitu prorode iz Beograda (pomogao nam je prof. Bratislav Grubač, koji je koordinator ovog projekta za Srbiju, Makedoniju i okolne zemlje).

Niste se znači baš slučajno zakačili za orlove?

- Nismo, jer Hercegovina je, u svjetskim razmjerama, poznata kao “Zemlja Orlova“. Čovjek iz NJemačke, kad priča sa nama, pita za bjeloglave supove i za sure orlove. On zna da ih ovdje ima. Odnosno da ih još uvijek ima. Bilo nam je malo i nevjerovatno da na bolju saradnju  nailazimo kod ljudi iz drugih  zemalja (NJemačka, Francuska, Španija), nego sa predstavnicima  vlasti  kod nas. Mislim   na one od kojih se očekuje konkretno djelo, konkretna pomoć po pitanju ekologije i po pitanju očuvanja biodiverziteta u Hercegovini, koji  bi  mogao biti pokretačka snaga razvoja..

 
Duško Toholj i Igor Ratković
 

To fino zvuči, ali  šta je stvarno moguće?

- Danas je moderan termin  eko-turizam, foto-safari itd... Iza toga stoje konkretne stvari. Mnogi pogrešno shvataju taj pojam, misleći   na ovaj način: imamo sir, kajmak, med, čist vazduh i ne treba ništa više, ali to je samo dio nečega.

Eko turista traži kompletan program, jedan bogat doživljaj da bi, kad se vrati, svojom pričom privukao i druge da dođu. On, dakle, ovdje mora da doživi i vidi nešto što, na primjer, ne može u NJemačkoj, da na primjer vidi bjeloglave supove  kako se gnijezde na nepristupačnim liticama, da vidi kako  se hrve medvjed sa medvjedom, da vidi životinjske vrste koje izumiru u njegovoj državi.

Da se vratimo orlovima, ima li ih, možemo li ih “ponuditi“ kamerama stranih turista?

- Stanje je loše. U Zemlji Orlova malo je orlova. Pogotovo bjeloglavih supova. Stanje nije  naučno proučeno. Mi takve naučne radove ni istraživanja nismo vidjeli. Mislimo da i ne postoje. Mi nešto sada radimo, obilazimo teren, snimamo orlove, bilježimo, pričamo sa ljudima, i nastojimo doći do uzroka zašto  je orlova sve manje.

Naš svijet još uvijek  poštuje orlove?

- Ljudi orlove cijene i vole. Sa tugom govore o tome kako ih je sve manje. Sjećaju se i mrcinjaka, mjesta  gdje se dogonila uginula   stoka, mjesta gdje su slijetali orlovi. LJudi  su znali da oni     eliminišu sve izvore zaraze. Zato, njihov nestanak, narod je doživio kao prijetnju i opasnost za sebe.

Da li je bilo realne podloge za taj strah?

-  Naravno, poslije nestajanja lešinara, pojavila se trihineloza. To su dvije direktno povezane stvari. U prirodi, kad ugine životinja, procesom truljenja, razvijaju se određene bakterije, na koje je metabolizam orlova-lešinara otporan, ali  metabolizam divlje svinje nije, iako je i ona vrsta lešinara, jede sve živo. Tako, u njihovom organizmu  razvije se trihinela. Eto, dovoljna je bila jedna divlja svinja čije meseo nije bilo provjereno da se preko 100 ljudi zatruje trihinelozom na Ublima.

U cijeloj priči, šta vi sami sada možete da uradite?

- Naša je namjera da pomognemo narodu. Smeta nam što nas sasvim pogrešno upoređuju sa klasičnim nevladinim organizacijama. NJima svaka čast, ali zahvaljujući pojedinim nevladinim organziacijama, u svijetu nas shvataju kao neke pećinske ljude, kao narod koji je polupismen, da ne kažem - polulud. To nije istina i mi se svim silama trudimo da naš narod predstavimo u najboljem svijetlu. Koliko ćemo biti u prilici da  pomognemo, to je druga priča.  Trudimo se da objasnimo kakvo je pravo stanje, da to kažemo na prvim mjestima, i pravim ljudima koji su spremni i koji mogu da pomognu.

Šta je u svemu tome ključna stvar?

- U ovom segmentu o kome mi pričamo, to je    nadoknada   štete ljudima kojima su vukovi poklali stoku, pošto, pokušavajući da otruje vukove, narod faktički nenamjerno - truje orlove. Nadoknada  se daje u svim normalnim i naprednim zemljama. Jer, vuk, koliko god da je štetočina, on je zaštićena vrsta, jer je na globalnom nivou on ugroženiji od njegovih žrtava. Zato su države preuzele obavezu   da stočarima nadoknađuju štete koje vuk napravi. Negdje se to plaća, a negdje se vrši kompenzacija. Poklane ovce, zamijene se živim. To se jednom mora desiti i kod nas. Što prije, to bolje i po orlove i po ljude.

Postoji  li još neki način da ljidi, pogotovo  oni koji žive po selima, ili na sela češće odlaze, na neki način olakšaju život orlovima?

- Za sada, ključna stvar je da se prekine sa trovanjem vukova.  Mi znamo mnoge ljude koji to rade. Ne pada nam na pamet da ispravljamo krivu Drinu, Želimo da ljudi sami uvide da prave veću štetu, nego korist. Što je bilo, bilo je, ali, hajde da   od sada pokušamo raditi malo pametnije  i sigurno će nam svima biti bolje. Orlove ugrožava  i svako drugo zagađenje u prirodi, možemo da govorimo   o deterdžentima, naftnim derivatima, i o čitavom spektru hemijskih supstanci. Možete samo misliti kakvih su sve hemijskih jedinjenja prosto pune mačke i psi lutalice?! To su živi mrtvaci. Sve bi to trebalo izbjeći koliko je moguće pa da Hercegovina zaista opet bude Zemlja Orlova. Konačno, sve ovo je jedan veliki projekat UN  i sigurno se neće ostati na početku. Zato, ono što mora da se prihvati kao rješenje, bolje je prihvatiti što prije.

Da li ste razmišljali o uticaju drugih “agresora“?

- Nismo, jer radimo prema direktivama, prema određenom planu. Španci nam saopštavaju na šta posebno trebamo obratiti pažnju. Sad  nam je prioritet borba protiv trovanja vukova.

Inače, kao ekologa, št avas u Trebinju najviše nervira?

- Kad sam diplomirao, pokušavao sam se uključiti u razne ekološke projekte. Ali, u  većini  tih    slučajeva,  nailazio   sam  na zid, na monopol. Priče  o ekologiji ovdje ne prolaze, kao u većini država na Balkanu. Tako, i ekolozi  su ispali ugrožena vrsta.  

Trebali bi se baviti sami sobom?

- Da, ispada da smo tu samo da figuramo. Političarima su puna usta ekologije, ali kad se dođe do ulaganja u ekologiju, uvijek je nešto preče. Znaju da kažu nemamo hljeba da jedemo a ulažemo u ekologiju?! Zaboravljaju da, ako ne budemo ulagali u ekologiju, našoj djeci nećemo ostaviti ni minimalnu  šansu da budu zdrava?!

N.M.

jedno rjeŠenje na pomolu

STADO SPASA

- Najveći problem povrataka bjeloglavih supova - kaže Igor Ratković -  je trovanje domaćih životinja  koje zakolje vuk. Zbog toga su orlovi izumrli. Dok    ljudi truju vukove, neće  biti povratka bjeloglavog supa. Mislim na otrov kreozan, ranije je bio strihnin,   koji je bio jači. Kreozan   je dostupan svima, lako se kupuje u poljoprivrednim apotekama za zimsko prskanje voća. Dakle, to ide ovako: vuk zakolje ovcu, a seljak zatruje  ovcu u pokušaju  da  otruje vuka. Pošto je vuk zvjerka koja sebi lako  hvata plijen, samo u krajnjem nedostatku hrane on dolazi na lešinu. Umjesto vuka, na lešinu   namijenjenu vuku, sasvim nevin, doći  će pas, neka druga ptica ili naš bjeloglavi sup. Vuku se ništa neće desiti, a oni će svi pocrkati. Dešavalo se tako da se otruju i lovački psi. Ranije, strihnin, koji je bio u vidu praška, duboko je prodirao u kost lešine. Tako, moglo  se desiti  da se otruje i goveče koje bi glodalo  kost staru i po tri godine. Kasnije, prešlo se na  ampule. Kad bi vuk zagrizao, samo bi se on otrovao, ali  isto tako i svaka druga životinja, pa i orao.

Dakle, i kad vuk upadne u stado, bolje je i korisnije ono što je poklao ostaviti pticama?

- Da, jer trovanjem se ne može stati u kraj vukovima. Kad bi se lešine ostavljale, bilo bi više orlova. Da ne govorim o trovanju zemljišta i  podzemnih voda.

Narod poštuje ali i ubija orlove!?

- Naš narod prema orlovima ima veliko poštovanje. LJudi sa sjetom pričaju o vremenima kad su im orlovi bukvalno slijetali pred kuće, kad  su ih gotovo iz ruke mogli hraniti. Orlovi bi dolijetali kad bi se klalo, kad bi se bacale iznutrice. I nisu bježali od ljudi. Toliko su bili bliski čovjeku, toliko pitomi. Uglavnom mislim na bjeloglavog supa...

Je li  igdje očuvan   taj prirodni sklad?

- Takvo je   stanje danas na Uvcu, u Srbiji, kod Nove Varoši - priča nam Duško - tu   je  najviša kolonija bjeloglavih supova na Balkanu. Pitomi su, stalno su  blizu ljudi. To je zato što  su ljudi  tamo napravili hranilište u okviru parka prirode Uvac. Tamo imate službu koja se  bavi  hranjenjem lešinara. Tamo inače ima dosta stoke. I tamo vukovi kolju, ali odgovor naroda nije otrov. Kad smo mi bili tamo, vukovi su poklali 15 ovaca i svinju. Bilo je oko 800 kila mesa. LJudi iz službe su otišli, potpislai revers. Šteta je naplaćena, a orlovi su dobili hranu. Mi bi željeli  da tako bude i u Hercegovini. Očekujemo  da ćemo uskoro dobiti stado iz koga će se pokrivati štete. Trebamo  još samo naći način kako ćemo čuvati to stado. Ali, to je najmanji problem...

Igore, kako     snimaš orlove?

- Orla   je teško slikati. Posebno mislim na surog i krstaša. Teško  ga je slikati na daljini manjoj od 500 metara. Treba mnogo sreće da se slika sa manje udaljenosti. Orao ima odličan vid. Vidi osam puta bolje nego čovjek. Ima osam  puta veću “rezoluciju“. Bjeloglavi sup, na primjer, sa visine od 3.000 metara, na zemlji vidi leš veličine mačke.

Igor Ratković: “Bijela kanja ili crkavica, prema posljednjim bilješkama, imala je mjesto gniježđenja u okolini Lastve. Bjeloglavi supovi su se gnijezdili na području masiva planine Bjelasnice, počevši od Ilijine grede, pa preko Kovačine, Dračeva, Dubljana do greda iznad manastira Zavala. Na tim pravcima posebno treba voditi računa kako bi im se pomoglo...”