tPočetna
 

OPLJAČKANA POVRATNICA IZETA HABUL
KRADU I USPOMENE
 

Trebinjska policija se, nakon što je Izeta Habul sama prijavila provalu, oglasila saopštenjem u kome je stajalo da je nepoznato lice ili više njih u noći između 20. i 21. marta razbilo staklo na prozoru i ušlo u prostoriju gdje je izvršena provala, “prilikom koje je, prema izjavi oštećene, otuđena veća suma novca i zlatnog nakita”.
Iako od njih nismo uspjeli dobiti više detalja, u gradu se brzo pročula vijest da se radi o šezdeset sedmogodišnjoj povratnici Izeti Habul, koja je gluha i nije mogla čuti ništa.
Prilikom naše posjete ovoj Bošnjakinji, koja na spratu kuće u Hrupjelima živi sama, bez muža ili bilo koga drugog ukućana koji bi je mogao zaštiti ili joj pomoći zbog njenog hendikepa, kod nje smo zatekli i komšiju koji joj je pomagao oko brave na ulaznim vratima, jer se, kako kaže Izeta, sada više boji, pa želi bolje da se zaštiti.
Provalnicima je te noći na ruku išlo i veliko nevrijeme, ali i činjenica da je Izeta u cijeloj kući bila sama, jer, iako u prizemlju kuće živi supruga njenog djevera, ona je trenutno na liječenju u Podgorici.

Neko kao da je znao cijelu situaciju - slomivši prozor ušao je samo u jednu sobu u kojoj je bio novac i dragocjenosti, izašao na isti taj prozor skočivši u baštu, bez bojazni da ga zbog nevremena čuju komšije ili Izeta koja je, bez slušnog aparata, spavala u kući i za sat vremena je obavio svoj prljavi posao.
“Ja kasno noću zaspem, pa sam i tada legla tek oko 3 sata iza ponoći. Kada sam se probudila negdje iza četiri sata, vidim svjetlo u maloj sobi i sama se sa sobom čudim - odakle tamo svjetlo kad mi se čini da nisam u tu sobu ni ulazila otkad se umračilo.
Ja ovu sobu inače malo koristim, ne spava u njoj niko, nego samo ostavljam u ormare aljine i držim još neke stvari”, drhtala je pričajući ova uplašena žena.
Tek kada je, kako kaže, pomolila na vrata, imala je šta vidjeti - soba ispreturana.
Odmah je, dodaje, pogledala pod kauč gdje joj je bila torba sa novcem i u ormar gdje je držala nakit, nakon čega se “zamalo nije onesvijestila jer je vidjela da je sve nestalo”.

Vidno uznemirena i uplakana, ova žena koja se, kako kaže, u Trebinje vratila prije pet godina, godinu dana nakon što joj je u Rožajima, u Crnoj Gori, umro suprug, ističe da joj je ovom prilikom ukradeno 20.000 eura, vjenčani prsten koji je dobila od supruga, zlatni lanac i dva niza bisera.
“Moj Nuno je u Crnoj Gori bolovo od bubrega, pa su mu sakupljali pare dobri moji Trebinjci svih nacionalnosti koji sada žive u inostranstvu, ne bi li se izliječio, da mu presade drugi bubreg, ali pomoći nije bilo i umre mi na rukama prije šest godina, pa ga ja sahranim tamo gdje mu je duša vazda bila i za tim čeznula - u naše Trebinje.
Ja bi crkla tamo u Crnoj Gori da se nisam, godinu dana iza njegove smrti, i ja vratila ovamo, jer je sad tu bio i mezar mog muža”, nastavlja dalje svoju tužnu priču Izeta Habul.
Dio novca koji je od naše dijaspore dobila za suprugovo liječenje iskoristila je da u trebinjskom mezarju napravi svom Nunu spomenik, dok je drugi dio, kako kaže, ostavila sebi za ukopa.
“Bilo je tu svih vrsta para iz raznih zemalja svijeta koje mi je muž od moje đeverične udate u Nikšić sve lijepo promijenio u eura i uredno donio, a ja sam im obojema kazala - Ovo će ostati za moga mezara i moga ukopa. Pa, iako sam jedno vrijeme živjela i sa manje para, do tih nisam dirala, nekako su mi bile svete”, objašnjava ona.

Najžalije joj je, ipak, kako tvrdi, vjenčanog prstena koji joj je muž prije mnogo godina dao u znak svoje ljubavi i torbe u kojoj je držala pomenuti novac, a koja je, osim što je bila “toliko lijepa da je Trebinje nije imalo”, bila i jedan od muževih posljednjih poklona.
“Ja neću crknuti od gladi. Imam penziju od moga muža 130 maraka. Nije velika, ali sam ja i sa manje para preživljavala. Znam da su danas takva vremena da se krade šta se stine. Malo poslije krađe u mojoj kući pokraden je i jedan moj komšija kome su ukrali skupi aparat za varenje.
Ali, nikako ne mogu da shvatim kako neko može udariti na nezaštićenu ženu i ukrasti mi uspomene.
Još da mi nije mojih dobrih komšija, Srba, crkla bi. Paze me, dolaze, otkako se ovo desilo vazda neko od njih zove da noćim kod njih da me ne bi bilo strah, ali ja nikud ne želim iz moje kuće”, reče nam na kraju gospođa Izeta.

U Centru javne bezbjednosti Trebinje se nastavlja istraga povodom ovog slučaja i mnogi su, kako nam reče Izeta Habul, privođeni i ispitivani, zbog čega ne gubi nadu da bi se počinioci mogli otkriti.
Strahuje samo da se do tada ne izgubi svaki trag onom prstenu i onoj tašni...

UKRADENA SANDOLINA - SIMBOL JEDNOG VREMENA

BILA JE SPREMNA  ZA NOVI ŽIVOT

I Žoslen, sandolina pokojnog profesora Rajka Bokića našla se na meti lopova. Donedavno vlasništvo porodice Milenković, Žoslen je jedne noći jednostavno nestala.
- Kad je profesor umro - priča nam Milenko Milenković - njegovi Bokići su došli u našu kuću, pošto se Rajko kod nas hranio dok je majka držala kafanu. Došli su sa testamentom pokojnog profesora koji je Žoslen ostavio u nasljedstvo mom bratu Draži i meni. Kajak je i tada bio kod nas, ništa sudski nismo trebali da radimo. Kasnije, Žoslen smo, naravno, vozali po rijeci. Tada na njemu nije bilo natpisa.
- Držali smo ga na Stanici, u šupi Palikuća. Poslije rata, moj sin Đorđe ga je ošmirglao i pripremio za farbanje, al i za konzervaciju. Oko toga se dobroposavjetovao. Prije dvadesetak dana, jedne nedelje, kada sam naišao, video sam razvljena vrata. Ušao sam i vidio da Žoslen nema na starom mjestu. Prijavio sam policiji i, do sada, sve je ostalo na tome. Pitali su me koliku Žoslen ima vrijednost. Šta sam im mogao reći? Za one koji se ne sjećaju profesora Bokića, za one koji se ne sjećaju stare Trebišnjice, ne vrijedi mnogo. Za nas druge, to je posebna priča.
Milenko kaže da je imao plan da Žoslen pokloni Muzeju Hercegovine, međutim, lopovi su sve pomrsili. -
- Biće mi najžalije - kaže Milenković - ako ga neko upotrijebi za ogrijev.