tPočetna

INFO-PROJEKTI
Iz Beča – Ana Mičeta

austrijski konzul sredinom 19. vijeka izvjeŠtava vladu o stanju u hercegovini

NOVE SLIKE - STARI RAM

Naizmjenična krvna osveta, obostrane grozote, požrtvovani heroizam, često i kod žena, čine temu pripovjedanja u ovim krvlju natopljenim poljima i planinama. Ovdje se pozna samo uzajamnost, dakle, obostrana krivica, jer osvetnici, kojih tamo ima mnogo, koriste svaki slučaj turskog pritiska da preduzmu akciju... Porta je pojedince koji su decenijama krali i ubijali ne samo pomilovala nego im je dala i namještenje, pa bi s toga što prije trebalo zavesti amnestiju za stanovnike ovih srezova koji su odranije bili mirni obrađivači zemlje, ali su zbog zloupotreba, pritisaka i zlostavljanja dovedeni do očajanja i postali skoro goli nomadi.

Interesantan period u istoriji Hercegovine je i onaj, sredinom 19. vijeka, kad našem kraju veću pažnju posvećuju i evropske zemlje, pa i sama Turska. Jedan dokument, jedno pismo od 10. 2. 1861. govori baš o toj obostranoj pažnji.

Naime Austrijski konzul u Mostaru grof Martirt izvjestio je ministra spoljnih poslova grofa Rehberga nešto detaljnije nego obično. baš zato što "već više godina Porta posvećuje ovoj pokrajini veliku pažnju, da li iz vlastitih pobuda da očuva svoje gospodstvo ili zbog velikodušnih intervencija velikih sila u korist hrišćana, ne može se razjasniti ovim izvještajem, ali se namjere mogu jasno prepoznati na osnovu stalnog slanja trupa u pratnji dobro plaćenih visokih vojnih dostojanstvenika, zatim skoro ustaljenim, takođe skupim, vladinim komesarima i drugim sredstvima koje Porta upotrebljava".

Konzul ne šalje svoje obavještajne podatke, to rade drugi, konzul donosi samo sliku stanja, ili, kako kaže, svoje "ponizno stanovište", koga je u ovdašnjim prilikama morao držati za sebe...

"Zbog velikog interesovanja koje ova pokrajina mora za nas imati zbog naslonjenosti na naše granice, uprkos potpunom nedostatku ljudskih komunikacija, ali sa stalnim uzajamnim uticajem na naše granične zemlje, smatram za svoju hitnu obavezu da Vašoj ekselenciji dostavim svoje ponizno stanovište o položaju ove pokrajine, otvoreno i sa istinskom vjernošću, ostavljajući po strani politiku, dakle informativno i povjerljivo.

To što ću ja ovdje sebi dozvoliti da iznesem neće biti potpuno ni u cjelini ni u pojedinostima, niti je bilo predmet ma kakvog raspravljanja sa turskim izvanrednim ili redovnim dostojanstvenicima, jer ako bi im iznio takve podatke, to mi ne bi moglo ni lično ni službeno konvenirati. Sa svim ovdje prisutnim ličnostima stojim u sasvim dobrim odnosima, a vjerujem da mi treba dozvoliti njegovanje upravo takvih odnosa, pošto na taj način dobijam potpunu slobodu da sva moja opažanja i iskustva o prilikama i pojedinim ličnostima, mogu vjerno predstaviti, bez obzira na moj službeni položaj".

Slijedi opis Hercegovine, bog zna koji već po redu. Konzul se koncentriše samo na najvažnije, tako d aopis djeluje površno...

"Slabo naseljena Hercegovina broji oko 200.000 stanovnika, od kojih su dvije trećine hrišćani i kao takvi traže da se na njih obrati pažnja. Slabija trećina Turaka koja je privilegovana i posjeduje vlasništvo ima najveća prava i nema nikakva razloga da se žali, izuzev možda pojedinih slučajeva. Cilj i dozvoljeni obim ovoga moga izvještaja bio bi prekoračen, ako bih se upustio da upotpunosti predstavim položaj i odnose hrišćanskog stanovništva u poređenju sa onim što je propisano hatišerifom od Gilhane i Hatihumajumom. Moj gospodin prethodnik je o tome u dobroj mjeri izvještavao...

Slično je i sa Portinim naredbama o regulisanju zemljoradnje i raznih davanja koje su ovom uredu dostavljene od Unternunciusa... koje su sastavljene u Carigradu na intervenciju poslanika iz ovoga kraja, ali te naredbe nisu do sada stupile u život. Svi Turci zemljoposjednici ne vole nikakve propise i regulisanje odnosa putem ugovora, oni vrše zloupotrebe i, kako im bolje odgovara, uzimaju u novcu ili u naturi, a onima koji zemlju obrađuju u znoju lica svoga, ostavljaju samo toliko da utole glad. Lokalne vlasti su slabe i u dosluhu s turskim posjednicima i preko njih drže hrišćane u pokornosti. Ovaj odvratni sistem ide tako daleko da se turski ulični razbojnici ne hvataju i ne kažnjavaju, a traga se za njima samo simbolično i dozvoljava da se cijeli srezovi teroriziraju.

To je karakteristično za ovdašnje turske lokalne vlasti, pa upravo prije kratkog vremena u prisustvu više osoba uzeo je vezir Vasif-paša u zaštitu jednog ubicu koji je pobjegao iz Crne Gore i, radujući se tome plijenu, uputio je istoga radi njegove sigurnosti u Bosnu. Vasif-paša je uopšte nesposoban za ovo mjesto na kome sjedi već više godina i održava se indolencijom i neradom, a izgleda i da lično podržava zloupotrebe pa je prepustio svome bratu kao ćehaji da sa šefom zaptija vlada na prostački način. Kao primjer stanja u ovoj provinciji dopuštam sebi da, bez ponavljanja i zaoštravanja odnosa, navedem samo činjenice da se ovdje još uzima harač od hrišćanskog stanovništva, porez koji je ukinut Hatihumajumom i zamijenjen drugim - bedelijom ili askerijom (taksa za oslobađanje od vojne obaveze). Ako sam dobro obaviješten, ova provincija je ranije plaćala 900.000 pjastera harača, a sada plaća dvostruki iznos za askeriju, a osim toga još se održava i harač, koga u drugim krajevima više nema".

Sve ovo konzul piše da bi donio zaključak koji djeluje ponovljeno, a u neku ruku i kao sredstvo pritiska. U narednom detalju konzul, uvijeno, otkriva ili bar upućuje na svoj intimniji sud vezan za migracije stanovništva (koje će se ponoviti i za narednih ustanaka 1978. i 1882.)... istovremeno, nameĆe se utisak da se istorija ponavlja, i to ne u dugim ciklusima. Pojedine rečenice iz fragmenta koji slijedi djeluju kao da su napisane danas...

"Poslije ovih nekoliko riječi o bogatoj ali žalosnoj temi koja se odnosi na položaj i odnose hrišćanskog stanovništva, mogu izraziti uvjerenje da će bez odlaganja zbog takvog stanja doći do prelaza stanovništva u takozvane nepokorene srezove na crnogorskoj granici. Kad bi se našao daroviti pisac uzbudljivog romana, poznavalac slovenskog jezika, a koji ne bi brinuo za svoj život, našao bi tamo otvoreno polje za ovu literaturu. Naizmjenična krvna osveta, obostrane grozote, požrtvovani heroizam, često i kod žena, čine temu pripovjedanja u ovim krvlju natopljenim poljima i planinama. Ovdje se pozna samo uzajamnost, dakle, obostrana krivica, jer osvetnici, kojih tamo ima mnogo, koriste svaki slučaj turskog pritiska da preduzmu akciju.

Dosadašnja sporost u primjeni raznih mjera upućuje na potrebu da se sprovede pacifikacija, koja neće zavisiti od velikodušnosti ili nesposobnosti onih koji je sprovode.

Porta je pojedince koji su decenijama krali i ubijali ne samo pomilovala nego im je dala i namještenje, pa bi s toga što prije trebalo zavesti amnestiju za stanovnike ovih srezova koji su odranije bili mirni obrađivači zemlje, ali su zbog zloupotreba, pritisaka i zlostavljanja dovedeni do očajanja i postali skoro goli nomadi. Izgleda da se pacifikacija ne odobrava upravo od strane onih organa kojima je to povjereno, kao što se dogodilo u martu 1858. za vrijeme kratke misije Kemal-efendije, pri čemu sam i ja trebao biti svjedok. Ovaj izvanredni Portin komesar pošao je u pratnji konzula velikih sila u granične srezove, sa jednim izuzetkom konzula susjedne Austrije koja je najvećim dijelom, kao susjedna zemlja i zainteresovana za stanje u ovom području, ali su iza toga pojedini konzuli i sami, u raznim prilikama, objavljivali vijesti o događajima i željama stanovništva.

Naravno, navedeni su i zahtjevi. Tiču se onih standardnih socijalnih i nacionalnih pitanja.

- Svaka ova molba - kaže dalje konzul - ima svoje objašnjenje u postupcima pojedinih ličnosti ili zloupotrebama koje su se događale; Kemal-efendija i konzuli najprije su objasnili da imaju ovlaštenja da im oproste sve kazne, da ih oslobode od zaostalih poreza i obećali su im, štaviše, da će se škole izdržavati iz državne kase.

Svi su bili zahvalni i zadovoljni, Kemal-efendija je zatim otputovao i, vjerovatno, izvijestio o uspjehu svoje misije, ali se ništa nije dogodilo i obećanje nije održano.

Kasnije su došli Šefik-beg i Derviš-paša, ali ljudi nisu znali na čemu su, jer su se ovi predstavnici predstavili i ponovili obećanja Kemal-efendije, ali opet ništa nije učinjeno za pobunjeni kraj, jer nije bilo carske sankcije.

Konačno su Šefik-beg i Derviš-paša u Bileći objavili da je u Mostar stigao carski ferman, na što su odmah u avgustu 1859. otputovali predstavnici pobunjenih srezova sa Šefik-begom i Derviš-pašom u Mostar. Međutim, ferman nije bio stigao i kada su se predstavnici ustanika na to žalili, Derviš-paša i Šefik-beg su im odgovorili: vi ste raja kao i svi ostali bez razlike i vi ćete se pokoriti opštim zakonima i kao i svi ostali plaćaćete ista davanja caru i davati iste obaveze agama.

Tada, naravno, nastaju komplikacije. Ne u formi otvorenog otpora. odsustvo reformi djeluje kao predigra za 1875. godinu i veliki pokret masa pod oružjem...

"Oni su na to zamolili da im se za kajmakama u Trebinju postavi Hamza-beg, mudir iz Stoca. Izazvani od Derviš-paše, oni su ponovo tražili da ne plaćaju zaostale poreze iz ranijih godina, ukazujući mu na bijedu stanovništva kao i potrebu održanja sigurnosti i nadzora.

Da li konzul vidi sve činjenice? Da li je previše opterećen gledištem svoje vlade? Konačno, piše li sasvim iskreno?! Interesantno je da ne konkretizuje "razne vrste pritisaka", kao podlogu za eventualno dramatižnije događaje...

"U međuvremenu su u ovim srezovima neregularne trupe provodile razne vrste pritiska. Žalbe koje su zbog toga slate u Mostar odbijene su od strane Turaka kao neistinite i o tome je naknadno poslat jedan certifikat. Žalioci su zbog toga pobjegli u planine, a zatim su sa jednim odjeljenjem redovne vojske došli u Mostar da bi se cijela stvar ispitala. Tek kad su stigli u Mostar, a izbili su događaji u Gacku, poslije čega se nije više ništa odlučilo o ovim životnim pitanjima i za upravljače i za potčinjene. Zadovoljilo se sa preduzimanjem mjera istrage u Gacku, što je trajalo mjesecima i, zbog toga što se ova istraga beskonačno otegla, nije mogla dati nikakve rezultate. Stvar se završila time da se zbog nemogućnosti pronalaženja krivaca, predložilo da se za četiri opljačkane i oskrnavljene crkve plati odšteta od 15.000 pijastera, a nekolicini zatvorenih hrišćana iz Gacka poklonjena je sloboda.

Konzul zaključuje da je do ovako "žalosnog stanja dovela slabost, kolebljivost, netačnost i nesposobnost vladinih organa koji su do danas stvar držali neriješeno".

"I sami oduševljeni turski prijatelji koji su lično i kroz svoja službena mjesta pozvani da brane sve što se dogodilo, priznali su mi, pošto sam od njih tražio da govore istinu, da je krivica obostrana. Ali nije teško pogoditi ko nosi veću krivicu i odgovornost, ako s jedne strane stoje visoki, obrazovani i iskusni državnici, a s druge potlačeni narod koji stoji na nevjerovatno niskom stupnju kulture. Pošto se sada zbog ratova, slabe administracije i nesigurne egzistencije javlja nezadovoljstvo u više srezova, a nekada je to bilo samo u jednom i to djelimično, imenovana je nova komisija na čelu sa mušir Ismail-pašom koji je ovdje prisutan već dva mjeseca, a njoj pripadaju takođe i drugi članovi koji još nisu pošli iz Carigrada, a možda još nisu ni imenovani, dok su neki ponovno otpušteni. Ismail-paša je svoj zadatak počeo sa jednim pismom upućenim nepokorenim krajevima u kome je tražio da oni preko svojih predstavnika njemu pošalju žalbe i želje i stavio im je, navodno, tri puta ponovljeni termin i prijetio da će ih nakon isteka ovih rokova oružjem pokoriti."

Ljudi reaguju na razne načine. Posebno u oblastima (srezovima) koji se smatraju lojalnim i daleko su od crnogorske granice. Tako, Mostarci upućuju slijedeće pismo, osuđujući svoje "neznalačke i apsurdne" komšije za istočne strane...

"Mi potpisani... Turci, katolici i Grci: radosni smo i ponosni za sve veću odanost velikoj sili, neka je zdrav naš milostivi gospodar, mi živimo u punoj sigurnosti i miru, jedinstveni smo svi - Turci, katolici i Grci, jer mi smo od jednog srca, od jedne partije, od jednog plemena i stoga smo i u svim našim međusobnim odnosima zadovoljni, između nas nema nikakva nepovjerenja i mržnje. Pošto smo  našem suverenu obavezni obezbijediti potpunu odanost, mi sa živom čežnjom ispunjavamo njegove visoke naredbe, ne suprotsravljamo se davanjima koja su od erara određena i, kako je poznato, nećemo ni ubuduće drugačije raditi. Kako je svima poznato, od prije izvjesnog vremena, stanovništvo u susjednim krajevima sa Crnom Gorom koje nije pokoreno, radi sasvim suprotno i tako, prema našem mišljenju, to stanovništvo stvara smutnju i kvari mir u čitavoj Hercegovini. Bog neka da život i zdravlje našem milostivom suverenu. Amin. NJemu pripadaju njegovi vjerni podanici kojima je on, kako se čuje, podario milost da ih zaštiti od bijednih razbojnika poslavši mnogo vojske koju mi izdržavamo, pa smo mu za milost koju smo od njegove vlade dobili neizmjerno odani i zahvalni. Ali  gore navedeno stanovništvo neće da prizna tu veliku ravnopravnost i njen značaj, nego na to uzvraća rđavim načinom. NJihov ustanak je oduzeo svakom čovjeku mir i sugurnost, jer taj neznalački i apsurdan narod ne priznaje ovu vrstu ravnopravnosti i dobročinstva i ne poštuje svoje zaštitnike, pa zato preklinjemo i molimo da se on zaslužno kazni. Zasluga je našeg velikog i milostivog vladara što je poslao svoje robove  da bi nam svima povratio i učvrstio mir i spokojstvo. I opunomoćeni veliki mušir sa svoje strane objavljuje da će ustanike privesti pokornosti. U ime vas mi se molimo da postigne sretan uspjeh i opet uspostavi red i mir."

U ovom dokumentu, koga konzul naziva veličanstvenom besmislicom (ne sumljajući da su potpisi naručeni), kao da je posijano ili se bar indicira nekakvo sjeme građanskog rata. Konzul Martirt izgleda računa baš na jedan takav  utisak, jer je zabrinut za ishod događaja, a vjerovatno i za svoju poziciju u Mostaru?!

Ovaj dokument ne treba nikakav komentar, nikakvo objašnjenje, to je, s obzirom na svoje bezvrijednosti, pa iako bi bio potpisan sa više hiljada naručenih potpisa, veličanstvena besmislica, pa se može zaključiti da je to pravo "testimonium paupertatis" (siromaštvo duha).

Radi jasnoće dodaću, bez velikog raspravljanja, da se mijenjalo tri puta nekoliko izraza, pa su se morali novi napisati. Naime, uvod koji su modificirali hrišćani: mi itd. izjavljujemo Vašoj visosti... zahtijevamo itd. ispušteno je kao nevažeće. Najzad, ovome dokumentu dodata je još jedna lista u koju su se unijeli svi dobrovoljni prilozi. Na ovaj način pokušavaju se u posljednje vrijeme liječiti velike rane koje zjape ne samo u cijeloj Hercegovini nego i u Bosni, gdje u Posavini vlada isto stanje, a ne razmišlja se kakve će to posljedice imati.

Dalje, slijede sekvence koje kao da su otrgnute iz ovogodišnje bh. štampe...

"Svaki činovnik kome je povjerena neka misija nastoji da dokaže da je on nešto postigao, mnogo obećava, prima uvjeravanja o lojalnosti, ali ništa u stvari ne čini, pa cio teret mrzovolje i neraspoloženja pada na vladu, koja se sa svoje strane razmeće humanizmom i dobročinstvom. Izdala je instrukcije i naredbe, a za njihovo sprovođenje nije odredila administratore ili komesare".

Konzul, zaključujući, državu opisuje kao korumiranu do dna...

"Uopšte se ne može zamisliti koristan zajednički rad i međusobna učtivost ovih visokih činovnika, jer svuda vladaju intrige i šalju se pisma jednog protiv drugog, a svaki od njih smatra sebe samostalnim i ne dozvoljava drugome da mu se miješa. Preostaje još da se ocijeni da li postoji dovoljno snage za rasplet, ako bi se upotrijebila vojna sila, postojeća sredstva i snage, koje bi u kvalitativnom i kvantitativnom pogledu dale nezadovoljavajuće rezultate".

Sve su svemu, konzul zakljužuje da "dosadašnji sistem i primjena postojećih mjera daju vrlo malo nade za skoro postizanje reda i poboljšanje stanja ove nesretne zemlje, koja nevjerovatno zaostaje iza drugih provincija u evropskoj Turskoj"...

"Sa dubokim žaljenjem i bolnim priznanjem moram na kraju predvidjeti kao sigurno da će ovi krajevi, naslonjeni na naše granice, uprkos kulturne premoći naših provincija i neznatne udaljenosti u najkraće vrijeme zahtijevati povećanje  bilo kakve austrijske pomoći. To je tema čije raspravljanje prelazi granicu mojih ovlašćenja, ali je ipak moja dužnost da javno izrazim sva upozorenja u interesu službe...

Naravno, ni ja nemam ovlašćenja da pravim paralele, u istoriji moguće i da nema paralelnih događaja, ali utisak da nam se stvari ponavljaju, odnosno da stalno idemo u istu školu i u isti razred je neodoljiv.

VOJNI SASTAV - Pretpostavlja se da ima 14 bataljona regularnih trupa, sa 8 brdskih topova velikog kalibra sa trulim lafetama ili bez njih, ako su uopšte u ispravnom stanju, što za ovaj brdski kraj ne znači ništa, kao i nekoliko hiljada bašibozuka koncentrisanih u Hercegovini. Bataljoni su nepotpuni, a broj neregularne vojske je samo na papiru zbog dobijanja potpore. Regularnim trupama je isplata novca odavno u zaostatku, navodno najmanje 14 mjeseci, pa zato viši vojni službenici posuđuju male sume novca za zadovoljenje najpotrebnijih dnevnih životnih potreba.

To je uslovilo slabljenje discipline, ali se ona ne može održati pojedinačnim kaznama. Uz to treba dodati i strah koji i samo ime Crnogorac izaziva kod vojske.

Opis ondašnjih turskih funkcionera u mostaru

Karakteristike pojedinih dostojanstvenika koji ovdje službuju doprinijeće da se bolje shvati šta se od njih može očekivati. Mušir Ismail-paša, dobar vojnik, popeo se od najnižeg do najvišeg ranga, uživa rijedak ugled među potčinjenim, ali je bez ikakvih duhovnih sposobnosti, još manje obrazovan, a dopušta da ga zavede njegova  okolina koja se u mnogom sastoji od otpadnika.

Derviš-paša zaslužuje svoje ime, pravi je Turčin, energičan kao vojnik i činovnik. Moglo bi mu se oprostiti što on kao Turčin mrzi Crnogorce, ali ta mržnja ide tako daleko da smatra da treba objesiti sve što njima slično izgleda, a svojim vojnicima da treba oprostiti za sve što najgroznije učine protiv Crnogoraca.

Šefik-beg je pravo ništavilo, on ne radi ništa i njegova glavna misao ograničava se na to da održi svoja visoka primanja. To je pravi derviš i pripada onima koji metanišu. Svaki dan sakupljaju se u njegovom stanu fanatični derviši i imami sa kojima on satima moli i nariče.

Generalni upravitelj provincije (vezir) mutesarif Vasif-paša, koji uz osrednju sposobnost i uz blagonaklonost Porte boravi ovdje skoro četiri godine, a koga su izvanredne komisije mogle učiniti suvišnim, već je opisan i ako bi dalje ispitivali sud o njemu bio bi još gori.

KAKVI SU BILI KONZULI - Od ovdašnjih konzula stranih sila, ruski je najuplašeniji, ali je i najbolje obaviješten od svih hrišćana i daje lične savjete katolicima iako su oni upućeni da se službeno obraćaju Austriji; engleski konzul je najomiljeniji, a ako se nešto radi protiv Austrije, Turska ga rado konsultuje. Austrijskog konzula hrišćani posmatraju sa izvjesnim nepovjerenjem, Turci ga drže kao bezopasnog, kao neku vrstu posrednika za mnogobrojne poslove koji nastaju zbog dužine međusobne granice.

Oni bi ga rado htjeli iskoristiti za krčenje direktnog puta i oživljavanje mrtvog mora, izbjegavajući u tome Dalmaciju, ukratko za sve što bi smanjilo ugled i uticaj Austrije u ovom području. Ako ovo ne uspije, što se može unaprijed tvrditi, oni će dati najprijateljskiji prigovor o nedostatku naše spremnosti za ostvarenje zajedničkih interesa, protiv, navodno, zajedničkog neprijatelja.