tPočetna

ODGONETKE - ZOV PREDAKA I ANALIZA SUDBINE

SUDBINA U GENIMA

Szoni je ovu primordijalnu borbu gena simbolički nazvao: BORBOM PREDAKA, u stvari svaki gen, svaki predak teži da se u potomstvu opet pojavi u prvobitnoj dominantnoj formi, što znači da geni predstavljaju "zahtjeve predaka" i teže uspostavljanju jednog ranijeg stanja...

 Piše - Dragan M. Sorajić

U glavi Leopolda Szondija, mađarskog psihijatra (1893-1986 ), rodila se ideja o familijarno nesvjesnom još dok je imao 18 godina, da bi se od istog autora pojavio novi pravac u dubinskoj psihologiji 1937. godine  nazvana šikszal analiza, odnosno analiza sudbine, u kojoj Szondi analizira sudbinu kao mističnu silu koja na nepoznat način upravlja tokovima našeg života a istovremeno je i medicinski i dubinski psihološki problem.

Analizom velikog broja porodižnih stabala Szondi je uspio da utvrdi, da između Frojdovog individualno nesvjesnog (psihoanaliza) i Jungovog kolektivno nesvjesnog postoji jedna do tada nepoznata oblast koju je nazvao familijarno nesvjesno a čiji su sadržaji latentno recesivni geni. Šikszal analiza se sastoji u analizi gena predaka koji u nama i dalje živi u formi LATENTNIH RECESIVNIH GENA i nesvjesno određuju izbor ljubavnog i bračnog partnera, prijatelja, profesije, vrste bolesti i smrti, i na taj način upravljaju našom sudbinom.

Gutajući Dostojevskog mladalačkim žarom (Zločin i kazna, Braća Karamazovi) pitao se po prvi put zašto Fjodor Mihajlovič za junake svojih romana bira, i to sa posebnom naklonošću- upravo ubice? Na pitanje koje ga je mučilo, Szondi je dao odgovor razvijajući vlastitu teoriju po kojoj je Dostojevski morao u svojim romanima i drugim djelima prikazati psihički život ubica, jer je u skrivenom obliku u svom porodičnom naslijeđu, nosio ubicu u sebi, tako da je u svom stvaralaštvu spontano i nesvjesno projektovao latentne ubilačke impulse u psihi svojih junaka, jer je i sam bio "latentni ubica".

Szondi je svoje teoretske pretpostvake potvrdio u već poznatoj Trojatovoj biografiji o Dostojevskom (Pariz 1940.), gdje autor vrlo jasno ističe da su u porodičnom stablu Dostojevskog figurirale ubice.

Poznato je, naime, da su nosioci nasljednih osobina geni, svaki čovjek nosi u sebi veliki broj nasljednih faktora, pri oplođenju dolazi do neke vrste utakmice i rivalstva između majčinih i očevih gena. Prema Mendelu, u toj borbi jači geni će nametnuti i potisnuti slabije, tako da sa jedne strane imamo jače - dominantnije gene, a sa druge strane slabije, recesivne.

Szondi je ovu primordijalnu borbu gena simbolički nazvao: BORBOM PREDAKA, u stvari svaki gen, svaki predak teži da se u potomstvu opet pojavi u prvobitnoj dominantnoj formi, što znači da geni predstavljaju "zahtjeve predaka" i teže uspostavljanju jednog ranijeg stanja. Iako potisnuti od dominatnih gena, latentni recesivni geni nisu pasivni, već su   veoma   aktivni, što   se   odražava u njihovom   genotropskom djelovanju.

A šta je to GENOTROPIZAM?

Szondi definiše genetropizam kao dejstvujuću snagu, koja uzajamno prilači dvije osobe sa istim ili sličnim genima (latentno recesivnim), tako da će te dvije osobe osjetiti obostranu privlačnost bilo u ljubavi, prijateljstvu, profesiji, izboru ideala.

Sve osobe sa istim ili sličnim recesivnim genima   Szondi naziva "genetskim srodnicima" za razliku od osoba sa krvnim srodstvom.

Zbog toga, odstupajući od klasičnog učenja o nasleđu, koje vrši geneaološka ispitivanja familija, isključivo po osnovu krvnog srodstva, Szondijeva analiza ističe da je pri pomenutom ispitivanju familija neophodno voditi računa ne samo o krvnom srodstvu već i o genetskom srodstvu.

Sagledavajući navedeno, genotropizam predstavlja osnovnu funkciju familijarno nesvjesnog i ispoljava se u izborima jedne osobe, a shodno vrsti izbora, po ovoj analitičkoj teoriji i učenju, postoji pet glavnih formi genotropizma:

1. Libido-tropizam koji se manifestuje u izboru ljubavnog objekta.

2. Socio-tropizam koji se ogleda u izboru prijatelja i ideala.

3. Opero-tropizam kada je u pitanju izbor profesije.

4. Morbo-tropizam ogleda se u izboru vrste bolesti.

5. Tanato-tropizam manifestuje se u izboru vrste smrti.

Szondijev pojam sudbine se dakle nalazi u središtu njegovog učenja i njegovih istraživanja te on ističe da postoji tijesna povezanost između izbora i sudbine, njegov poznati stav je i suština šikszal analitičkog učenja i glasi: "Sudbina to je izbor, jer izbor čini sudbinu", što možemo objasniti ovako: od naših izbora zavisi i naša sudbina.

Znači: naš izbor je određen, s jedne strane, sadržajima familijarno nesvjesnog, ali i sa druge strane našim EGOM (našim JA / sa napomenom da je prvo prisila a drugo slobodni izbor.

Prema tome, naša sudbina nije fatalistički određena samo i isključivo latetnim recesivnim genima, već u njenom odabiru učestvuje i naš EGO sa svojim dijalektičkim odnosom sa nasljeđem.

U tom kontekstu, Szondi govori o prisilnoj sudbini, koja je određena sadržajima familijarno nesvjesnog i manifestuje se u nesvjesnom genotropnom izboru (u ljubavi, u braku, u izboru prijatelja, u profesije, u bolesti i u smrti). Svaka osoba praktično je prinuđena da, pod dejstvom familijarno nesvjesnog, ponavlja egzistencijalne forme predaka koji u njoj i dalje žive (u formi latentnih recesivnih gena).

Onaj dio sudbine koji je odabran od strane našeg JA (EGA) Szondi naziva slobodno izabranom sudbinom, jer EGO pokušava da se oslobodi uticaja familijarno nesvjesnog i da sagradi svoje lične, odnosno individualne forme egzistencije. "Stoga, onaj ko ne odabira sam, nema svoju vlastitu sudbinu" (Szondi 1965). Tako možemo objasniti zašto novorođenče ima samo sudbinsku mogućnost ali ne i sudbinu, jer sudbina nastaje tek sa prvim izborom EGA a nestaje sa njegovim posljednjim izborom.

MANASTIR U ZAVALI

Umoran od vjekova, na muku kamenu,

dušu je spustio da se odmori.

Zvonik je ko krunu spustio na stijenu,

da sa čempresom nad njim žubori.

Tišina smirna ko pokrov diše.

Vrelinu ljeta od oka sklanja.

Svjetlost dolinom blago miriše.

I blagoslov rodni Polju poklanja.

Umilnost gospoda s freske se sliva.

Nevidljiv hor poruka blaženog.

Svetačke odore tamjanom umiva.

Da iscijele bol stada Hristovog.

I opet u blažen mir uminu zora,

pod svodovima neba, što vječno putuje,

kao sloboda plava beskrajnih mora

što se sa anđelima ovdje rukuje.

(Iz neobjavljenih rukopisa 1971.)

Dragan M. Sorajić