tPočetna

 

OTVORENA LINIJA - DIJALOG S DIJASPOROM

Intervju - književnik Danilo Marić

VASA KISA ME NIKAD NIJE NAPUŠTAO


Ja za sebe kažem  da sam se vratio u Mostar, živim u njemu, mada sam još uvijek većim dijelom godine van Mostara.


 

Kako sa vaše distance (USA, Los Angeles) danas gledate na Hercegovinu? Da li se u vašoj percepciji Hercegovine nešto izmijenilo, da li se nešto drugačije rasporedilo, okrenulo, podesilo?

- Nigdje u svijetu, na tako malom prostoru kolika je Hercegovina, nema proturječnosti koliko je ima u njoj. One se ogledaju u različitosti ljudi, njihovoj: religioznosti, političkom opredjeljenju, radinosti, preduzimljivosti, istrajnosti, poslušnosti i neposlušosti prema vlastodršcima. Ovo se vijekovima nije mnogo mijenjalo, ovakvu Hercegovinu sam vidio iz Hercegovine, ovakvu je potvrđujem  iz i Amerike.

 

Protivrječnosti znamo da dosta ima. Kad gledate s druge strane okeana, vidite li sličnosti?

- Kako da ne. Poštenje u porodici i na komšiluku, poslovno poštenje, spretnost i pronicljivost i inteligencija, i iznad svega RIJEČ su kapital hercegovačkog čovjeka kakav se rijetko još negdje može susresti.

 

Uz nas takve, ipak, izginulo nas je mnogo jednih od drugih?!

- Svi Hercegovci su graničari jedne od religija, i u mutnim vremenima su svi vojnici  pod  oružjem, a oružja je da usmrćuje. Niko u istoriji ne želi manje rat niti je doprinosio zaraćivanju koliko Hercegovci, a niko ratove nije skuplje plaćao  od njih. Ovo je najveća proturječnost i nesreća, na koju se iz centara moći doprema MRŽNJA i nameće kao pokretažka energija, s  kojom idu i potoci krvi, i to uvijek uglavnom nevine krvi.

 

Kako danas, u vašoj svijesti, "funkcionišu" hercegovački istorijski i književni likovi od Ali-paše do Vase Kise?! Govore li vam nešto drugo nego sto su govorili nekad? Kakva je njihova "američka" sudbina?

- Sve što sam već rekao oličeno je u liku Alipaše, hercegovačkog despota svog vremena, koji je, istovremeno, mudro i surovo svim ovim ovladao i uspješno vladao. Za njega je naš narod rekao da je i pas i čovjek, i izgleda da se u njegovo vrijeme jedino tako i moglo uspješno vladati na ovim prostorima.

 

A Vasa Kisa?

- Koliko  je god vezir Alipaša bio sposoban da uspostavi mjeru u svojoj vlastodržačkoj strahovladi, diktaturi, za toliko je, isto tako veliki Hercegovac, Vasa Kisa, nadničar visprenosti, uspio da ovlada narodnim duhom i da se nametne kao vladar ogromnog životnog prostora između vlastodržaca i podanika. I Vasa Kisa je heroj svoga vremena, simbol narodnog duha pored kojeg su se samo očešale diktature: Beča i Pešte, Beograda i Zagreba, sve do Mostarskih kabadahija.

 

Kako bi Ali-paša i Vasa Kisa "funkcionisali" danas, gledano preko okeana?

Bolje nego ikad, jer su na djelu međunarodne diktature da im je i Alipaša božija milost, a i toliki je lanac smiješnog, od blagajskog ribnjaka do Džordža Buša, da bi se pojavom i dosjetkama Vase Kise svi grohotom smijali.

 

Kako vam teku dani u Americi, družite li se sa živim Mostarcima?

- Treba se čovjek dobro udaljiti od Hercegovine da bi shvatio svu glupost rata koji smo predeverali preko glave. Rasejani smo na sve strane svijeta. U Los Anđelesu sam susreo  mnogo poznatih Mostaraca, između ostalih   i  sedam  svojih učenika   iz  mostarske tehničke škole, i sedam ljekara izbjeglica iz Mostara, koji ne znaju engleski jezik, diplome im ne priznaju, pa rade fizičke poslove i time ne zarade ni za kiriju?!

Poznati   mostarski    zubar Hara Demirović  razgonio je pice, skupio malo para i ostvarila mu se životna želja, kupio je kartu i sjutra kreće u posjetu Mostaru. Dvadesetak nas se najavilo da nam nešto ponese u rodnu grudu. Prenatrpao Hara dva kofera, ne može više u njih ništa, ali veli, još prima samo koverte (pismo i novac). Jedna mu mostarska gospođa donijela kovertu od 70 centimetara, pola kofera, ali koverta je koverta i putnik nema kud.

LJut je Hara, guta knedle ali prima i tu kovertu od 12  paunda. I tako ljutom,  Hari i ja donio knjigu "Mostarska treha", da je ponese supruzi Ice Voljevice. Hara se uhvatio za glavu, ne može knjigu staviti u kofer.  Ne može je ni ostaviti ni ponijeti, ali, u jednom trenu istrgnu mi knjigu iz ruke, baci je na kofer i progunđa: "Sreća pa si samo Danilo Marić a ne Lav Nikolajevič Tolstoj, pa da si napisao onu naramak-knjigu "Rat i Mir".

 

Danas, kad je dost atog aprošla, lebdi li vam u svijesti neki skraćeni opis ili  definicija hercegovačkog ili, posebno - mostarskog humora. Koje su njegove posebnosti? U čemu se taj humor razlikuje od onog bosanskog, dalmatinskog... od humora drugih naroda koje ste upoznali?

- U osnovi mostarskog humora je liska. Liska je aktuelan, dobro informisan. Liska je   iskren i u stanju je da presuđuje đuletom humorističkog koncentrata, a ta mu presuda mora biti brza i spontana, i uvijek na pravu stranu okrenuta, ali i izrečena tako da se ni ona druga   strana ne naljuti. Čovjeka  izvrći ruglu i čaršiju nasmijati ali  ne i ozlojediti  naruganoga je veliko znanje o koje su se otimali svi: gatari i hamali, sluge i  gazde, posrnuli i vladari, i svekoliki slabi i jaki.

U Mostaru je na najvećoj  cijeni ljudskosti bilo biti u milosti lisaka, zbog toga su svi mostarski vlastodršci liske prizivali i postavljali pri vrhu svake po grad važne sofre. Svaki mostarski gost od imena, pri dogovaranju o posjeti gradu, od Nušića do Tina Ujevića, zahtjevao je da se sastanu sa Vasom Kisom. Kao što se vidi, mostarski humor je jedinstven, originalan i neponovljiv, on je savjest čaršije, ali samo one mostarske a ne neke druge, u tome je srž mostarskog humora i duh mostarske raje, koju nikad nije shvatio ni prihvatio Nevesinjac, LJubušak ili Konjičanin.

 

Čitao sam  nekoliko srodnih, ali ipak različitih definicija liskaluka?! Mnogo toga ostalo mi je blisko ali, ipak, ne sasvim uhvatljivo? Otkud Mostaru taj humoristički kapacitet? Otkud ta širina da se tako neobavezno i tako lako prihvati humor na svoj račun? Otkud onoliko one lukave spretnosti da se, bez velikog rizika, i vlastima skreše u brk - čak i ono što se ne misli?!

- Kako je Hercegovina paukova mreža religijskih graničara, sa desne strane se ginulo za Svetog Savu, sa  lijeve za rimskog papu, a iz humnine za Muhameda, u Mostaru nije moglo nikako tako, jer bi se ginulo neprekidno, pa su  se  ljudi suzdržavali u javnom iskazivanju svih svojih osjećanja u kojima su stolovale različitosti, stišavan  je  huk  vjerskih, nacionalnih, socijalnih i drugih osjećanja koja su mogla mirisati na "izazivanje komšiluka", i tako smo došli do duha koji neki nazivaju "duh mostarske raje", ali,  u svakom slučaju do mentaliteta maksimalne tolerantnosti, i iznad svega poštivanje komšije ma koliko bio različit. Tako smo došli i do unikatnog građanskog morala, koji ni po kojem gradskom pitanju nije smio omanuti a, dogodili se, ipak, i taj izuzetak, na scenu stupa sud duha mostarske raje: od mahaluša i haber efendija do trehaša i lisaka,   koji  svojim žestokim mirođijama  zabiberuju  život silnicima, nenagodovnicima i nepoštenjakovićima, koji se posle osjećaju neprijatno u čaršiji, i koji se kasnije po svaku cijenu uklapaju u nju, i u većini postaju dio nje. Najviše duha mostarske  raje građani su prepoznavali u Vasi   Kisi  i Begu Glavoviću, te ih doživljavali kao svoju savjest, nepodmitljiive advokate i narodnu RIJEČ, i,  na taj način se mostarska čaršija branila i duhom hranila.

Zbog ovakve čaršije i mnogi Mostarci, koji su se pitali u gradu, činili su napore da uz njih bude i taj duh mostarske raje, prije svega liske. U tome je tek malo njih uspijevalo (uspjevali su ljudi kao Ali-paša Rizvabegović, Mujaga Komadina, general Papo, Jole Musa...).

 

Kad u Americi pričate nekom o hercegovačkoj šali uopšte, da li  vas ljudi razumiju?! Šta  je ono što posebno  naglašavate? da li se tim humorom pomažete? Kako ste u Americi prošli sa "Mostarskom trehom"?

- Kad sam god bio u nekoj neprilici u Americi, sjedao bih  da se smirim i svaki put se upitao kako bi u mom slučaju postupio Vasa Kisa? I  rijetko mi je omanuo moj Vasa. Kad sam objavio knjigu "Mostarska treha" u Los Anđelesu, da bih što unovčio, postupio sam kako bi i Vasa Kisa. Odštampao sam tekst na kartonu kolike su dvije vizit-karte: "Knjigu ste dobili na dar, ali Vaš, eventualni prilog, pomoći   će sljedeću knjigu." Odštampao sam i koverte sa svojom adresom, nalijepio i poštanske marke, te po kovertu  i karton stavio u knjigu, i knjige dijelio "džaba". I bilo je priloga, čak u dva slučaja i po 100 dolara.

N. K., jak Srbin, milioner, mason 32. digria, sjedi u društvu uglednih vjernika u sali "Serbian Ortododž church Sent Stevens" u Alhambri, prilazim im i svakom pružam po jednu knjigu. Otvaraju i svi zaviruju u tekst na kartonu, zagleduju na kovertu, marku i adresu, zatvaraju knjigu, polažu  je na sto i ćute, jedino me poziva gospodin N.K. i pita koliko košta knjiga, jer hoće da je plati. Ja kažem da je knjiga besplatna, ali on me ne pušta, čak me uhvatio za ruku i ne da mi da minem. Gospodin je uporan, ali uporan sam i ja i ne govorim cijenu, jer mislim da je ne bi  rekao  ni Vasa Kisa. Prisutni, i iza drugih stolova, vidno se unose u scenu, a nas dvojica smo jednako uporni. Onda  N.K. onako podcjenjivački, kako su neki Srbi znali da se ponesu prema izbjeglici Srbinu koji nije imao ni novaca, ni  posla, knjigu  je stavio na dlan pa je odvagivao i na kraju rekao: "Ovakva  knjiga  u storu košta 5 dolara". Onda je knjigu odložio na sto, izvadio novčanik i čekovnu knjižicu   i napisao mi ček na 5 dolara. Uzeo sam ček, zahvalio se i udaljio.

Luka M., porijeklom Trebinjac, i on bogat čovjek i mason 32. digria, koji je sjedio sa N.K., nazvao me je te večeri i napao: "A što od  onog  jade uze onih pišljivih 5 dolara?"

"Meni su 5 dolara vrijedni novci, mogu se u svojoj sirotinji hraniti 3 dana od toga. A uzeo sam ih i zbog njega, da ne mogne večeras zaspati od žalosti  za bačenim novcem", uzvratio sam.

"I neće ti ga zaspati, zadajem ti vjeru, ta ja ga poznajem najbolje. Neka si..."

 

U SAD se pojavila i vaša knjiga o Vulu Jeliću?!

- Da. U to vrijeme nisam bio baš nepoznat među Srbima u Los Anđelesu, jer su svi znali za tu moju knjigu, i mnogi je pročitali ("Vule Yelich - roman o Amerikancu-Srbinu.") I Vule je autentična ličnost, i on mason 32. digria, sva trojica su kućni prijatelji, sva trojica su preživili njemačke logore, vrsnici su, 1917. godište, i sva trojica su pripadala istoj loži, i sa svom trojicom sam bio veoma prisan.  Zbog  onih  5 dolara potekla je priča, ali N. K. je tu priču  vješto lansirao, i  uglavnom je okrenuo  protiv mene. Onda sam opet u pomoć pozvao Vasu Kisu i postupio ovako. Trebao mi je neko ko će moći ponijeti moju priču, i to onoliko jako koliko je svoju jako emitovao N.K. Vasa Kisa je te prepričalice nazivao haber-nosa. Boljeg haber-nose od Luke S. nije moglo biti. Smislio sam laž i u "povjerenju" je ispričao Luki.

Kad je pri kraju liturgije pjat bio blizu milionera N.K., on je  izvadio 1 dolar, ali u polumraku mu se učinilo da su 2. Palcem i kažiprstom je taj dolar pokušavao razdvojiti u dva. Iako mu to nije polazilo za rukom, a uvjeren da su dva dolara, bio je uporan, primicao je novčanicu  ustima i raspuhivao i razlistavao... Nosilac pjata je čekao, a kako je to potrajalo, svi su okolo obratili pažnju na zastoj i shvatili u kakvu se borbu upustio milioner N.K.. I naravno,  smijali su se, Bože me oprosti. Onda je i nosilac pjata odustao od čekanja i produžio. Prisutni vjernici mislili su da je N. K. nesretan napustio crkvu, ali  nisu bili u pravu, baš  suprotno. N.K. je radostan izašao iz crkve, jer je, eto, i jutros, neplanirano, zaradio jedan dolar.

Haber-efendija Luka, koji u zadnje vrijeme nije bio u velikoj ljubavi sa N.K. hitra koraka i britka jezika, okrenuo je desetine telefona još te večeri i moju priču prepričavao. Svakim ponavljanjem priči je dodavao nove zaprške i mirođije i činio priču ubojitijom od moje. U priču je, naravno, udjenuo i vaganje one moje knjige od 5 dolara. N.K. se našao u  neprijatnostima kojima se nije nadao. Uzvraćao je tvrdeći da su sve to laži, kleo se, ali jednom rastresen stog  slame  na  vihoru nikad nije mogao povratiti  slamke. U potrazi  za pravdom, N.K. je došao i do mene i tražio mi koju drugu knjigu, koju je rad platiti "pošteno", pod uslovom da opovrgnem priču o dolaru.

 

Danilo, vi ste dosta napisali. ne usuĐujem se da nabrojim sve vaše romane. šta radit eposljednjih mjeseci, pišete li nešto novo?

- Napisao sam 11 romana. Danas imam 4 romana u različitim fazama rada. Napisao sam oko 120 priča. Napisao sam nešto: drama, pjesama i stručnih knjiga. Objavio sam 15 knjiga proze, od toga tri u Istanbulu na turskom jeziku. Objavljeno je mnogo mojih priča i pjesama po raznim časopisima. Sada mi je preokupacija objavljivanje prve knjige na engleskom jeziku.

 

Da li će i u njoj biti hercegovačkog humora?

- Hoće.  Pokušavam da prikupim građu za jedan rad o sadašnjem duhu mostarske raje, koji je nov i nekako drugačiji, kao što je i Stari most drugačiji od starog mosta. 

 

Mostar u budućnosti!? Vi u Mostaru, povratak?

- Po mojim vizijama, Mostar će se u budućnosti odmostariti. Rezultati etničkog rata su tu. Rat je bio etnički pa kako god kome odgovara da ga imenuje, rat je "uspio"  u ideji etničkog čišćenja, iako to čišćenje nije dovedeno do kraja. Mostar je potpuno izmijenio    svekoliku    strukturu   stanovništva,  nacionalnu  prije svega, Hrvati su  znatno brojniji nego ranije, Bošnjaka je znatno manje a Srba ima tek simbolično.

Ja za sebe kažem  da sam se vratio u Mostar, živim u njemu, mada sam još uvijek većim dijelom godine van Mostara.

 

Vjerujete li da će u Hercegovini uskoro progovoriti novi Vasa Kisa? Da li on možda već govori?!

- Ne! Toga više nema i neće ga biti. Biće humora i ima ga, ali to je neki novi, internet humor. Neće ga biti jer će se, ako već i nije, Mostar odmostariti. Mostar će imati svoje dvije čaršije koje se u ovom vijeku neće stopiti u jednu. Biće i ima mnogo humora na račun onih preko Neretve, i taj humor će stalno imati mirođija i tragova arapskog i latinskog pisma, koji ne mogu i sve manje će moći da se čitaju s jedne strane Neretve na drugoj.

Da bi progovorio neki novi Vasa Kisa, kako kažete, pored arapskih arabeski i latinske visprenosti, morali bi progovoriti i starogrčki filozofi, ali od toga više neće biti ništa. Nema više Vase Kise i Bega Glavovića, nema više Mujage Komadine i Jole Muse, nema više Nede i Jure, Pinjinice i Mustafe Badžaka... nema više Vlade Puljića i Ice Voljevice da po pola dana u Vlahe čačkalicama ganjaju po tanjiru jednu kiselu maslinu i naručuju malo crno vino. Na djelu je internet zeman i reda nam je živiti s njim.

 

N.M.


 

“Vasa Kisa“ kao američki menadžer

 

- Upoznao sam Mikija S., koji je radio posao za koji sam mislio da je najviše što bih ja mogao dostići u Americi bez znanja engleskog jezika. Miki je bio menadžer tridesetak luksuznih stanova u Pasadeni, elitnoj eriji u Los Anđelesu. Povremeno smo se susretali i ja sam ga pitao za način kako da i ja dobijem neko mjestio menadžera. On mi je davao nadu u tu mogućnost, volio je da se šali, i zavolio je "moga" Vasu Kisu, i često me nazivao telefonom.

Miki je bio nepopravljiv kockar, povremeno mi se žalio na taj svoj porok, ali nije mogao bez njega. Ja sam mu govorio kako bi kockao Vasa Kisa na njegovom mjestu, njemu su se dopadale Vasine dogodovštine i tražio je da ih prepričavam, a jednom me  odvezao u kockarnicu: "Budi večeras Vasa Kisa", rekao mi je kad smo sjeli za kockarski sto. Igrao je samo "22", nešto kao naš anjc. Krenuo je u igru, sjedio sam pored njega, i svaki put prije povlačenja karte ili podizanja uloga, pitao me: "Šta bi sada uradio Vasa Kisa"? I svaki put je prihvatao moju sugestiju. Najčešća moja sugestija bila je: "Preskoči ovu igru". I slučaj je htio da je dobijao. Iza pola noći ustajao je i odlazio od stola a mene ostavljao da igram za njega. Dobio je dvadesetak hiljada dolara i ja sam ustao i  uporno govorio: "Sada bi Vasa Kisa prestao sa igrom, odnio čipove i uzeo novac, popio piće i otišao kući na spavanje". Miki je isto tako bio uporan: "Neka samo još malo", ponavljao je, igrao i gubio. Kad je spao na oko pet hiljada dolara, već mi je bilo neprijatno, jer, bilo je očito da će izgubiti sve. rekao sam mu: "Molim te, odvezi me kući, a ti se vrati." LJutito je ustao, otišao i zamijenio žetone, te me odvezao kući s namjerom da se vrati, ali nije se vratio. Pri preuzimanju novca dao mi je 100 dolara: "Ovo je za moju sreću", rekao je.

Koji mjesec kasnije Miki me je nazvao i ponudio mi da preuzmem njegov posao, posao menadžera stanova, jer ga je vlasnik otpustio, i on odlazi u Las Vegas.

Vlasnik me, po Mikijevoj preporuci, primio na probni rad od 3 mjeseca. Miki je imao velike gubitke na kocki i nadomirivao ih pozajmljujući od naplaćene kirije. Kad je dugovanje postalo toliko veliko da nije mogao prikriti od vlasnika, vlasnik ga je otkrio i, naravno, potjerao ga   uz tužbu.

Biznis   sam   zatekao u zapuštenom stanju, naročit problem bili su stanari 5 apartmana koji nisu plaćali kiriju, ili su plaćali sa velikim zakašnjenjima. Zatekao sam i 7 nepopunjenih apartmana. Sve se ovo događalo u vrijeme kad su ovi stanovi bili vrlo atraktivni i jeftini u odnosu na konkurenciju. Već prvih dana sam shvatio da nije problem popuniti apartmane ako se menadžer dobro organizuje i radi petnaestak sati na dan. Sa neplatišama je bilo teže, jer ljudi nisu imali redovne plate.

Sjeo sam i u porodici otvorio ove probleme, posavjetovao se i svi smo krenuli da ih rješavamo. Već sljedećeg 5-og u mjesecu, kad se vlasniku podnosi redovni mjesečni izvještaj, vlasnik se ne malo iznenadio kad je pročitao moj izvještaj i shvatio da su svih 32 apartmana popunjeni i da su u svih 32 apartmana naplaćene kirije. On se prekrstio i rekao da mu se ovo dogaća prvi put od kako je vlasnik apartmana. Tada je moj engleski još bio veoma slab i jedva sam shvatio kad me je upitao kako sam napravio ovo čudo. Odgovorio sam mu, pomogao mi je Vasa Kisa. “Vaša Kiša!“, čudio se gospodin Džo. Na njegovo uporno insistiranje, rekao sam:

"Oprostite, ali moj engleski je slab..."

"Ne, tvoj engleski je odličan, a ako ti ikad bude trebalo više, zovi me, ja ću biti kod tebe za pola sata."

Džo me je istog časa primio na posao, postali smo veliki prijatelji. Uporno me je pitao kako sam već u prvom mjesecu pomoću “Vaše Kiše“ napravio ono čudo, kako se izrazio. Nisam mu otkrio tajnu već kad smo se vidjeli zadnji put.

Biznis sa stanovima tekao je preko svih očekivanja vlasnika, on je to cijenio, nagrađivao i postali smo prijatelji.

Miki je otputovao u Las Vegas, radio kao moler, oženio se i treći put, kockao se i gubio po očekivanju. Jednog jutra je nađen obješen u hotelskoj sobi.

Džo je prodao apartmane po dvostrukoj cijeni od kupljene.

Jednog jutra, neočekivano, na ulaznim vratima mog stana, ispod natpisa MANAGER osvanuo je list papira na kojem je pisalo da napustim biznis i stan u roku od 3 dana, i potpis novog vlasnika stanova, kojega, naravno, nikad nisam ni vidio niti znam ko je.

Uz redovnu zadnju platu, Džo mi je dodao 2.000 dolara, a onda zamolio da mu otkrijem tajnu “Vaše Kiše“.  Ispričao sam mu ovako nekako:

“Kirija vaših stanova je najniža u eriji i nije ih bilo teško popuniti ako je menadžer bio prisutan  24 sata na dan, a meni to nije bilo teško. Po ugovorima, stanar ako zakasni platiti kiriju 3 dana, plaća kaznu 50 dolara. Pitao sam Vasu Kisu šta da radim, a on mi je rekao: “Plati ti kiriju na vrijeme za svih 5 apartmana i novac predaj vlasniku. Onda utjeruj naplatu kirije i kazne po 50 dolara, i zaradićeš 250 dolara. Kazna ne ide gazdi, jer gazdi niko i nije kasnio sa plaćanjem“.

Tako sam ja svaki mjesec jedva čekao da neko zakasni sa plaćanjem, da za njega platim ja i zaradim 50 dolara. Mjesečno mi je na taj način ostajalo i po 300 dolara...“