Početna
 

ZAŠTO JE PROGOVORIO RISTO MASLEŠA

SPASIO 400 PUTNIKA I BIO OSUĐEN DA ĆUTI

Risto Masleša spasio je 400 putnika u vozu Sarajevo - Zagreb. Za taj podvig, nagradu je dobio policajac koji mu je, manje-više smetao u cijeloj priči. Risto je to tada progutao, dugo je ćutao o toj svojom podvigu, ali su ga neki noviji događaji natjerali da progovori.

Još dok je držao restoran u Dobromanima, Risto Masleša ispričao mi je priču o jednom svom podvigu. Kad sam mu predložio da sve to snimimo i štampamo u Glasu, rekao je: ima vremena nek malo sačeka...

Priča je sačekala, i evo je danas i na TV...

- Tačno je to što se danas govori, spasio sam oko 400 putnika koji su bili u vozu iz Sarajeva za Zagreb. Pune 24 godine nosim tajnu, a i danas me strah o tome govoriti. Možda je to prva poruka koju su teroristi htjeli iz Sarajeva poslati prema Zapadu. Tadašnja služba bezbijednosti zaprijetila mi je da o tome ne smijem govoriti. Htjeli su sve zataškati i stalno su me držali na oku.

Kolege, koje su razgovarale s Ristom, valjda zbog neke unutrašnje logike ovakvih priča, dodaju detalje koji sugerišu da Risto i danas osjeća tamne sjenke oko sebe, maltene kao da boluje od manije gonjenja. Po mom sudu, ni traga od toga, Risto je odmjeren i racionalan na onaj tipičo hercegovački način. Čak i da se nekog boji, ne bi to pokazao na sav glas, sigurno ne tako da to može osjetiti novinar koji je dojurio u Trebinje.

Šta se, u stvari, desilo tog dramatičnog dana 1984. godine?

Risto je bio konobar  restoranu na sarajevskoj željezničkoj stanici. Kaže da je svakodnevno na tom mjestu cirkulisalo 5.000 ljudi.

Radeći svoj posao, Risto je zapazio tri čovjeka koji su se nešto došaptavali. Bili su nervozni, i Ristu je to bio više nego očit signal da bi se moglo desiti nešto neobično. Zato je počeo da ih posmatra, i da im se primiže...

- Stalno sam mijenjao pepelnice na stolovima oko njihovog, okolne goste nutkao pićem, samo da bi im bio bliže...

U jednom trenutku, prosto se ukopao. Do uha mu je došlo nešto otprilike ovako...

"Prevrni sve unaokolo. Uništi sve što se kreće oko zagrebačkog. Hajte vas dvojica gore, ja ću iza vas".

Dalje, sve ide kao u filmu. Da bi saznao nešto više, Risto je napravio gužvu (jednom čovjeku je prosuo piće na odijelo). Dok mu se izvinjavao, bio je još bliže onoj trojci. Tada, ispod njihovog stola ugledao je torbu iz koje su virile role bakarnoga lima.

- Nisam se nadao ničem dobrom, no najmanje sam se nadao kako ću u tom limu vidjeti vojne zelene štapine eksploziva. Uhvatila me panika. Više nisam mogao izigravati budalu oko njih, da me ne bi primijetili da ih pratim.

Očito, u tom trenutku operacije tek počinje...

- Razdvojili su se. Dvojica su krenula ka banci koja je bila u prizemlju stanice, a onaj s torbom ostao je sjediti. Nisu se zadržali ni desetak minuta, kada su mu odozdo zazviždali i s obadvije ruke u zraku počeli odmahivati. On se ukočio, uzeo torbu i krenuo prema peronima.

Risto je brzo mislio. Mora krenuti za njima, ali, ako izađe u konobarskoj uniformi, omah će ga poznati. Zato, obukao je jaknu, i požurio prema peronima. Onaj ispred njega stalno se okretao, ali nije mogao da ga prepozna. Risto  ga je slijedio, tražeći pogledom policajce, ali nigdje ni jednog!?

Onaj čovjek s torbom već je ušao u treći vagon kompozicije Sarajevo - Zagreb.

Risto je otrčao u vrtni restoran između željezničke i autobuske stanice našao policajca Mila Gavrilovića, koji je pomislio da se Risto s njim šali, i počeo da gunđa i da mu prijeti.

- Stalno sam ponavljao "imate još 15 minuta, podignut će voz u vazduh".

Trčeći, policajac je ponavljao kako Risto nije normalan, što mu pada napamet, itd..

- Rekao sam im u kojem je vagonu. Dok su oni utrčavali u vagon, ostao sam na peronu, tražeći onu dvojicu.

Kako ništa nije našao, policajac je izašao iz voza i počeo opet da Ristu prijeti zatvorom...

- Sam sam sebe pitao što mi ovo treba no radilo se o ljudskim životima pa sam nastavio insistirati da ponovno pregledaju vagon.

I Risto je ušao u vagon koji je svakog trena mogao eksplodirati, i kada su našli diverzanta, počela je galama. Policajac je navaljivao da im sve odmah prizna, ali od toga nikakve koristi.

- Kada sam i ja počeo vikati, neznanac me pogledao zakrvavljenim očima, posprdno mi dobacujuči "nađite eksploziv, vi ste stručnjaci". Sve smo prevrnuli, ali ništa nismo našli?!.

Ristu je, u trenutku, palo na pamet da će se teroristi osvetiti njegovoj porodici. Ekploziva nema, a on je na brisanom prostoru između tog napasnika i policajca koji mu prijeti!?

Dok su policajci testirali svoj repetroar ubjeđivanja, Risto je nastavio potragu...

- Pogled mi je pao na radijator ispod koga su bili elektromotori. Zavukao sam prste, i tada sam ispod radijatora, iza elektromotora, napipao štapine. Izvadio sam jedan po jedan. Naslagao sam ih u naramak kao drva i iznio iz voza. Bilo je šest i po kila eksploziva.

Policija je blokirala stanicu, ljudi su počeli da iskaču iz vagona i kroz prozore, ali sve se brzo smirilo, kompozicija je zamijenjena i voz je krenuo u Zagreb...

Risto se vratio na posao. Narednih dana, oko njega, pričalo se o nagradi. Risto je spasio 400 putnika, to se ne dešava svaki dan, riječ je o nesvakidašnjoj hrabrosti, međutim, osim Službe državne bezbijednosti, Rista niko nije tražio.

- Onda vam je bilo, kada nađete kamen na željezničkoj pruzi, dobijete nagradu. Očekivao sam nešto u tom smislu na Dan željezničara, ali ništa. Isto se desilo i za dan bezbijednosti..

Ristu krivo, peče ga sve to, ali ćuti. Misli zašto ga obilaze, kao da je uradio nešto nedolično, protiv naroda i narodne vlasti?!

Sve mu je konačno riješio jedan slučajan razgovor...

- Kaže meni jedan Bjelica, kolega policajaca Mile Gavrilovića: “Ti si Rile lud. Mile je dobio nagradu iz ruku Raifa Dizdarevića za kadrove“. Zašto, kada svako zna da niko drugi nije izvukao eksploziv nego ja, svojim rukama?!

Poslije, sve se saznalo. Policajac Mile, ili neka ruka odozgo u njegovo ime, napisala je izvještaj u kome se kaže da je lično on, policajac Mile, otkrio diverzante i našao eksploziv. Interesantan detalj za istoriju beščašća, ali nikakva utjeha za Rista.

Doduše, za dvije godine i on će dobiti nešto kao nagradu, nešto kao priznanje. Uz sve to, neku jadnu paru vrijednosti stotinjak ondašnjih dojč-maraka.

ZaŠto je Risto nakon toliko vremena o svemu progovorio?

Neki mediji taj događaj povezuju sa hvatanjem grupe Mladi muslimani. Risto o tome ne svjedoči, jer, logično, ne zna šta se dešavalo iza svega toga.

U redakciji Glasa rekao  je slijedeće...

- Sve vrijednosti su pomjerene. Da sam nekog ubio, moja slika bila bi i na TV i u svim novinama. Zašto se u javnosti daje veća pažnja lopovima nego poštenim ljudima, zašto mediji više govore o ubicama nego o običnim ljudima!? To negativno stanje postalo je naša kolektivna bolest.

Rista Maslešu ovih dana svi traže. Mnogi među njima, na Ristovoj priči, sebi prave pazar. Pozvan je na TV u Banja Luku. Međutim, niko ne pita koliko je jednom penzioneru Banja Luka daleko, koliko dalje nego, na primjer, jednom poslaniku, koji će tamo vjerovatno otići kolika ma gdje u BiH živio, a Risto će na autobus, sa kartom plaćenom od penzije, o kojoj, ni u njegovom slučaju, ne može mnogo da se govori.

N.M.

DA NE POVJEURJEŠ SVOJIM OČIMA

Ovaj događaj u sebi krije i jedan ironično-komičan ton karakterističan za nespretnost koja poslovično prati organe bezbijednosti. Tajne službe, mnogi od nas pamte, bile bi posebno mobilne kada su najavljivani veliki javni skupovi ili događaji od značaja za državu.

Tako je bilo i 1984. godine, u onom poznatom olimpijskom ambijentu. Zbog brojnih (prethodnih) lažnih uzbuna, i organi bezbijednosti, upozorenja su shvatali rutinski, kao vježbe. To je bilo vrijeme opšte sigurnosti kada je svako, i u drugim stvarima, žmirio na jedno oko. Kao i da se život nekako odvijao sam po sebi. Tako, i Ristu, okretnom konobaru sa željezničke stanice, malo je duže trebalo da reaguje, a kamoli policajcu koji se sa diverzantima suočavao samo na predavanjima.